Riječ Nadbiskupa

 
Poštovane ravnateljice i ravnatelji odgojno-obrazovnih institucija u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji, poštovani uzvanici!

Sve vas srdačno pozdravljam i izražavam radost ponovnog susreta u ovo predbožićno vrijeme. Iako je ovaj susret više blagdanski i čestitarski, on je prigoda zajedničkog razmišljanja o najzahtjevnijoj i najvažnijoj društvenoj djelatnosti - odgoju i obrazovanju naše djece i mladih. Stoga bih želio s vama podijeliti nekoliko opažanja koje mi se čine aktualnim na području odgoja i obrazovanja.

Vaša služba nije laka, jer od vas se istodobno očekuje profesionalna izvrsnost, pedagoška razboritost i ljudska osjetljivost prema djeci, roditeljima i djelatnicima. U vremenu brzih promjena i velikih pritisaka, često ste prvi koji nose teret napetosti i nerazumijevanja. Upravo zato ovaj susret doživljavam kao prigodu zahvalnosti, ali i ohrabrenja.
 
1. Odgoj za čovjeka
Već je u 15. stoljeću Erazmo Roterdamski ustvrdio: »čovjekom se ne postaje rođenjem nego odgojem i obrazovanjem. Odgoj čovjeka uzdiže na rang drugog rođenja«.[1] Iako je ova misao napisana prije gotovo pet stoljeća, njena aktualnost i istinitost vrijedi i danas jer nam otkriva temeljni smisao odgojnog djelovanja: posredovanje u procesu očovječenja ili postajanja čovjekom. Dakle, svrha odgojno-pedagoških nastojanja jest pomoći pojedincu da svoj ljudski bitak i potencijal ostvari u cjelovitosti i jedincatosti ljudske osobe koja u jednakoj mjeri uvažava njegovu intelektualnu, tjelesnu, duhovnu, moralnu i transcendentnu dimenziju. Odgoj, stoga, nije razvijanje kompetencija, nego strpljivo praćenje rasta osobe. Taj se rast ne može ubrzati bez opasnosti da se izgubi ono najvažnije.

U odgoju, obrazovanju i općenito socijalizaciji uvijek se promiče određena antropologija - tumačenje i razumijevanje čovjeka. Jedan od ključnih problema suvremene tehničke civilizacije je što ona svemu može čovjeka naučiti, osim kako biti čovjek. Jer, čovjek nije samo biće znanja i tehničkog funkcioniranja, nego biće koje govori, misli, ljubi, radi, trpi, umire, vjeruje i nada se.[2]

Potrebno je, stoga, zalagati se za obrazovanje koje će se kritički suprotstavljati ekonomiziranju obrazovanja kojemu je najvažniji cilj stvoriti osobe »menadžere« ili »robote« na tržištu neobuzdanog kapitala. Na tom tragu valja razumjeti misao sv. Ivana Pavla II. koji je napisao: »čovjek je, objektivno gledano, jedan Netko koji se razlikuje od stvari koje su samo Nešto. Čovjek kao osoba ima slobodnu volju i svoj je vlastiti majstor«.[3] U susretu s odgojiteljima u prigodi njihova Jubileja, referirajući se na sv. Augustina, papa Lav XIV. istaknuo je četiri temeljna obilježaja koja bi trebala resiti svaki oblik i metodu odgoja i obrazovanja. To su: unutarnjost, jedinstvo (cjelovitost), ljubav i radost.[4]

Jedna od temeljnih zadaća odgoja je uvesti nove generacije u razumijevanje svijeta u kojemu žive. U društvima koja su se izgradila i razvila na kršćanskim korijenima, odgoj je pozvan upoznati učenike s ulogom koju je imala kršćanska vjera u razvoju društva i kulture. U odgojnoj praksi često se susrećemo s iskrivljenim tumačenjem na koje je upozoravao Romano Guardini: »Imamo dvostruku igru, koja s jedne strane odbacuje kršćansku vjeru i kršćanski poredak, a s druge prisvaja ljudske i kulturne plodove koje je ta ista vjera donijela«.[5] Dakle, kršćanska kultura mora biti integralni dio odgoja i obrazovanja jer kršćanstvo je imalo i ima nezamjenjivu ulogu u oblikovanju mišljenja, stvaranju znanja, moralnih i intelektualnih vrjednota i cjelokupne kulturne baštine i tradicije.

