HR

Nadbiskupija

Rimsko doba i srednji vijek

Na području današnje Zagrebačke nadbiskupije prostirala se u rimsko doba pokrajina Pannonia Savia ili Ripariensis (Savska Panonija), koja je obuhvaćala prostor između Drave i obronaka Krša te Julijskih Alpa i crte od ušća Vrbasa na Karašicu. Zbog svojeg geografskog položaja dio Panonije istočno od Sutle u vrijeme seobe naroda služio je kao predvorje prema Italiji te je u prvim stoljećima poslije Krista bio poprište različitih vojnih pohoda. Sve to nije nimalo pogodovalo vjerskom i crkvenom životu na tom prostoru. Sjedište političkog života čitave Savske Panonije bio je grad Siscia (Sisak), gdje je stolovao rimski prefekt zajedno sa zapovjednikom vojske i riječnog brodovlja. U Sisku je bilo i sjedište jedine biskupije u Savskoj Panoniji. Prvi sisački biskup imenom Castus spominje se u doba cara Decija (249.).

Drugi biskup Siska bio je sv. Kvirin, mučenik za Dioklecijanova progonstva (303.). Najstariji podatak o njegovu mučeništvu nalazi se kod sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskog iz 309. godine. Martirologij sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Panoniji, u Sabariju, što je današnji Szombathely (hrv. Sambotel) u Mađarskoj.

Prema povjesničaru isusovcu Danielu Farlatiju, Kvirin je biskupsku službu u Sisku vršio trideset i tri godine, dakle od 270. godine. Uhvaćen je tijekom vjerskog progonstva. Predstojnik pokrajine Maksim poslao ga je na sud u Sabarij. Biskup Kvirin postojano je odbijao štovanje cara kao božanstva te je osuđen na smrt i s kamenom o vratu potopljen u rijeci Sibaru. Ime sv. Kvirina trajno se zadržalo na području njegove biskupije. Na njega i danas podsjeća mjesto Kirin kao i brojne crkve s njegovim imenom i vrlo rašireno krsno ime Kirin (zapravo Kvirin) oko Kupe i Save, koje se javlja sve do 16. stoljeća.

Biskup Siska bio je sufragan metropolitu u nekadašnjoj carskoj prijestolnici, raskošnom Sirmiumu (današnja Mitrovica), koji je imao metropolitsku vlast od Emona (Ljubljane) i Poetovija (Ptuj) na zapadu sve do Oescusa (današnji Gigen kod Nikopolja u Bugarskoj) na istoku. U Srijemskoj Panoniji povijesno je pouzdano posvjedočeno mučeništvo sv. Euzebija, biskupa u sadašnjim Vinkovcima oko 270. godine. Dok su u 4. stoljeću poneki biskupi i crkvene općine Sirmijske metropolije bili zaraženi arijanskim krivovjerjem, dotle su sisački biskupi sa svojim narodom čvrsto stajali na braniku kršćanskog pravovjerja.

Nakon što su Huni u 5. stoljeću zauzeli Srijemsku Panoniju, Savska Panonija ponovno dolazi u rimske ruke. Sisačka biskupija je odvojena od metropolije u Sirmiumu te podređena dalmatinskom metropolitu u Saloni (Solin), pod kojim ostaje sve do prve polovice 6. stoljeća. Sisački biskupi Ivan i Konstantin supotpisuju akte Prvog solinskog sabora 530. godine i Drugog solinskog sabora 533. godine. U burnim vremenima avarskih i slavenskih seoba u 6. i 7. stoljeću gasi se Sisačka biskupija, a s njom najvećim dijelom i kršćanstvo u Panoniji.

U 7. stoljeću u te krajeve dolaze Hrvati. Nakon što su Franci i Hrvati 796. godine istjerali Avare iz Savske Panonije, franački misionari pokušali su na tom području ukorijeniti kršćanstvo. Car Karlo Veliki je 811. godine sve krajeve južno od rijeke Drave dodijelio akvilejskom patrijarhu, ali nakon ustanka Hrvata pod knezom Ljudevitom Posavskim (oko 810.-823.) i nakon što su Posavsku Hrvatsku (Savsku Panoniju) zauzeli poganski Bugari (828.), prestaje djelovanje franačkih svećenika i vlast franačke Akvileje.

Premda je u crkvenopravnom pogledu Posavska Hrvatska postala »ničija zemlja«, hrvatski knez Trpimir (852.) njezino područje smatra stvarnim dijelom Splitske metropolije, kao nasljednice prava stare Salone. U svakom slučaju, tijekom čitavog 9. stoljeća Posavska Hrvatska bila je misijsko područje na kojem su se ispreplitali interesi biskupa Splita, Nina, Akvileje i Salzburga.

Do pokušaja obnove biskupije u Sisku došlo je na Prvom splitskom saboru za vrijeme kralja Tomislava (925.). Kako bi se dalmatinski latinski biskupi riješili hrvatskog biskupa Grgura Ninskog, ponudili su mu jednu od ispražnjenih biskupija: Sisak, Duvno ili Skradin. Budući da se Grgur, nakon duljeg otpora, odlučio za Skradin (928.), Sisačka biskupija je tada ostala neobnovljena. Njezinim područjem (Posavska Hrvatska ili Slavonija), kako svjedoči Toma Arhiđakon (†1268.), u 11. stoljeću upravlja dvorski »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), kojeg je splitski nadbiskup Pavao između 1024. i 1030. godine postavio Hrvatima na njihovu molbu da upravlja teritorijem Splitske metropolije, koje se nalazilo na području druge države (Hrvatska).

O »hrvatskom biskupu« Toma Arhiđakon kaže da je »držao mnoge župe te imao krajeve i posjede skoro po svemu hrvatskom kraljevstvu (...), a njegova se jurisdikcija prostirala sve do rijeke Drave«. Službom je bio vezan uz kraljevski dvor, a stolovao je u Kninu. Tako je »hrvatski biskup« vršio crkvenu vlast i na području današnje Zagrebačke nadbiskupije (osnutkom Zagrebačke biskupije gubi velik dio teritorija). Ustanova »hrvatskog biskupa« ukinuta je 1185. godine.

Izvor: Šematizam Zagrebačke nadbiskupije 2023. 
Podijelite na: