Riječ Nadbiskupa

 
 
Drage sestre,
providnost je htjela da se naš današnji susret, u prigodi blagdana i 460. godišnjice rođenja za nebo vaše zaštitnice blažene Ozane Kotorske, dogodi upravo baš na Drugu vazmenu nedjelju koju je sv. Ivan Pavao II. proglasio Nedjeljom Božjeg milosrđa. Okupljeni u uskrsnoj radosti i osnaženi Kristovim uskrsnućem imamo priliku razmatrati otajstvo Božjega milosrđa koje osobito sjaji u životima svetaca i blaženika. Ovim slavljem želimo zahvaliti Gospodinu za dar vašega služenja u srcu Zagrebačke nadbiskupije i nadahnuti se za još vjernije življenje vjere.

Ova vazmena osmina ostat će nam u sjećanju i po smrti pape Franje. Pamtit ćemo ga kao papu srca koji je nastojao biti blizak svima, osobito onima na marginama društva. Time je želio pokazati da je pravo lice Crkve upravo lice milosrdnog Boga.

Liturgijska čitanja vode nas u dubine uskrsnog otajstva. U Evanđelju (Iv 20,19-31) vidimo uskrslog Krista koji dolazi učenicima kroz zatvorena vrata, donosi im mir i Duha Svetoga te ustanovljuje sakrament oproštenja: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se.“ Posebno nas dira susret s apostolom Tomom: njegov put od sumnje do vjere postaje nam kao put milosti i Božjeg strpljivog milosrđa. Prvo čitanje (Dj 5,12-16) svjedoči kako je mlada Crkva, ispunjena Duhom, bila znak Božjeg milosrđa u svijetu: apostoli su činili mnoga znamenja ozdravljenja, a već i Petrova sjena donosila je ozdravljenje. U Otkrivenju (Otk 1,9-19) sv. Ivan ima viziju proslavljenog Krista koji veli: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji i Živi. Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova“. Ove riječi otkrivaju samu bit Božjeg milosrđa: Krist živi zauvijek kao pobjednik nad grijehom i smrću, darujući nam utjehu i novi život.

Otvorimo svoja srca Božjoj riječi i zajedno razmotrimo tajnu Božjeg milosrđa u poslanju Crkve i životima svetaca, danas posebno blažene Ozane Kotorske. Pozvani smo, kao i apostoli prvog Uskrsa, primiti dar milosrđa i biti njegovi svjedoci.
 
1. Otajstvo Božjega milosrđa
Bog kojega slavimo jest Bog bogat milosrđem (usp. Ef 2,4). Cijelim Svetim pismom provlači se slika Božje dobrote i samilosti, a vrhunac tog objavljenja događa se u Kristu raspetom i uskrslom. Sveti Ivan Pavao II. to izražava riječima: „Križ je najdublje saginjanje božanstva nad čovjekom,“ on je „poput doticanja vječne ljubavi najbolnijih rana zemaljskog čovjekova bivovanja“ (Dives in misericordia, 8). Vjerovati u tu raspetu Ljubav znači častiti Božje milosrđe.

Današnje evanđelje otkriva nam upravo to: Bog nam progovara kroz Kristove svete rane. Učenicima, uplašenima i posramljenima zbog nevjere, Isus pokazuje probodene ruke i bok te im daruje mir (usp. Iv 13,1). Taj mir pomirenja i oproštenja grijeha plod je milosrđa. Isus potom dahne u apostole, darujući im Duha Svetoga i povjerava Crvki moć opraštanja grijeha. Božje milosrđe dolazi nam po daru Duha u sakramentu ispovijedi, po službi Crkve kojoj je povjereno otpuštati grijehe u Božje ime​. Utješno je znati da se i danas isti uskrsli Gospodin pojavljuje „iza zatvorenih vrata“ naših grijeha i strahova svaki put kad raskajana srca tražimo milosrđe u sakramentu pokore.