2. Odgojno-obrazovni izazovi
Naše se društvo suočava s brojnim izazovima. Jedan od izazova su različite ideologije, koje su sve agresivnije u promicanju svojih ideja. Među njima valja istaknuti relativizam s načelom »svakome njegova istina«, i historizam koji završava u gubitku povijesti i sjećanja, dok se aktualno mišljenje nudi kao jedino mjerilo sadašnjosti, kao da je ono što je novije ujedno i više »istinitije«.[6] Općenito se može reći da slabi kontakt djece i mladih s kulturom, tradicijom (osobito kršćanskom), obezvrjeđuje se prošlost, a vrijednost domoljublja se osporava. Ne samo na Zapadu, nego i u hrvatskom društvu vidljivi su znakovi ekskulturacije kršćanstva. To možemo vidjeti i u »gradskim adventima«, na kojima rijetko ili nikako ne nalazimo kršćanske simbole, ali se mogu vidjeti simboli koji dolaze iz posve različitih kulturnih i religijskih tradicija.

Nude se alternativne istine, surogati i reinterpretacije čovjeka, života, svijeta i smisla. Tako se na mjesto savjesti, u kojoj svatko, ako to želi, može spoznati što je dobro, a što je zlo; što je istina, a što je laž; zašto činiti dobro i izbjegavati zlo; nude sloboda i osobni izbor kojemu je unaprijed zajamčena opravdanost. Snažno se promiče krilatica „svaki izbor ima svoje opravdanje“. Osnaživanjem moralne neodgovornosti otvara se put slobodi koja je usmjerena isključivo na zadovoljavanje vlastitih potreba ne vodeći pritom računa o pravu drugoga i općem dobru. Nužno je, dakle, u odgoju promicati slobodu kojoj je temeljno polazište birati i činiti dobro svima.

U zadnje vrijeme svjedočimo različitim vrstama i oblicima nasilja čiji su, nažalost, nerijetko glavni akteri djeca i mladi. Vršnjačko nasilje, osobito virtualno, sve je snažnije, razornije i prisutnije u našim školama i među našim učenicima. Mnogi psiholozi nasilje povezuju s problemom socijalne izoliranosti, depresije, anksioznosti i osamljenosti koja je u porastu među djecom i učenicima.

Sve se više zamjećuje kriza obrazovnog govora i odgojnog smisla. Obitelji su sve više dezorijentirane u društvu koje zanemaruje temeljne vrline, strpljivost i smisao dugotrajnoga odgojno-obrazovnog ulaganja u djecu i mlade. Umjesto toga nudi se iluzija uspješne karijere bez žrtve, rada i odricanja; kao i brzih i financijski unosnih poslova. »Prešli smo iz društva utemeljenog na poslušnosti i disciplini u društvo koje naglašava neovisnost o moralnim uvjerenjima te nudi obrasce ponašanja, kako na najnižim tako i na najvišim razinama, izgrađene na uvjerenju da je sve moguće«.[7] Na području odgoja, obrazovanja i socijalizacije djece i mladih umjesto konsenzusa i odgojnog saveza nailazimo na sve izraženiju kontradiktornost. Naime, obitelj, škola, Crkva i druge odgojne institucije pozvane su prenositi vrjednote, obrasce ponašanja i stavove koji se u društvu, medijima i javnom prostoru sustavno obezvrjeđuju.

Među našim učenicima sve je više beznađa, umora, besciljnosti i nihilizma. Mladi možda, kako ističe Umberto Galimberti, nihilizam »nisu u stanju imenovati, ali osjećaju njegovu težinu. On je magla koja obavija svaku emociju, praznina koja guta svaku nadu, sjena koja nadire u njihove živote i čini ih beživotnim«.[8] Nekada je nihilizam bio pridržan za filozofska razmišljanja, a danas je to iskustvo i stvarnost brojnih mladih. Kultura uklanja horizonte smisla ili nudi reducirane sadržaje - surogate - kojima je temeljna matrica konzumiranje, kupovanje i trošenje. Odgovori na egzistencijalna pitanja trebaju nuditi nadu da je moguće pronaći smisao koji će dati sintezu cjelokupnoj životnoj stvarnosti: svim iskustvima, pa i onima koja su ispunjana patnjom, prazninom i beznađem.

