Stranice

 

Apostolsko pismo

svećenicima i svim vjernima katoličkog svijeta o sv. Josipu,

zaštitniku II. ekumenskog vatikanskog sabora

GLASOVI

velikog svećenika

Ivana XXIII.

 

Časna braćo i voljeni sinovi!

Glasovi koji dopiru do nas sa svih krajeva svijeta, kao izraz radosne nade i želje za dobrim ishodom Drugoga vatikanskog sabora, potiču i naš duh da se poslužimo dobrim raspoloženjima mnogih jednostavnih i iskrenih srdaca, koja se s ljubaznom spontanošću utječu molitvi za božansku pomoć, rast vjerničkog žara, postizanje jasnijeg razumijevanja sveg onog što koncilsko slavlje pretpostavlja te onog što obećava u vidu rasta nutarnjeg i vanjskog života Crkve i obnove cijelog svijeta. I ovdje se susrećemo ove godine, s pojavom novog proljeća, i na pragu svete uskrsne liturgije, sa skromnim i nježnim likom svetog Josipa, veličanstvenog Marijinog zaručnika, likom tako dragim umovima i srcima onih koji su najosjetljiviji na privlačnost kršćanske askeze i na oblike vjerske pobožnosti koji su tihi i nenametljivi, ali utoliko draži i ugodniji.

 

U štovanju Svete Crkve, Isus, Božja Riječ koja je postala čovjekom, odmah je dobio mjesto štovanja koje mu pripada, kao nepriopćiv sjaj biti njegova Oca, sjaj koji se odražava u slavi svetih. Marija, njegova majka, uz njega je od najranijih vremena te ju nalazimo na slikama u katakombama i bazilikama gdje se pobožno častila kao sancta Maria mater Dei (Sveta Marija Majka Božja, op. prev). Ali, Josip, s druge strane, čiji lik se ponegdje spominje u spisima svetih otaca, ostaje, što je za njega tipično, skriven u pozadini tijekom nekoliko stoljeća kao neki mali ukras na sveukupnoj slici Spasiteljeva života. Trebalo je vremena da njegovo štovanje nadiđe prolazne poglede i ukorijeni se u srcima vjernika i da se zatim očituje u obliku posebnih molitava i dubokog osjećaja povjerenja i pouzdanja. Žarka radost izlijevanja ovih najdubljih osjećaja srca na tako zadivljujuć način sačuvana je za moderno doba; i posebno nam je zadovoljstvo zadržati se na jednom jako karakterističnom i značajnom aspektu.

 

Sveti Josip u glasovima papa u posljednjih sto godina

Među različitim molbama koje su Oci Prvoga vatikanskog sabora na svom zasjedanju u Rimu[1] iznijeli Piju IX., prve dvije su se odnosile na svetog Josipa. Ponajprije, traženo je da njegovo štovanje jače dođe do izražaja u svetoj liturgiji, za što su prikupljen 153 potpisa biskupa. Drugu molbu potpisala su 43 vrhovnih poglavara redovničkih zajednica koji su tražili da se sveti Josip svečano proglasi zaštitnikom sveopće Crkve.[2]

 

Pio IX.

Pio IX. je obje molbe dočekao s radošću. Na samom početku svoga pontifikata[3] odredio je treću nedjelju nakon Uskrsa za slavlje blagdana zaštitništva svetog Josipa. Već je 1854. godine, u živom i predanom obraćanju, ukazao na svetog Josipa kao na najsigurniju nadu Crkve nakon Blažene Djevice; te je 8. prosinca 1870., kad je rad Vatikanskoga sabora zaustavljen zbog političkih prilika, iskoristio sretnu podudarnost da na blagdan Bezgrešnog Začeća svečano proglasi svetog Josipa zaštitnikom Katoličke Crkve, a da mu se blagdan od 19. ožujka slavi kao svetkovina.[4]

 

Bio je to kratak i divljenja vrijedan Dekret Urbi et Orbi (Gradu i svijetu, op. prev.) od 8. prosinca 1870., uistinu dostojan ad perpetuam rei memoriam (trajni spomen, op. prev.), koji je nasljednicima Pija IX. otvorio žilu vrlo bogatih i dragocjenih nadahnuća.

 

Leon XIII.

