Riječ Nadbiskupa

Poštovana braćo biskupi, uvaženi profesori i znanstvenici, dragi studenti, braćo i sestre u Kristu!

Velika mi je čast i odgovornost uputiti vam riječ pozdrava na početku ovoga simpozija koji smo pripremili s dubokom zahvalnošću i ozbiljnošću pred otajstvom Crkve. Šezdeset godina nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila želimo ponovno promisliti o njegovu značenju, plodovima i izazovima. Valjalo bi to učiniti polazeći od pologa vjere (depositum fidei) jer upravo po tom pologu koji Crkva sveto čuva i vjerno tumači na njezinu licu odsijeva Kristovo svjetlo kojim je Koncil htio "prosvijetliti sve ljude navješćujući evanđelje svemu stvorenju" (LG 1).

Možemo primijetiti da je svaki ekumenski koncil u povijesti Crkve bio svečano slavlje "jedinstva Krista i njegove Crkve" (Ivan XXIII.), privilegirano mjesto na kojemu istine vjere sjaje novom jasnoćom. Drugi vatikanski koncil nije izmišljao novu vjeru niti je oslabio njezine temelje. Njegovo poslanje bilo je upravo ono što je sveti Ivan XXIII. izrekao na otvaranju Koncila, da se, naime, sveti polog nauka čuva i poučava učinkovitije, da se ne mijenja ono što je sadržaj vjere, nego da se obnovi način njezina prenošenja.

U razdoblju intelektualnih previranja i društvenih lomova, Crkva je na Koncilu željela "svojim vjernicima i cijelome svijetu točnije obrazložiti svoju narav i sveopće poslanje" kako bi "svi ljudi (…) postigli puno jedinstvo u Kristu" (LG 1). Crkva je dakle htjela na jasniji način izraziti svoj identitet, Krista predstaviti kao jedinoga Gospodina i hrabrim svjedočenjem istine preobražavati kulturu i svijet, a ne poprimiti oblik i duh svijeta. Mnogi su nas teolozi podsjećali da je Crkva pozvana otvoriti se svijetu, ali ne izgubiti Kristovo lice.

U kontekstu današnjega simpozija, ove su misli dragocjen ključ za razumijevanje Koncila. Drugi vatikanski koncil nije "novo kršćanstvo", nego produbljeno razumijevanje iste apostolske vjere.

Mnogi su nakon Koncila, čak i oni koji bi trebali bolje poznavati njegovu narav i ciljeve, djelovali kao da Crkva pripada njima, a ne Kristu. Time je ponovno dotaknuta rana koja je dovela u opasnost da se od pologa napravi nešto individualno, subjektivističko, nešto što nije polog.

Time se došlo do onoga što Benedikt XVI. naziva "hermeneutikom prekida". Doista, dvije krajnosti i danas zbunjuju vjernike: prva je krajnost onih koji žele promijeniti vjeru kako bi je uskladili sa svijetom, druga je, pak, krajnost onih koji odbacuju Koncil, kao da je on prekid, a ne razvoj u kontinuitetu.

Autentična primjena Koncila znači: čuvati polog vjere, dopustiti razvoj istine u istoj naravi i istom smislu, tražiti novu jasnoću, a ne novu vjeru; obnovu, a ne preoblikovanje.

U tom je kontekstu dragocjena misao pape Benedikta XVI., koji je liturgiju usporedio sa starom freskom; tom se slikom, u širem smislu, možemo poslužiti i za Crkvu: netaknutu u svojoj naravi, ali tijekom stoljeća prekrivenu naslagama i premazima. Koncil je tu fresku očistio i ponovno otkrio njezinu izvornu ljepotu. No, upozorava Benedikt XVI., ako se ne pristupi s krajnjim strahopoštovanjem i ispravnim razumijevanjem njezina izričaja, postoji opasnost da se, zbog nespretnih restauracija i krivih tumačenja, freska ozbiljno ošteti.

Ona se ne smije ponovno premazivati, ali zahtijeva poniznu vjernost i duboku duhovnu inteligenciju kako bi ostala živa i cjelovita. Upravo je to zadaća Crkve nakon Koncila: čuvati otkrivenu ljepotu, štititi polog vjere i dopustiti da njegova izvorna boja ponovno zablista u životu današnjih vjernika (usp. Duh liturgija, predgovor).

Hoće li povijest Drugi vatikanski koncil pamtiti kao uspjeh ili neuspjeh, ne ovisi o vanjskim okolnostima, nego o nama samima, o tome koliko ćemo, kao biskupi, kler, redovnici, redovnice i vjernici laici revno živjeti vjeru koju smo primili; koliko ćemo se usuditi vjerovati do kraja, te koliko ćemo apostolske hrabrosti pokazati svijetu koji, iako često nevjeran, više nego ikada treba Krista. Koncil se ne ostvaruje u povijesnim analizama, nego u životima onih koji se odvaže biti svjedoci. Ostvaruje se u Crkvi koja ne bježi pred izazovima, nego u njima otkriva snagu Evanđelja.

Ako svi mi, članovi istoga Božjeg naroda, s istim dostojanstvom, a različitim službama na izgrađivanje Tijela Kristova, ponovno prigrlimo onu istu Kristovu odvažnost koja je vodila svece kroz povijest, tada će se i nada Ivana XXIII. ostvariti. On je htio da Koncil bude nova zora kršćanskoga života. U toj zori Crkva će se ponovno uzdići kao svjetlo narodima (lumen gentium), vjerno čuvajući i naviještajući polog vjere koji nam je povjeren, danas, ovdje i sada.

Od nas se danas traži ista hrabrost: hrabrost čuvati polog i očuvati ga od zabluda, naviještati ga svijetu koji ga treba i predati ga čitava i neokaljana budućim naraštajima.

Neka ovaj simpozij bude prostor gdje ćemo zajedno učiti kako predati zlato kao zlato, kako uskladiti pastoralnu osjetljivost s dogmatskom čvrstoćom i kako živjeti vjeru koja ne mijenja svoje boje ovisno o vremenskim strujama.

Neka nas Gospodin učini vjernim čuvarima pologa kako bi i po nama na licu Crkve zasjalo Kristovo lice. Molimo ga da nas vodi, učvrsti i blagoslovi kako bi Crkva u našem narodu ostala vjerna pologu vjere, postojana u svjedočenju, čista u nauku i bliska svakom čovjeku na spasenje duša i slavu Božjega imena.

Hvala lijepa na pozornosti.