Upravo tu se otkriva nezamjenjiva uloga škole i odgojitelja: biti mjesto gdje se mladima ne nude gotove formule, nego smisao koji se gradi u odnosu, u povjerenju i u strpljivom učenju da život ima vrijednost i onda kada je zahtjevan.

Među izazovima odgoja i obrazovanja želio bih istaknuti hitnost i nužnost odgoja djece i mladih za korištenje novih tehnologija, u kojemu važnu ulogu trebaju imati etička dimenzija, prevencija i zaštita. U nepoštenoj borbi za profitom koji nam obećavaju nove tehnologije (osobito umjetna inteligencija) zaboravljamo na našu djecu i mlade, čiji su dostojanstvo, mentalno zdravlje, sigurnost i radost života puno vrjedniji i čudesniji od podataka koje algoritmi analiziraju, skupljaju i njima nas bombardiraju. Djeca su nam darovana i povjerena, odgovorni smo i pozvani učiniti sve kako bismo ih zaštitili od svega onoga što će im oduzeti sigurnost, mir i radost života. Stoga papa Lav XIV. upozorava: »umjetna inteligencija, osobito svojom tehničkom, hladnom i standardiziranom vrstom znanja, može dodatno izolirati već izolirane učenike, dajući im iluziju da im drugi nisu potrebni ili, još gore, osjećaj da ih nisu dostojni«.[9] »Tehnika, naime, ne teži nekom cilju, ne promiče smisao, ne otvara scenarije spasenja, ne otkupljuje, ne otkriva istinu: tehnika funkcionira«.[10]

Ako djecu prepustimo isključivo logici algoritama, a sami se povučemo iz njihove svakodnevice, tada nismo zakazali samo kao pedagozi, nego i kao odrasli ljudi kojima je povjeren rast drugoga.
 
3. Perspektive
U području odgoja i obrazovanja, njegovih programa i sadržaja, važno mjesto pripada nuđenju odgovora na pitanje koje su temeljne vrjednote važeće za cijelu društvenu zajednicu, koje ne smiju biti podvrgnute igri većine ili manjine. Jer, jedna od ozbiljnih teškoća u odgoju i obrazovanju je sveprisutnija anarhija glede vrjednota. Na djelu je pokušaj iskorjenjivanja i relativiziranja povijesnih, kulturnih, nacionalnih, tradicijskih i kršćanskih korijena. Nije obećavajuće kad se djeci i mladima nudi budućnost bez korijena, »jer pojedinac ne može rasti ako nema snažne korijene koji mu pomažu stajati čvrsto na nogama i koji ga čvrsto drže na zemlji. Lako otpluta kad se nema za što primiti, kad nema sidra da to spriječi«.[11] Dobiva se dojam da se mlade na različite načine želi distancirati od povijesti, duhovnosti, kulturne i religijske tradicije. Papa Franjo upozoravao je na tendenciju »homogenizacije« i kulturne kolonizacije koja odvaja mlade od njihovih kulturnih i vjerskih korijena s ciljem pretvaranja u bića iz serijske proizvodnje kojima se lako može manipulirati. To ima za posljedicu kulturno razaranje koje je jednako opasno kao i nestanak životinjskih i biljnih vrsta. Papa je mlade pozivao da preuzmu na sebe brigu o svojim korijenima, jer iz njih dolazi snaga koja pomaže rasti, cvjetati i donositi plodove.[12]

U suvremenom odgojno-obrazovnom sustavu, koji sve češće naglašava mjerljive ishode - uspjeh, učinkovitost i materijalne perspektive - razvoj duhovnosti postaje nužna protuteža. Škola koja njeguje duhovnu dimenziju pomaže učenicima prepoznati da čovjekova vrijednost ne počiva samo na postignućima, ambicijama i posjedovanju, nego i na unutarnjoj snazi, karakteru i sposobnosti življenja smislenih odnosa. Duhovnost omogućuje djeci i mladima da razviju otpornost na pritiske konzumerizma, društvenih usporedbi i površnih ideala uspjeha te da se grade kao autentične osobe koje prepoznaju dobro u sebi i drugima. U takvom okruženju naglasak se stavlja na mir, promišljenost, zahvalnost i odgovornost - vrijednosti koje nadilaze prolazne materijalne ciljeve i oblikuju cjelovitu, uravnoteženu i moralno snažnu osobu. Duhovna dimenzija odgoja tako pridonosi stvaranju humane škole, u kojoj učenici uče ne samo kako »uspjeti«, nego i kako biti. Duhovnost je jedina u stanju održati na životu i nadahnjivati održivost i važnost vrjednota koje treba poštovati na društvenoj razini.