Za blagdan Velike Gospe 1889., besmrtni Leon XIII. izdao je pismo Quamquam pluries[5], najbogatiji i najpotpuniji dokument koji je papa ikad izdao u čast Isusova hranitelja; njime se ukazalo na njegovu karakterističnu ulogu kao uzora očevima obitelji i radnicima. Odatle je započela lijepa molitva K tebi se, o blaženi Josipe, koja je prožimala vrijeme našeg djetinjstva s toliko slatkoće.

 

Sveti Pio X.

Sveti papa Pio X. dodao je mnoge nove izraze odanosti i ljubavi prema svetom Josipu izrazima pape Leona te je vrlo rado dopustio rad na pobožnosti koja će mu biti posvećena.[6] Također, još je većim oprostima obdario molitvu litanija svetog Josipa čije riječi su tako drage i blage za izgovoriti. Kako li lijepo zvuče riječi za ovo dopuštenje! Sanctissimus Dominus Noster Pius Papa X inclytum patriarcham S. Joseph, divim Redemptoris patrem putativum, Deiparae Virginis sponsum purissimum et catholicae Ecclesiae potentim apud Deum Patronum (Naš najsvetiji gospodin papa Pio X. slavnom patrijarhu sv. Josipu, hranitelju Božanskog Otkupitelja, najčišćem zaručniku Djevičinom i moćnom zaštitniku Katoličke Crkve pred Bogom, op. prev.) – i vidite nježnost osobnog osjećaja – cuius glorioso nomine a nativitate decotante natantatete decorate complectitur[7] (čije slavno ime ga je krasilo od vremena rođenja i kojeg je prigrlio s posebnom i predanom ljubavlju i predanošću, op. prev.). I ostale kojima je objavio razlog novih dobročinstava: ad augendum cultum erga S. Joseph, Ecclesiae universalis Patronum[8] (da se poveća pobožnost prema sv. Josipu, zaštitniku sveopće Crkve, op. prev.).

 

Benedikt XV.

Prilikom izbijanja prvoga velikog europskog rata, dok su se oči svetog Pija X. sklapale za ovozemaljski život, Gospodin je providio papu Benedikta XV. da tijekom bolnih godina, između 1914. i 1918., bude poput dobrohotne zvijezde koja donosi utjehu. I on je bio predan promicanju pobožnosti prema svetom patrijarhu – Njemu zapravo dugujemo uvođenje dvaju novih predslovlja misnom kanonu: ono svetog Josipa i pokojničko, koja je međusobno povezao objavljujući ih u dva Dekreta istog dana, 9. travnja 1919.,[9] kao podsjetnik na sjedinjenje i povezivanje boli i utjehe između dviju obitelji: one nebeske Nazaretske, čija je glava bio sveti Josip, i one velike ljudske obitelji pogođene sveopćom potištenošću zbog nebrojenih žrtava razarajućeg rata. Kakva tužna, ali istodobno blaga i sretna suprotnost: sveti Josip s jedne strane i signifer sanctus Michaël (stjegonoša sveti Mihael, op. prev.) s druge: prikazujući duše pokojnih Gospodinu u lucem sanctam (u svetom svjetlu, op. prev.).

 

Sljedeće godine, 25. srpnja 1920., papa Benedikt XV. vratio se na tu temu o pripremama za pedesetu obljetnicu otkako je papa Pio IX. proglasio svetog Josipa zaštitnikom Katoličke Crkve: vratio joj se u svjetlu teološkog nauka s motuproprijem Bonum sane,[10] koji je odisao nježnošću i neustrašivim povjerenjem. O, kako li je lijepo ponovno se podsjetiti krotke i dobrohotne figure Sveca kojeg je kršćanski narod pozvao da zaštiti zemaljsku Crkvu u onom trenutku kad se narod počeo ponovno posvećivati na najbolji mogući način duhovnoj i materijalnoj obnovi nakon tolikih nesreća: i da pruži utjehu tolikim milijunima ljudskih žrtava, zatočenih na pragu vječnosti, zbog kojih je papa Benedikt želio obvezati biskupe i tolike pobožne udruge raspršene u svijetu, da mole zagovor svetog Josipa, zaštitnika umirućih.

 

Pio XI. i Pio XII.

Posljednja dvojica papa – Pio XI. i Pio XII. – dragog i poštovanog sjećanja – pokazali su duboku i poučnu vjernost slijedeći isti put preporučivanja gorljive odanosti Svetom patrijarhu u svim svojim apelima, poticajima i nadahnjujućim riječima.

