Riječ Nadbiskupa

 
„Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao.“ (Iv 6, 29)
 
Poštovani članovi vjerničkog društva i Roditeljskog instituta za odgoj i obrazovanje RINO, dragi roditelji, nastavnici i dragi učenici!

Iznimna mi je čast započeti ovaj dan u molitvenom zajedništvu s vama. Vaš svakodnevni rad pod okriljem ove ustanove svjedoči da svoju vjeru želite živjeti cjelovito i biti znak društvu i vremenu u kojemu djelujete ili ćete djelovati u budućnosti preko naraštaja koje odgajate. Drago mi je da ste na tragu Drugog vatikanskog sabora i crkvenog učiteljstva prepoznali važnost roditeljskog institucionalnog angažmana u odgoju djece.

Današnje Evanđelje ukazuje na ono bitno na što ste i sami usmjereni: na Božje djelo (Opus Dei) svjedočenja vjere u Isusa Krista u vašem svakodnevnom, društvenom i obiteljskom životu i radu. Slušali smo u Evanđelju da na pitanje mnoštva: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“, Isus odgovara: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao.“

Tri su točke koje smatram važnim podijeliti s vama danas u osvrtu na Božju riječ koju smo čuli. Prva se odnosi na mnoštvo koje traži Isusa, druga na način na koji Isus djeluje i poučava mnoštvo u ovoj zgodi, a treća na Isusov odgovor koji nas vodi iznad granica našeg uobičajenog razumijevanja samih sebe i odnosa s njime.
 
1. Čovjek je biće potreba i želja koje samo Bog može zadovoljiti. Mnoštvo koje je ostalo s „onu stranu“ Galilejskog mora isto je ono mnoštvo koje je Isus dan prije čudesno nahranio umnoženim kruhom. Sada im se pridružuju i druge lađe iz obližnjih mjesta. Čuli su za umnažanje kruha. Cijelo Ivanovo šesto poglavlje govori o mnoštvu i o potrebi mnoštva za hranom. Isus međutim koristi tu zgodu kako bi te ljudske osnovne i razumljive potrebe usmjerio na pravi način i dao im pravi smisao.

Čovjek je stvoren kao biće potreba i želja. Još od Edenskoga vrta znamo da je imao potrebu za hranom, za društvom, za radom. No, Božja zamisao je bila da nas naše potrebe i žudnje dovode do Boga kao onoga koji ih na najsavršeniji način može ispuniti. Grijeh je poremetio takav poredak stvari, jer su prvi ljudi tu svoju žudnju pokušali utažiti plodovima stabla s kojega im je bilo zabranjeno jesti. Isus sada vraća taj temeljni poredak stvari. Daje važnost potrebama mnoštva za hranom, ne smatra da je dovoljno propovijedati i tumačiti riječ Božju a pustiti ljude da gladuju. No, u isto vrijeme kazuje da je samo Bog onaj koji na ispravan i cjelovit način može zadovoljiti naše potrebe.

Zlo grijeha i jest u tome što grijehom ranjeni čovjek promatra stvari ovoga svijeta smatrajući da nas mogu zadovoljiti bez našeg Stvoritelja; misleći da je nešto dobro samo po sebi, bez Stvoritelja. Istina je, međutim, da ništa nije dobro ako ne dolazi od Boga. Makar se činilo dobrim i poželjnim, nije tako, ako ne dolazi od Boga. Bog nije sredstvo za ostvarenje naših želja i potreba. On je naša najdublja potreba i čežnja našeg srca. A to je ono što teško shvaćamo.

Osobe koje to shvaćaju žive drugačije od svijeta koji ih okružuje. Mi, nažalost, svojim životom češće pokazujemo svijetu oko sebe da nam Bog nije dovoljan. Tako svoje zadovoljstvo usmjeravamo na darove umjesto na Darovatelja.
 
2. Propadljiva hrana i hrana koja ostaje. Kada mnoštvo s onu stranu Galilejskog jezera opazi da nema Isusa, zaputi se lađama na drugu stranu, u Kafarnaum. Tamo su večer prije otplovili Isusovi učenici, ali bez njega. Zato mnoštvu koje je tražilo Isusa nije bilo jasno kad je on došao. Pitaju ga kad je došao. Isusov odgovor otkriva razlog njihova zanimanja za njega. Kaže im: „Tražite me, ali ne zato što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“

Isus je Božje znamenje, čudesno umnažanje kruha je Božje znamenje kao i Isusovo koračanje po olujnom moru. No mnoštvo zanima samo činjenica da su jeli, da su se nasitili, nahranili kruhom u njegovu materijalnom obliku, ne prepoznajući ni u Isusu ni u umnoženom kruhu Božje znamenje.

Dragi roditelji i draga djeco, okruženi smo mnoštvom propadljivih stvari, stvari koje imaju rok trajanja i koje nam služe da zadovoljimo svoje potrebe: za hranom, za odjećom, za statusom, zabavom, igrom… Ako ne budemo oprezni, one nas mogu zarobiti i pokvariti naš okus na način da nećemo osjećati potrebu za Bogom ni za onim zbog čega nas je stvorio, a to je naša vječna sreća u zajedništvu s njime.

