Vidjeti i suosjećati poput dobrog Samarijanca

Evanđelje današnje liturgije donosi prispodobu u dobrom Samarijancu (usp. Lk 10, 25-37); svi je znamo. U pozadini je cesta koja se od Jeruzalema spušta prema Jerihonu, na kojoj leži čovjek kojeg su razbojnici pretukli na smrt i opljačkali. Svećenik u prolazu ga vidi, ali ne staje, prolazi dalje; isto tako i levit, odnosno hramski službenik. „Neki Samarijanac – kaže se u Evanđelju – putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se“ (r. 33). Ne zaboraviti te riječi: „sažali se“; to je ono što Bog osjeća svaki put kad vidi da smo u nekom problemu, da smo u grijehu, u bijedi: „sažali se“. Evanđelistu je stalo istaknuti da je putovao. Taj Samarijanac, dakle, iako ima svoje planove i pred njim je dalek put do cilja, ne nalazi izgovore i dopušta da mu zaokupi pažnju ono što se događa na putu. Razmislimo o tome: ne uči li nas Gospodin upravo tome? Gledati daleko naprijed, na konačan cilj, a pritom pomno paziti na korake koje nam valja poduzeti, ovdje i sada, da bi se k njemu prispjelo.

Znakovito je da se prve kršćane nazivalo „učenicima Puta“ (usp. Dj 9, 2), to jest hoda. Vjernik je, naime, vrlo sličan Samarijancu: on je na putu, putnik baš kao i on. Zna da nije osoba koja se skrasila na jednome mjestu i ispunila sve svoje težnje i snove, nego je „nemirna duha“, želi učiti svaki dan, slijedeći Gospodina Isusa koji je rekao: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14, 6). Kristov učenik ide za njim i tako postaje „učenik Puta“. Ide za Gospodinom, koji ne provodi život u sjedenju, nego je uvijek u pokretu: putom susreće ljude, liječi bolesne, obilazi sela i gradove. Tako je činio Gospodin, uvijek na putu.