 

Najmanje četiri puta u svečanim govorima o novim svetcima, te često na godišnju proslavu 19. ožujka – na primjer 1928.[11] i poslije 1935., i opet 1937. – Pio XI. iskoristio je priliku opisati mnoge vrline koje su krasile duhovni lik Isusova čuvara, najčistijega Marijinog zaručnika, pobožnog i skromnog radnika iz Nazareta i zaštitnika Katoličke Crkve, koji je i naš moćni zaštitnik u borbi protiv ovosvjetskog ateizma, koji teži uništiti kršćanske narode.

 

Pio XII. ovu misao vodilju uzeo je od svog prethodnika i učinio je da odjekuje istim tonovima, u tolikim govorima koji su uvijek bili tako lijepi, zanosni i radosni. Kao kad je 10. travnja 1940.[12] pozvao mladence da se stave pod sigurni i blagi zaštitni plašt Marijinog Zaručnika; i 1945.[13] kad je pozvao članove Udruge kršćana radnika da ga časte kao uzvišeni primjer i kao svoju jaku obranu; i deset godina kasnije, 1955.[14] kad je proglasio godišnju proslavu blagdana svetog Josipa Radnika. Ovaj nedavno ustanovljen blagdan, koji se slavi 1. svibnja, zauzima mjesto onog blagdana koji se slavio u srijedu drugog uskrsnog tjedna, a na tradicionalni blagdan 19. ožujka od tada će se svečano slaviti sveti Josip kao zaštitnik Katoličke Crkve.

 

Isti Sveti Otac, Pio XII., obradovao se ukrasiti kao najdragocjenijim vijencem prsa svetog Josipa u obliku gorljive molitve svećenika i vjernika širom svijeta, a pobožnost je obogatio i mnogim oprostima. Molitva je to izrazito profesionalnog i društvenog karaktera, kako i priliči onima koji podliježu zakonu rada, koji je za sve „zakon časti, mirnog i svetog života, uvod u vječnu sreću.“ Između ostalog, ondje se moli: „Budi s nama, o sveti Josipe, u doba blagostanja, kad nas sve poziva da uživamo u plodovima svog iskrenog truda; ali budi s nama prije svega i podržavaj nas u časovima tuge, kad se čini da se nebo želi zatvoriti nad nama i da ćemo oruđe svog rada morati ispustiti iz ruku.“[15]

 

Časna braćo i voljeni sinovi: smatrali smo prikladnim predočiti ove podsjetnike na povijest i vjersku pobožnost predanoj pažnji vaših duša, obrazovanih u usavršavanju kršćanskih i katoličkih osjećaja i življenja, upravo na ovogodišnju podudarnost 19. ožujka kad se blagdan svetog Josipa podudara s početkom vremena Muke, i priprema nas na intenzivniju bliskost s najdirljivijim i najspasonosnijim otajstvima svete liturgije. Odredbe koje nam propisuju stavljanje vela na slike Isusa Raspetog, Marije i svetih tijekom dva tjedna koja nas pripremaju za Uskrs, poziv su na intimno i sveto prisjećanje na razgovor s Gospodinom kroz molitvu, koja mora biti meditacija te česta i živa prošnja. Gospodin, Blažena Djevica i sveci u iščekivanju su našeg povjerenja: i posve je prirodno da se upućuju prema onome što bolje odgovara potrebama sveopće Katoličke Crkve.

 

Iščekivanje ekumenskog sabora

U središtu i na istaknutom mjestu tih briga nesumnjivo je Vatikanski ekumenski sabor; kojega s nestrpljenjem u srcima očekuju svi oni koji vjeruju u Isusa Otkupitelja, i koji pripadaju Katoličkoj Crkvi – našoj Majci, ili nekoj od različitih ispovijesti koje su od nje odvojene, ali i dalje se brinu – barem što se mnogih tiče, za povratak mira i jedinstva koji će biti u potpunosti u skladu s Kristovim naukom i Njegovom molitvom Njegovom Nebeskom Ocu. Sasvim je prirodno, podsjećajući na riječi papa prošlog stoljeća, da ovaj poziv ima za cilj potaknuti katolički svijet da radi na uspjehu ovoga velikog plana reda, duhovnog napretka i mira, koji čine svrhu i cilj ekumenskog sabora.