Apostol Toma, često nazivan „nevjerni“, zapravo nam donosi poruku nade. Tvrdoglavo je tražio opipljiv dokaz Isusova uskrsnuća, ali Krist ga ne prekorava, nego dolazi da izliječi njegove sumnje i blaženima proglašava one koji ne vide a vjeruju. Koliko je milosrđa u toj Kristovoj gesti! Tomina ispovijest vjere: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28) postaje svjedočanstvo svima koji žele vidjeti da bi povjerovali. Vjera nas uvodi u gledanje Božjih otajstava, kako je sv. Augustin izrazio: „Spoznaj da bi vjerovao, vjeruj da bi spoznao“ - intellege ut credas, crede ut intellegas (Govor 43, 9: PL 38, 258)​. Sveti Grgur Veliki lijepo primjećuje da je Toma, posumnjavši, više pridonio našoj vjeri nego ostali apostoli vjerujući; dotaknuvši Kristove rane izliječio je ranu naše nevjere.

U jednoj od zbornih molitvi Crkve molimo: „Bože, Ti svoju svemoć najviše očituješ praštanjem i milosrđem“. Bog svoju svemoć ne pokazuje prisilom, nego praštanjem i ljubavlju. Biti milosrdan znači tuđu bijedu primiti k srcu, a Bog upravo to čini s nama.

Sveti Ivan Pavao II., „papa milosrđa”, čitavo je svoje poslanje usredotočio na tu istinu. Isticao je da Crkva živi autentično poslanje tek kad ispovijeda i pronosi Božje milosrđe svijetu​. U enciklici „Bogat milosrđem“ naučava da vazmeno otajstvo „u sebi nosi najpotpuniju objavu milosrđa, ljubavi, jače od smrti, jače od grijeha i svakoga zla, ljubavi koja uzdiže čovjeka iz njegovih najdubljih padova i oslobađa ga najvećih prijetnji“ (Dives in misericordia, 15). Stoga je ovu nedjelju proglasio Nedjeljom Božjeg milosrđa i pozvao Crkvu na molitvu vapaja Božjem milosrđu „pred mnogostrukim oblicima zla što pritišću čovječanstvo.“

Ivan Pavao II. želio je da vapaj Crkve bude prožet cjelokupnom istinom o milosrđu, sadržanom u Svetom pismu i Predaji, kao i u autentičnom životu vjere Božjega naroda (usp. Dives in misericordia, 15). Ako u tom svjetlu promatramo pontifikat pape Franje, vidimo da je bio vjeran pozivu svetog prethodnika, vapeći za milosrđem uime Crkve i svih ljudi našega vremena. To je činio više gestama negoli riječima puštajući da progovori srce. U homiliji na sprovodu pape Franje istaknuto je da su milosrđe i radost Evanđelja bile dvije ključne odrednice njegova pontifikata. Posebno je vapio za mir, prateći molitvom sve izložene nasilju. U propovijedi proglašenja svetom Faustine Kowalske, sveti Ivan Pavao II. poručio je: „Čovječanstvo neće naći mira dok se s pouzdanjem ne okrene Božjem milosrđu“ (30. travnja 2000). Te riječi i danas stoje kao poziv na vapaj.

Nastavimo moliti za mir. Poslušajmo poziv Crkve i razmatrajmo poruke koje su nam riječju, životom i gestama upućivali pape našega vremena: Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo. Ako išta povezuje ova tri pontifikata, onda je to vapaj za Božjim milosrđem. Učinite taj vapaj svojim: u molitvi časoslova, u djelima ljubavi, u življenju blaženstava, u otvaranju vrata zajednica, u odricanju od podjela i sebičnosti, te u prihvaćanju evanđeoskog siromaštva i skromnosti.
 
2. Primjer blažene Ozane Kotorske
Dana se na poseban način spominjemo blažene Ozane Kotorske. Više od 50 godina živjela je kao „zazidana djevica“ u molitvi, razmatranju i pokori. Njezina ćelija bila je otvorena samo prema svetištu crkve, ali njezino srce bilo je otvor prema cijelome Kotoru i svijetu. Vapaj milosrđa iz njezina srca nije mogao biti omeđen ni zazidan.

Katarina Kosić, kako se Ozana zvala prije primanja redovničkog imena, isticala se djelima milosrđa, ali ju je Gospodin pozvao na drukčiji oblik služenja. Autentičnošću života u skrovitosti, privukla je druge djevojke te je nastala mala redovnička zajednica. Tako je Ozana, iako laikinja, dominikanska trećoredica, postala duhovna majka kontemplativnoj zajednici sestara. Bog je izabrao jednostavnu pastiricu, privukao je k svome Presvetom Srcu i oblikovao u duhu sv. Dominika kako bi postala svjetlo i utjeha mnogima.

Blažena Ozana povezala je kontemplativnu molitvu i djela milosrđa. Bila je neumorna u molitvi za svoj grad i narod, a najsiromašniji su joj uvijek bili na srcu​. Svojom vjerom ulijevala je hrabrost mnogima. Njezin život svjedoči da kontemplativni život nije bijeg, nego najdublje suosjećanje s patnjama svijeta. Ukorijenjen u ljubavi Presvetoga Trojstva takav život postaje mjesto očitovanja Božje slave.

Što nam poručuje blažena Ozana danas? Prije svega, povjerenje u Božje milosrđe. Sav je svoj život gradila na vjeri u Krista raspetoga i uskrsloga, onoga istog Krista koji se ukazao apostolu Tomi i rekao mu „Ne budi nevjeran nego vjeran“. Ozana je bila vjerna, premda nije tjelesnim očima gledala ono što je Toma gledao; vjerovala je Kristu i predala mu čitavo svoje biće. Tako je postala oruđe njegove milosti za druge. Mistične milosti potvrđivala je djelatnom ljubavlju svjedočeći da je Isus živ i djelatan u njezinu životu i u životu Crkve.

Ozana nam također pokazuje vrijednost kontemplativne i zagovorne molitve: možda nam se čini nevjerojatnim da netko zatvoren u četiri zida može učiniti i pokrenuti toliko dobra, ali njezin život pokazuje da je njezina „beskorisnost“ za svijet zapravo neprocjenjivo blago. Molitva pravednika silno je moćna (usp. Jak 5,16). Ozana nas uči da je prva dužnost ljubavi prema bližnjemu moliti za njega. U osami svoje ćelije ona je u duhu grlila čitav svijet. Blažena Ozana imala je srce koje gori samilošću, ono isto srce koje je gorjelo u sv. Dominiku, za kojega se kaže da ga je uvijek potresala sućut za bližnjega u nevolji.
 
3. Vjernost karizmi sv. Dominika
Drage sestre, uvjeren sam da po vašim molitvama i predanju Bogu mnoge milosti silaze na ovaj grad i narod. Ostanite vjerne svome pozivu. Sveci svih vremena slični su po milosrđu: ljubav ih čini osjetljivima na tuđu patnju. U tome je blažena Ozana uzor svima nama. Neka nam njezin primjer bude poticaj da i mi znamo biti blizu onima koji trpe, hrabriti malodušne, tješiti žalosne i upućivati grešnike na pravi put.

U ime čitave Zagrebačke nadbiskupije želim vam od srca zahvaliti za vaše vjerno služenje Bogu i ljudima. Potičem vas da ustrajete u vjernosti svojoj karizmi u duhu sv. Dominika. Vaša je karizma prije svega molitva i klanjanje Bogu, te molitvena pratnja propovjedničkom poslanju Crkve. Već više od osam stoljeća dominikanska obitelj daruje Crkvi mnoge vrijedne teologe i propovjednike, ali srce Reda čine moliteljice koje, poput Ozane Kotorske, neprestano zagovaraju za plodove propovijedanja. Stoga nikada nemojte smetnuti s uma neprocjenjivu važnost kontemplacije u svijetu koji vrednuje isključivo djelovanje.

U duhu sv. Dominika pozvane ste ljubiti i studij Božje Riječi. Dominikanski je moto Veritas - Istina. Produbljujte svakodnevno svoje razumijevanje Svetoga pisma i bogatstva crkvenoga nauka. Neka vaši samostani budu mjesta radosne nade.

Na koncu, srca ispunjena zahvalnošću, upravimo pogled u Isusa, milosrdnoga Spasitelja i prepustimo se zagrljaju njegova milosrđa. Molimo danas za papu Franju koji je neumorno pokazivao Crkvi i svijetu lice Milosrđa, utječući se s posebnom pobožnošću našoj nebeskoj Majci Mariji, Majci milosrđa. Njoj povjerimo potrebe Crkve i naših zajednica. Neka nas ona, koja je prva iskusila dubine Božje ljubavi i nježnosti, svaki dan uči govoriti „Neka mi bude” Božjoj volji i širiti oko sebe mir i milosrđe njezina Sina. Isuse, uzdam se u tebe! Neka te riječi odzvanjaju u našim srcima ovoga svetog dana, na hvalu Boga, bogata milosrđem, Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.