
GOVOR ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
Svećenički dan Zagrebačke nadbiskupije
Zagreb, "Aula Magna" Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, 17. studenoga 2025.
Draga braćo u svećeništvu,
na početku ovoga našeg susreta koji je znak svećeničkog zajedništva u Zagrebačkoj nadbiskupiji upućujem bratski pozdrav svima vama, prezbiterima i redovnicima, župnicima i župnim vikarima, odgojiteljima i duhovnicima u bogoslovijama i samostanima, kao i svima koji svakodnevno, često u tišini i samozatajno, služite Božjemu narodu.
Poseban bratski pozdrav upućujem uzoritom gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću. Uzoriti, u ovoj godini Vašega svećeničkog jubileja koristim i ovu prigodu zahvaliti Vam za sve godine služenja i pastirskog truda, za ljubav prema svećenicima i za svjedočanstvo vjernosti Crkvi i Petrovu nasljedniku.
Srdačno pozdravljam pomoćne biskupe mons. Miju Gorskog i mons. Ivana Šaška, kao i današnje predavače preč. Vladu Razuma, preč. Matiju Pavlakovića i vlč. Jakova Rađu, kojima od srca zahvaljujem na trudu i zauzetosti u promicanju duhovnih zvanja.
Draga braćo svećenici, želim vam zahvaliti za sve dobro koje ste učinili i koje činite u ovoj mjesnoj Crkvi. Zahvaljujem za vaše svjedočanstvo, za vaše molitve, za neumoran pastoralni rad u župama, školama, bolnicama, u dijeljenju sakramenata i poučavanju vjernika istinama vjere. Hvala vam za svaki trenutak u kojemu ste stali uz čovjeka, osobito uz onoga koji je slab, izgubljen ili ranjen. Hvala vam za vašu vjernost Bogu i Crkvi, često u okolnostima koje nisu lake, ali koje postaju plodne kad su prožete ljubavlju prema Kristu.
U duhu nauka Drugoga vatikanskog sabora želim naglasiti da ste kao svećenici istinski ‘suradnici biskupskog reda’, dionici jednoga poslanja i jednoga pastirskog služenja, koje nas trajno poziva na zajedničko razlučivanje, dijalog i sinodalni hod.
1. Crkva koja moli i rađa zvanja
Tema ovogodišnjeg Svećeničkog dana jesu duhovna zvanja. Ona dotiče samo srce Crkve jer bez novih zvanja nema budućnosti Crkve, ali još dublje: bez molitve i brige za zvanja, Crkva prestaje biti majka.
Na ovogodišnjem Jubileju svećeničkih zvanja Papa Lav XIV. podsjetio je na bit svećeničkoga poziva poticajem da budemo mostovi, a ne zapreke susretu s Kristom svih onih koji nam dođu blizu. To, draga braćo, ne možemo biti bez molitve, poniznosti i jednostavnosti, bez priznanja da moramo naučiti voljeti poput Isusa (Usp. Lav XIV., Susret s bogoslovima, 24. lipnja 2025.). Svećenički poziv rađa se u molitvi, raste u obitelji i sazrijeva u zajednici vjere.
Svako svećeničko srce mora biti majčinsko srce Crkve koje moli za nove radnike u Gospodnjem vinogradu, koje zna prepoznati i njegovati klicu poziva u mladima, koje ne ostaje ravnodušno pred pitanjem: Tko će sutra slaviti sveta otajstva i dijeliti sakramente Božjemu narodu?
Crkva u svojim dokumentima jasno naglašava odgovornost svih vjernika u promicanju i podržavanju svećeničkih zvanja. Nama svećenicima posebna je dužnost njegovati ozračje otvorenosti Božjem pozivu u zajednicama koje vodimo, kao i poticati zrele i pozitivne odgovore mladića koji promišljaju o svećeničkom pozivu.
Drugim riječima, duhovna zvanja nisu plod slučaja, nego ljubavi Crkve koja zna moliti, svjedočiti i pratiti, koja nudi prilike, vremena i mjesta za molitveno rasuđivanje zvanja.
Dopustimo da nas ovaj Svećenički dan probudi iz mogućeg umora ili ravnodušnosti. Ako se u župi više ne moli za duhovna zvanja, ako svećenik mladima ne progovara o Bogu koji poziva i o radosti onih koji se odazovu, tada Crkva gubi svoju svjedočku snagu i svježinu.
Sjetimo se Gospodinovih riječi: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“ (
Mt 9,37-38).
Krist ne kaže: organizirajte, planirajte, analizirajte, nego
molite! Molitva je početak svakog zvanja i svakog plana. Svećenik koji moli, time stvara ozračje u kojemu Bog može govoriti.
2. Svećenik koji privlači
Druga misao koju želim istaknuti jest da zvanja ne rađaju projekti, nego svjedoci. Crkva ne raste prozelitizmom, nego privlačnom nježnošću i blizinom, s osjećajima Crkve koja ljubi, prati i rađa životom vjere.
Naše svjedočanstvo života, naša radost i jednostavnost, naša vjernost i čistoća srca, to je sjeme novih zvanja. Mladi čovjek mora u svećeniku vidjeti oca i brata, a ne službenika, nego svjedoka s pastirskim srcem koje zna biti blizu.
Sveti Ivan Bosco, veliki odgojitelj mladih, govorio je: „Svećeništvo nije zvanje za one koji traže miran život, nego za one koji žele izgorjeti za Boga.“ Današnji svijet traži upravo takve svećenike: ne savršene, nego autentične; ne besprijekorne, nego iskrene; ne one koji bježe od svijeta, nego one koji u srcu nose njegove radosti i nade i preobražavaju ga snagom milosti.