 

Sabor služi svim dušama

Sve u vezi s Crkvom kakvu je Isus ustanovio sjajno je i vrijedno pažnje. Događaj Sabora okuplja najistaknutije osobe Crkve oko koncilskih otaca – one koji su bogato obdareni darovima teološkog i pravnog učenja, organizacijskih sposobnosti, jakog apostolskog žara. To je ono što je ovaj Sabor: Papa na vrhu, oko njega i s njim kardinali, biskupi svih obreda i svake zemlje, visoko kompetentni znanstvenici i učitelji u raznim stupnjevima i njihovim specijalizacijama.

 

Ali Sabor je namijenjen svim kršćanima koji su za njega zainteresirani jer će sudjelovati u savršenoj komunikaciji milosti i kršćanske vitalnosti koje će im olakšati brže stjecanje istinski dragocjenih dobara sadašnjeg života, a na taj način osigurati bogatstvo vječnog života.

 

Na taj način svi imaju interes za Sabor: klerici i laici, veliki i maleni iz svih dijelova svijeta, svake društvene grupe, svake rase, svake boje; stoga nam je potreban nebeski zaštitnik koji će na nebu moliti tijekom ovog razdoblja priprema i trajanja Sabora, za virtus divina (božansku snagu, op. prev.) koja će dati da Sabor ispuni svoja obećanja i da on bude epohalni događaj u povijesti Crkve našeg vremena. Na nebu nema sveca kojem bi se zadatak mogao bolje povjeriti od svetog Josipa, veličanstvenog poglavara Nazaretske obitelji i zaštitnika Svete Crkve.

 

Kad god ponovno slušamo odjeke glasova papa ovoga posljednjeg stoljeća naše povijesti, kao što smo to upravo učinili, naša srca uvijek dirnu karakteristični naglasci Pija XI. zbog njegova mirnog i pažljivog načina izražavanja. Takve nam riječi dolaze upravo iz govora održanog 19. ožujka 1928., u jednoj napomeni koju nije mogao prešutjeti u čast sv. Josipa, ili kako ga je volio nazivati, dragog i blagoslovljenog svetog Josipa.

 

Rekao je: „Privlačno je pažljivo promatrati i vidjeti dvije veličanstvene figure koje su bile bliske jedna drugoj u početcima Crkve, a sada ovdje stoje jedna pored druge i blistavo sjaje: prije svega, onu sv. Ivana Krstitelja, koji dolazi iz pustinje, ponekad gromoglasnim glasom, a ponekad blagom nježnošću; ponekad poput lava koji riče, a ponekad poput prijatelja koji uživa u mladoženjinoj slavi i svijetu nudi divno svjedočanstvo svog mučeništva. Zatim vrlo moćni lik Petra koji sluša veličanstvene riječi Božanskog Učitelja: ‚Idi i propovijedaj cijelom svijetu‘; i za njega osobno: ‚Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću svoju Crkvu.‘ Veliko poslanje, božanski raskošno i senzacionalno.“

 

Tako je govorio Pio XI. i potom je tako radosno nastavio: „Između takvih velikih osobnosti, između ta dva poslanja, pojavljuje se osoba i poslanje svetog Josipa, koji se kreće sabrano i šutljivo, gotovo neprimijećeno i neprepoznato u svojoj poniznost i tišini, tišini na koju će se svjetlost bacati tek kasnije, tišini koja će biti naslijeđena dugim, glasnim povikom hvale i slavom kroz vjekove.“[16]

 

O! Zaziv O! da pobožnost svetom Josipu štiti Drugi ekumenski vatikanski sabor.

 

Časna braćo i djeco Rima, braćo i voljeno djeco cijelog svijeta: to je ono do čega smo željeli doći uputivši vam ovo Apostolsko pismo 19. ožujka kada se slavi sveti Josip, zaštitnik Katoličke Crkve, da vašim dušama donese nadahnuće za izvanredno obnavljanje žara, koje će proizaći zbog živahnijega, gorljivijeg i trajnijega molitvenog sudjelovanja u molitvama Svete Crkve, Učiteljice i Majke, učiteljice i voditeljice ovog izvanrednog događaja XXI. ekumenskog i drugog vatikanskog sabora, kojeg sav svjetski javni tisak prati sa živim zanimanjem i poštovanjem.

