Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre,
na kraju ovoga križnog puta vratimo se u svojim mislima u Getsemanski vrt gdje se odvio prijelomni trenutak Isusove borbe. Promotrimo još jednom ono što je prethodilo križnom putu: Getsemani, mjesto duboke tišine i nepojmljive agonije iz koje je Isus izišao spreman primiti i do kraja ispiti čašu muke. Getsemani nije prostor riječi, nego krvavog znoja, užasa i tjeskobe koji su se sručili na Isusovu dušu i ispunile je smrtnom žalošću (usp. Mk 14,33-34). Ondje Krist nije okružen mnoštvom, nije u Hramu, nije među svojima, ondje je sam u noći koja simbolizira tamu što se nadvila nad njim. Getsemani je stanje srca koje i nas zahvaća kad život postane pretežak, kad nebo tvrdo šuti, a volja se lomi pred težinom neumoljivih zahtjeva onoga što treba doći, križnih putova koje tek treba proći.

Smisao pobožnosti križnoga puta isti je kao i smisao getsemanske ure: stajati uz Isusa! Ne želimo ga tek promatrati, nego na duboko duhovan način podijeliti te trenutke s njime. Želimo biti s njime u njegovoj borbi jer iz te borbe, iz vapaja „Abba, Oče“, rađa se snaga za nošenje križa; rađa se pobjeda ljubavi.

U ovom kratkom razmatranju zaustavit ćemo se pred trima slikama koje nam otkriva Getsemanski vrt: Isusova poslušnost, Isusova samoća i Isusova vjernost do kraja.
 
1. Isusova poslušnost iz ljubavi prema Ocu
U Getsemanskom vrtu ne nalazimo Učitelja koji poučava, ne nalazimo Čudotvorca koji ozdravlja, ne divimo se slavi Kralja koji ulazi u Jeruzalem. Tamo nalazimo Čovjeka, Božjega Sina, koji od pospanih učenika traži da bdiju s njime, koji se ruši na zemlju i moli da ga, ako je moguće, mimoiđe „ovaj čas“ te govori : „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36). Riječ je o času muke koja se približava, o času ispunjenja Božjega plana.

Isusu nije bilo lakše zato što je unaprijed znao da njegov čas dolazi i zato što se za taj čas pripravljao. Trideset tri su mu godine; zna da ovaj put neće izbjeći grešničkim rukama kojima je dotad znao vješto umaći. Njegov čas je čas najdubljega povjerenja u Očevu ljubav u trenutku najdublje agonije, kada se sva silina zla sručila na njegovu dušu.

Braćo i sestre, svatko od nas ima svoj Getsemani. Svatko od nas ima trenutke u kojima nas čaša boli i križ životnih okolnosti preplave. Isusova molitva Ocu da ga mimoiđe gorka čaša koju mora piti otkriva nam da u tim trenucima nije nužno razumjeti zašto Bog dopušta patnju i zašto baš mi moramo patiti, ako je Ocu sve moguće. Važno je ne izgubiti dušu djeteta koje ne sumnja u Očevu ljubav, nego govori: „Oče, bojim se, ali ti vjerujem.“ I to je ključ. Vjera ne uklanja bol, ali daje mir. Predanje ne otklanja križ, ali ga preobražava u sredstvo spasenja.
 
2. Isusova samoća i poziv na budnost
Braćo i sestre, Isus u Getsemanski vrt ne ulazi sam. Ne želi biti sam i ne prepušta se osamljenosti. Sa sobom uzima trojicu svojih najbližih učenika: Petra, Jakova i Ivana. Oni su bili s njime na gori Preobraženja, gledali su njegovu slavu, slušali su Očev glas i vidjeli kako mu lice sja poput sunca. No sada, kad mu je duša „nasmrt žalosna“ i kad najviše treba njihovu blizinu, oni spavaju. Ne jednom, nego tri puta. Dok se on bori za čovjeka, taj isti čovjek tone u san i Isus ostaje sam.

Svi poznajemo takvu vrstu samoće koja nije samo odsutnost drugih, nego je stanje napuštenosti u kojemu nama bliski ljudi ne razumiju bol koju doživljavamo. To je samoća bolesničke sobe, umirovljeničkog apartmana, tamne noći duše u kojoj se čini da i samo nebo šuti. To je samoća u kojoj čeznemo za utjehom blizine i riječima koje ne dolaze. U takvoj samoći najlakše se zatvoriti u svoju bol i očajavati. No, s Isusom nije tako. On se ne zatvara pred učenicima i ne zamjera im, nego ih poučava da bdiju i da se odupru napasti (usp. Mk 14,38).

Ta je poruka upućena i nama. I mi živimo u vremenu duhovne pospanosti pred zlom, pred bešćutnošću, pred lažima koje se predstavljaju kao istine, pred hladnoćom koja se uvlači u odnose. Spavamo dok nas Gospodin poziva da bdijemo s njime: uz bolesne, siromašne, napuštene i osamljene. Treba nas, kao što je i u Getsemaniju trebao učenike.

Braćo i sestre, budni budimo! Budni na poticaje Duha Svetoga. Budni u ljubavi. Budni za potrebe drugih. Bdijmo i molimo svjesni ozbiljnosti kozmičke borbe između dobra i zla koja započinje u ljudskom srcu. U tome je dostojanstvo učenika: biti uz Učitelja budan, svjestan i vjeran.
 
3. Isusova vjernost do smrti
U Getsemanskom vrtu odvijala se unutarnja borba, borba srca koje zna što ga čeka i zbog toga osjeća strah, ali bira ljubav. Isusova agonija u Getsemanskom vrtu završava odlučnim riječima: „Ustanite, hajdemo. Evo, približio se moj izdajica“ (Mt 26,46). To su riječi Pobjednika ljubavi, onoga tko daje svoj život, čak i kada se čini da mu se život oduzima. U tom času ljubavi Isus pun unutarnje snage izlazi ususret poljupcu izdaje i povorci s toljagama. Getsemani ga je pripremio. Molitva mu je dala snagu, a povjerenje u Oca sigurnost. I iz tame vrtne borbe izlazi svjetlo odluke: ići do kraja.

Braćo i sestre, to je i naš put. Getsemani nas uči da molitva ne mijenja uvijek okolnosti u kojima se nalazimo, ali mijenja nas i daje nam snagu. Preobražava nas i čini radikalnima u ljubavi. Križevi ne nestaju, ali učimo ih nositi.

Krist ne očekuje da budemo jaki vlastitom snagom, nego da budemo vjerni. On je prvi prošao putem križa kako bi suze naših križnih putova postale sjeme novoga života.

„Ustanite, hajdemo!“ - poziv je našim srcima na nadilaženje straha, otuđenosti i pospanosti. Gdje je Krist, ondje križ nije kraj. Ondje počinje život.
 
Dragi vjernici, „Budi volja tvoja” molitva je koja mijenja sve. Na kraju križnoga puta, dok promatramo Raspetoga, ne zaboravimo da je prva i odlučujuća pobjeda izvojevana u Getsemaniju. Tamo je Sin rekao: „Oče, ne što ja hoću, nego što hoćeš ti“. To je poziv i nama jer onaj koji s ljubavlju Ocu kaže „Budi volja tvoja”, već je pobijedio.

Zato ne bježi od Getsemanija, ondje je početak pobjede. Ne boj se reći Bogu sve što te boli, ali mu na kraju reci: „Budi volja tvoja.” Kad ne znaš kako dalje, klekni i moli. Izići ćeš s mirom, kao što je izišao i Isus. Amen.