Isus poziva: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“. I u ovom Euharistijskom slavlju Bog nam se daruje u prilikama kruha i vina. Samo ako vjerujemo, možemo kušati stvarnu Božju prisutnost u njima. Ako smo, nasićeni zemaljskim stvarima, izgubili okus za nebeske stvarnosti, onda blagovanje euharistijskog kruha u nama ne može donijeti plodove i darove koje nam Isus želi dati.  
 
3. Vjera u Isusa djelo je Božje. Isusove slušatelje iz Evanđelja zanima što im je činiti da rade djela Božja, za hranu koja ostaje za život vječni. Njihovo pitanje odražava način na koji su se naučili odnositi prema Bogu. Poučeni su prema židovskom Zakonu vršiti mnoštvo pravila kako bi ispunili svoje obveze prema Bogu. Sada ih zanima što još trebaju učiniti da to bude bolje, da dobiju tu hranu koja je nepropadljiva. Stavljaju naglasak na ljudske snage, na ono što mi kao ljudi i vjernici možda možemo učiniti disciplinom i radom na sebi. Možemo pokušati pobijediti grijeh napornim radom na promjeni naših djela, slijediti ovu ili onu vjerničku praksu i truditi se oko dobra. To je hvalevrijedno i potrebno, ali ni to bez Isusa ne donosi plodove. Isus nam želi olakšati posao. Poziva nas da pobijedimo grijeh vjerujući njemu, polazeći od njega, a ne od naših djela. Kad on postane naša glavna želja i potreba našeg srca, onda se malo pomalo mijenja cijelo naše biće, naši odnosi, naš pristup ljudima i stvarima. Te su promjene onda spontane i trajne. To su shvaćali svi sveci. Sjetimo se samo Male Terezije, blaženog Carla Acutisa ili Josemaríe Escrive koji kaže da je Božja prisutnost lijek svim našim „nepopravljivim“ djelima. Ali ne možemo živjeti u Božjoj prisutnosti ako smo „opijeni ništavnostima“ (J. Escrivá, Brazda, 659-660). 

Isus nam se dariva pod prilikama kruha i vina jer želi da ga primamo kao kruh koji nas hrani i mijenja. To je ono što slavimo i u ovoj Euharistijskoj žrtvi. „Odbacivši kvasac stare zloće, novo se stvorenje samim Gospodinom poji i hrani. Jer, pričešćivanje tijelom i krvlju Kristovom i ne čini drugo nego da prelazimo u ono što primamo, pa da onoga u kojemu smo suumrli i suukopani i suuskrsli svuda pronosimo i duhom i tijelom“, riječi su pape Leona Velikoga (usp. Časoslov, II. svezak, II. vazmeni tjedan, Služba čitanja).
 
4. Imati velike težnje. Vjerovati u Isusa koji jedini daje hranu, štoviše: koji je sam hrana naših duša, znači malo pomalo mijenjati okus, odgajati svoje potrebe, odvraćati se od propadljivosti. Svatko tko kuša dobru hranu, osjetit će razliku kad pojede lošu, prerađenu ili pokvarenu. No, ako ne znamo za bolje, zadovoljavamo se osrednjošću. Isus ne želi da se u svome kršćanskom životu zadovoljimo osrednjošću. Želi da pronađemo svoje zadovoljstvo u njemu i tako se oslobodimo od okova grešnih želja koje priječe da se uzdignemo k nebu, k našoj vječnoj sreći. Zato je poziv na svetost upućen svima: vama kršćanskim roditeljima i članovima ljudskoga društva, vama djeco i mladi. Svatko je pozvan velikodušno voljeti Isusa i za njega čuvati prvo i najvažnije mjesto u svome životu. „Kad osobe imaju odveć maleno srce, čini se da svoje težnje čuvaju u siromašnom i usamljenom sandučiću.“ (J. Escrivá, Brazda, 802).   Kao kršćani moramo imati visoke težnje, one koje smjeraju na Boga. Samo tako možemo proširiti svoja srca i otvoriti ih za sve ljude i sva Božja stvorenja.

Završit ću parafrazirajući riječi i misao svetoga Josemaríe. Za nas kršćane hram Božji nije jedino mjesto istinskog kršćanskog života. Da je tako, kršćanstvo bi značilo ići u crkvu, sudjelovati u crkvenim svečanostima i zatvoriti se u jedan izolirani svijet koji predstavlja predvorje Neba, dok onaj vanjski obični svijet slijedi neki svoj put. To bi bila iskrivljena slika kršćanstva. Mjesto na kojemu se nalazimo i djelatnost kojom se bavite, jasno svjedoče da je upravo svakodnevni život istinsko mjesto vašeg kršćanskog postojanja. U vašim bližnjima, u vašoj djeci, u vašem radu i vašoj ljubavi - pravo je mjesto vašeg svakodnevnog susreta s Kristom. I upravo ovdje, okruženi materijalnim, ovozemaljskim stvarima moramo se truditi  služeći Bogu i drugim ljudima da i sami  postanemo sveti. (Usp. 'Razgovori s monsignorom Escrivá de Balaguer',  https://escriva.org/hr/conversaciones/strastveno-ljubiti-svijet/).

U tome duhu, na sve vas, na vaše obitelji i djecu, na vaš rad i svjedočenje zazivam Božji blagoslov. Gospodin koji jedini može preobraziti naša srca i ispuniti naše najdublje težnje i želje neka svima bude snaga i okrjepa. Amen.