 

Dobro vam je poznato da se prva faza organizacije Sabora odvija mirno, učinkovito i poticajno. Stotine uglednih prelata i klerika, pristiglih iz svih dijelova svijeta, okupljaju se ovdje u gradu, podijeljeni su u razne i dobro organizirane sekcije, svaki je predan svom plemenitom radu, slijedeći dragocjene naznake sadržane u nizu impozantnih svezaka, koji nose misao, iskustvo, prijedloge koji su plod mudrosti, inteligencije i apostolske revnosti koje čine istinsko bogatstvo Katoličke Crkve iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ekumenski sabor traži za svoje ispunjenje i svoj uspjeh samo svjetlo istine i milosti, disciplinu proučavanja i tišinu, spokojan mir uma i srca. Ovo je s naše ljudske strane. Odozgo je nebeska pomoć koju kršćanski narod mora zazivati gorljivom molitvenom suradnjom, uz napor uzornog života, koji predviđa i mudrost da se vodi uzoran život prema odlučnom raspoloženju svakog vjernika te da se zatim to primijeni na učenja i smjernice koje će biti objavljene na završetku ovoga velikog i željno iščekivanog događaja, koji je već u obećavajućem i radosnom tijeku.

 

Časna braćo i voljena djeco! Jasna misao pape Pija XI. od 19. ožujka 1928. još uvijek odjekuje. Ovdje u Rimu presveta Lateranska katedrala uvijek blista u slavi Krstitelja. Ali u grandioznom hramu svetog Petra, gdje se štuju dragocjene uspomene cijelog kršćanstva, postoji i oltar svetog Josipa: i mi namjeravamo i predlažemo danas, 19. ožujka 1961., da oltar svetog Josipa bude odjeven u novi sjaj, puniji i svečaniji: da postane mjesto privlačenja i vjerske pobožnosti za pojedine duše i za nebrojene mase. Ispod ovih nebeskih svodova vatikanskog hrama okupit će se oko Glave Crkve redovi članova Apostolskog zbora sa svih strana, čak i najudaljenijih zbog Ekumenskog sabora.

 

O sveti Josipe! Ovdje je tvoje mjesto kao Protector universalis Ecclesiae (zaštitnika Katoličke Crkve, op. prev.). Htjeli smo ti ponuditi kroz riječi i dokumente naših neposrednih predaka prošlog stoljeća – od Pija IX. do Pija XII. – počasni vijenac, ponavljajući svjedočanstva osjećajnog štovanja koje se sada podiže među svim katoličkim narodima i u svim iz misijskim područjima. Uvijek budi naš zaštitnik. Neka nas tvoj unutarnji duh mira, tišine, dobrog rada i molitve, u službi svete Crkve, uvijek oživljava i raduje u jedinstvu s tvojom blagoslovljenom Zaručnicom, našom najslađom i bezgrješnom Majkom, u vrlo snažnoj i slatkoj ljubavi Isusa Krista, slavnog i besmrtnog Kralja svih vjekova i naroda. Tako neka bude.

 

Dano u Rimu, kod Svetog Petra, 19. ožujka 1961.,

treće godine našega Pontifikata.

 

IVAN XXIII.

 

[1] 1869. – 1870.

[2] Acta et Decreta Sacrorum Conciliorum recentiorum – Collectio Lacensis, vol. VII, col. 856. – 857.

[3] 10. prosinca 1847.

[4] Dekret Quemadmodum Deus, 8. prosinca 1870., u: Acta Pii IX P. M., 5, Rim, 1873., str. 282.

[5] Acta Leonis XIII P. M., Rim, 1889., str. 175. – 180.

[6] Pismo R. P. A. Lépicieru O.S.M., 12. veljače 1908., u: Acta Pii X P. M., Rim 1914., str. 168. – 169.

[7] AAS I [1909.], str. 290.

[8] Dekret Sv. Kongregacije za obrede, 24 lipnja 1911., u: AAS III [1911.], str. 350.

[9] AAS XI [1919.], str. 190. – 191.

[10] AAS XII [1920.], str. 313.

[11] Govori Pia XI., S. E. 1. vol. I, 1922. – 1928., str. 779. – 780.

[12] Govori i radio poruke pape Pia XII., vol. II, str. 65. – 69.

[13] AAS XXXVII [1945.], str. 72.

[14] AAS XLVII [1955.], str. 406.

[15] Usp. AAS L [1958.], str. 335. – 336.

[16] Govori Pia XI., vol. I, str. 780.