Mladi danas traže svjetlo smisla u svijetu prepunom buke. A to svjetlo često će pronaći u očima svećenika koji zna slušati, tješiti, radovati se, oprostiti. Zato svako naše euharistijsko slavlje, svaka ispovijed, svaka pastoralna gesta može potaknuti odaziv na duhovni poziv u srcu nekog mladića ili djevojke.
Ne trebamo biti savršeni da bismo dali svjedočanstvo privlačnosti duhovnoga poziva. Dovoljno je biti vjerni i istinski svjedoci. Zvanja se rađaju tamo gdje se živi evanđelje, gdje svećenik zna biti blizu kao brat, otac ili prijatelj.
3. Župe su kolijevke poziva
Treća točka našega razmišljanja tiče se pastoralne odgovornosti cijele nadbiskupije. Ako želimo da Duh Sveti podari nove svećenike, redovnike i redovnice, tada moramo zajedno izgrađivati kulturu zvanja.
To znači da svaka župa, svaka zajednica, svaka škola i obitelj treba biti mjesto gdje se poziv može ostvarivati i rasti. U Katekizmu Katoličke Crkve o sakramentu svetoga reda čitamo: „Kao i svaka milost, i ovaj sakrament može biti
primljen samo kao nezaslužen dar“ (
KKC 1578). Taj dar se prepoznaje u molitvi, razmišljanju i razlučivanju.
Razlučivanje poziva započinje u obitelji. Obitelj koja moli, koja ide na misu, koja cijeni svećenika, već stvara prostor u kojemu dijete može čuti Božji glas. Zbog toga budimo zahvalni roditeljima koji potiču svoje sinove i kćeri da budu otvoreni Božjem pozivu. I želim vas, draga braćo svećenici, ohrabriti da vaša blizina obiteljima bude na njihovu izgradnju kako bi doista osjetili privlačnost svećeničkoga poziva, a ne potrebu da se udalje od nas zbog sablazni ili srama.
Župa koja čuva gorljivost i raspiruje želju da Krista donese drugima ostaje privilegirano mjesto otkrivanja i razlučivanja svećeničkoga poziva. U njoj se vjernička zajednica okuplja na slavljenje euharistije i na produženo euharistijsko klanjanje, u njoj se razvija apostolat i susreću mnoge zajednice.
Zato vas pozivam da u svakoj župi obnovimo molitvu za zvanja, posebice u euharistijskom klanjanju. Posebno želim istaknuti važnost ministrantskih zajednica jer upravo ministranti najčešće prvi u sebi začuju tihi poticaj Gospodina; oni stoje najbliže oltaru i tako postaju najplodnije tlo na kojem u tišini klija sjeme svećeničkog poziva.
Neka kateheze mladima, rad s ministrantima i krizmanicima budu prožeti poticajima za promišljanje o duhovnome pozivu i savjetima za razlučivanje poziva. Možda nećemo odmah vidjeti plodove, ali Bog vidi vjernost. U konačnici, svećenička zvanja nisu plod marketinga, nego vjernosti i žrtve. Budimo svjesni da duhovna snaga i vitalnost Crkve ovise o duhovnim zvanjima. Ako zvanja sačuvamo i njegujemo, sačuvat ćemo budućnost vjere u našemu narodu i Domovini.
4. Svećeničko zajedništvo
Jedna od najdubljih potreba Crkve danas jest obnova svećeničkog zajedništva. Zvanja rastu tamo gdje vlada radost zajedništva. U tom duhu želim upozoriti i na opasnost individualizma, koji lako ranjava svećenički život; zato je od presudne važnosti njegovanje bratskih susreta, zajedničkih okupljanja i redovite duhovne pratnje. Ondje gdje svećenici međusobno surađuju, dijele terete i radosti, podržavaju jedni druge, ondje se rađa ozračje koje poziva i ohrabruje.
Zato vas potičem da njegujete to zajedništvo: u zajedničkim susretima, u molitvi, u međusobnoj pomoći, u potpori, a ne suparništvu. Samo svećenik koji osjeća da nije sam, može osjetiti duhovno zadovoljstvo što smo stavljeni usred naroda i pozvani narodu. Bez te pripadnosti Božjemu narodu nije moguće shvatiti naš najdublji identitet.
Draga braćo svećenici, naša nadbiskupija ima bogatu povijest svetih zvanja. Toliki su uzorni svećenici, redovnici i redovnice izišli iz naših obitelji, iz naših župa, iz našega naroda. To je znak da Bog s nama računa.
Zato neka ovaj Svećenički dan ne bude samo prigoda za druženje i zahvalnost, nego i obnova naše brige za zvanja. Neka svaka naša župa postane škola molitve. Neka svaka obitelj bude kolijevka vjere. Neka svako svećeničko srce ponovno zatreperi zahvalnošću za dar poziva koji smo primili.
Na kraju, svjesni smo kako je najbolja promidžba svećeničkih zvanja radost i svetost samih svećenika. Neka nas Gospodin učini radosnim svjedocima. Neka u našim očima mladi prepoznaju nadu, u našim riječima istinu, u našim gestama ljubav.
Dok danas zahvaljujemo za dar svećeništva, molimo zajedno da Gospodin žetve i dalje pošalje radnike u svoj vinograd, da srca mladića učini otvorenima za svećenički poziv, a nas da učini vjernima u službi koju nam je povjerio. Jer svećenik je čovjek u kojemu Bog postaje blizu svom narodu.
Sveta Marijo, Majko svećenika, moli za nas! Blaženi Alojzije Stepinče, zagovaraj nas! Isuse, Dobri Pastiru, učini nas radosnim svjedocima Tvoga poziva! Amen.