Kršćanska duhovnost u takvome kontekstu pruža još dublji temelj jer učenike usmjerava prema trajnim vrijednostima koje nisu podložne promjenama društvenih trendova. Ona podsjeća da je čovjek vrijedan ne zbog onoga što ima, nego zbog onoga što jest pred Bogom i pred drugima. Kršćanska vizija čovjeka njeguje ljubav, jednostavnost, solidarnost i služenje, a te su vrijednosti snažan korektiv kulturi materijalizma i natjecanja. U školi koja prepoznaje bogatstvo kršćanske duhovnosti razvija se ozračje povjerenja, milosrđa, odgovornosti i međusobne podrške, koje pomaže učenicima izgrađivati identitet utemeljen na dobroti i smislu, a ne na prolaznim standardima uspješnosti.

Uz rame čuvanja sjećanja i njegovanja vlastitih korijena koji su važni u oblikovanju identiteta, želio bih istaknuti važnost očuvanja i njegovanja međugeneracijskih odnosa. Naša djeca i učenici trebaju znati da su znanja, umijeća, vrjednote, kulturu, umjetnost, glazbu, književnost i vjeru koje u školi usvajaju stvorili i njima u nasljeđe ostavili ljudi koji su živjeli i stvarali desetljećima, stoljećima i tisućljećima - generacije odraslih i starijih. U rastu i sazrijevanju djece i mladih potrebne su mudrost, iskustvo, primjer i pratnja odraslih i starijih. Važan odgojno-obrazovni izazov danas je uspostavljanje ravnoteže između mladih i odraslih, osobito starijih. Važno je usađivati djeci i mladima poštovanje, zahvalnost, brigu i odgovornost za starije, ostavljene, siromašne, pridošlice, marginalizirane članove u obitelji, u zajednicama i u društvu. Obiteljsko, školsko i župno zajedništvo odgaja za društvenu solidarnost, odgovornost, milosrđe i dijeljenje - vrjednote koje su nasušno potrebne našemu društvu. Odgoj i obrazovanje pozvani su graditi međugeneracijske mostove koji će omogućiti prijenos mudrosti s koljena na koljeno i na taj način izgrađivati čvrstu međugeneracijsku platformu na kojoj je moguće graditi novo i humanije društvo.


Poštovane ravnateljice i ravnatelji, u ovoj prigodi želio bih Vam zahvaliti na dobroj suradnji i na vašem dragocjenom i nezamjenjivom doprinosu u odgoju i obrazovanju naše djece i mladih.

Nalazimo se u došašću u kojemu je temeljna poruka nada, a osobito je to u ovoj Jubilejskoj godini. Nada je čovjekova egzistencijalna potreba bez koje ne može živjeti. Potrebne su nam svakodnevne male nade da bismo se održali na životnome putu, ali i velika nada koju sami ne možemo osigurati. Za vjernike »ta velika nada može biti samo Bog, koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koja nam može ponuditi i dati ono što sami svojim silama ne možemo postići«.[13] Dopustimo da nas takva nada dotakne i nastani se u našemu srcu i životu. Nada je suputnica koja u svakome trenutku, a osobito u trenucima mraka i beznađa, baca svjetlo i ukazuje na put izlaska. Kršćanska nada, čije se obećanje vidljivo očitovalo u betlehemskoj štalici, daje smisao sadašnjem životu i ukazuje na obećanje koje nadilazi sadašnjost.

Božić nas podsjeća da Bog nije spasio svijet silom, nego povjerenjem - povjerenjem u dijete, u rast, u vrijeme. Utjelovljenje je najveća potvrda da je odgoj svet i ozbiljan čin: Bog prihvaća sporost ljudskog sazrijevanja kako bi čovjek mogao postati ono što jest.

Vama, vašim obiteljima, onima koji su vam povjereni: učenicima i djelatnicima vaših institucija, želim blagoslovljen i nadom ispunjen Božić. Neka Gospodin svaki dan u godini koja je pred nama osnaži nadom koja otvara obzorja smisla, mira i radosti i koja nikada ne razočarava. S nadom u srcu idimo radosno ususret Gospodinu koji nas uvijek iznova pohađa.

Sretan i blagoslovljen Božić i nova 2026. godina.