Riječ Nadbiskupa

 
 
Dragi svećenici, pastoralni djelatnici, poštovani sudionici jedanaestog pastoralno-katehetskog kolokvija!
 
Drago mi je da je ovogodišnji susret posvećen osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Odabirom ove teme, podsjećamo da je Crkva obitelj te da obitelj predstavlja povlašten prostor u kojem svaka osoba, posebno ona najranjivija, zauzima posebno mjesto.

Za geslo ovog susreta odabran je redak iz prispodobe o milosrdnom Samarijancu: „Idi pa i ti čini tako“ (Lk 10, 37). Ova prispodoba nas uči da su upravo oni koji su potrebni naše pomoći zrcalo zajednice, pokazatelj duha kojim zajednica živi. Ostavlja nas u propitkivanju je li naša zajednica postala samodostatna, zahvaćena religijskim formalizmom i sterilnim pesimizmom ili je otvorena za oblikovanje kroz konkretne životne situacije i potrebe onih najmanjih, s kojima se poistovjetio sam Krist Gospodin.

Ovo nas geslo potiče na djelovanje koje proizlazi iz pozornosti i milosrđa, a ne iz proračunatosti, teorija i programa. To je u skladu s onim na što nas papa Franjo potiče u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, gdje kaže da bi ono što treba pokrenuti naš duh, prije svakog djelovanja, morala biti pozornost prema drugome. „Ta pozornost puna ljubavi početak je prave brige za njegovu osobu.“ (EG 199).

Suodgovornost svih krštenika za poslanje, istaknuta u prvome zasjedanju XVI. opće skupštine Biskupske sinode, podrazumijeva prepoznavanje apostolskih i misionarskih sposobnosti osoba s invaliditetom. Pozvani smo bolje vrednovati doprinos evangelizaciji koji proizlazi iz golemog bogatstva njihova čovjekoljublja te prepoznati njihova iskustva patnje, marginalizacije i diskriminacije, koja se ponekad događaju čak i unutar kršćanske zajednice (usp. Sažeto izvješće, 8.k). Pozvani smo dozvoliti da nas evangeliziraju osobe s invaliditetom, što se upravo dogodilo milosrdnom Samarijancu. On „vidje“, „sažali se“, „pristupi“, „povije rane“, „posadi na živinče“, „odvede u gostinjac“, „pobrinu se“. Pozornost i osjećaj za potrebe drugih osnovni su preduvjeti svakog angažmana. Ako toga nema, izostaje milost susreta koja sve preobražava i uvodi u dinamiku darivanja.  

Brojna iskustva susreta i rada s osobama s invaliditetom svjedoče nam da oni, unatoč svojoj ranjivosti, kriju veliki potencijal i bogatstvo. Često su, zahvaljujući svojoj osjetljivosti, pravi učitelji iskrenog izražavanja osjećaja i osjetljivosti prema dubinama duše svakoga tko ih susreće. 

Tijekom sljedeća dva dana imat ćemo priliku slušati o različitim pristupima osobama s invaliditetom te o raznolikim iskustvima - kako njihovim osobnim, tako i iskustvima njihovih obitelji te onih koji im posvećuju svoju brigu. Valja se suočiti s još uvijek prisutnim oblicima neprepoznavanja i zanemarivanja njihovih potreba, poteškoćama i preprekama te im pristupiti trijezno u zajedničkom angažmanu. Ta neprepoznavanja odražavaju naše osobne ranjivosti i ranjivosti naših zajednica, a njihovim otklanjanjem svi zajedno rastemo.

Crkva je majka, a nitko bolje od majke nije domišljat u ljubavi. Stoga, na sve vas ovdje okupljene i na vaš rad, zazivam Božji blagoslov, blagoslov majke Crkve i Duha Svetoga koji je tijekom njezine povijesti nadahnjivao brojne muškarce i žene da se posvete onima koji su potrebni njezine brige. Neka vas to nadahnuće vodi da u darivanju sebe najslabijima otkrijete duboku istinu da od njih daleko više primamo, nego što možemo dati. Neka vam ta spoznaja bude vodilja u vašem djelovanju, osvjetljavajući put milosrđa i ljubavi kojim hodamo zajedno kao obitelj vjere.