Riječ Nadbiskupa

 

Draga braćo i sestre u Kristu,
poštovana i ožalošćena rodbino pokojnog mons. Jurja,
uzoriti gospodine kardinale, draga braćo biskupi, svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice, dragi vjernici Kristovi,

sabrali smo se u ovome bogoslužnom prostoru, srca ranjenih tugom, ali nošenih vjerom. Došli smo ispratiti našega brata, mons. Jurja Jerneića, svećenika Zagrebačke nadbiskupije, koji je nakon kratke i teške bolesti završio svoje zemaljsko hodočašće i prešao prag vječnosti. Njemu su se ispunile riječi Psalma: „U tvojoj je ruci sudbina moja“ (Ps 31,16), a nama se ponovno otvorilo ono vječno pitanje pred kojim stoji svaki čovjek, ali koje vjera Crkve obasjava svjetlom uskrsne nade: što znači živjeti, a što umrijeti u Gospodinu?

Ponajprije želim uime Zagrebačke nadbiskupije, ali i u svoje osobno ime izraziti duboku, iskrenu i bratsku sućut obitelji, rodbini, subraći svećenicima, vjernicima župa u kojima je služio, svim suradnicima u Caritasu, u Papinskim misijskim djelima i u brojnim ustanovama u kojima je ostavio trag. Sućut izričem i svima vama koji ste s njime dijelili godine rada, ratne kušnje, progonstvo, povratak, izgradnju, ali i tihe, svakodnevne žrtve koje rijetko dolaze u javnost, a pred Bogom su velike. U ovome času svi zajedno ispovijedamo nadu u obećanje utjehe onima koji tuguju.

Danas ne skrivamo bol zbog rastanka. Žalost je ljudska i kršćanska, ta i sam je Gospodin zaplakao nad Lazarovim grobom. No, Crkva u isto vrijeme ispovijeda da smrt nema posljednju riječ. Ako umiremo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njime (usp. Rim 6,8). Zato ovo nije samo oproštaj, nego čin vjere, predanja i nade. Euharistija koju slavimo jest živi spomen Kristove smrti i uskrsnuća. U njoj već sada primamo snagu Kristovih riječi na koje se mons. Juraj u vjeri oslanjao cijeloga života: „Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25).

Život mons. Jurja Jerneića bio je život služenja. Bile su mu povjerene mnoge odgovorne službe, a on je u svojoj nutrini bio usmjeren prema jednoj jedinoj točki: prema Kristu i njegovoj Crkvi. Bio je svećenik koji nije birao lakše putove, nego je prihvaćao službe koje su tražile odgovornost, povjerenje i žrtvu. U njegovoj vjernosti odjekivale su Gospodinove riječi: „Tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom“ (Lk 9,23).

Dok se danas opraštamo od mons. Jerneića, Crkva nas poziva da obnovimo vlastitu vjeru i zapitamo se kako živimo dar vremena koje nam je povjereno, kako odgovaramo na Božji poziv u svojim obiteljima, zajednicama i društvu. Mons. Jerneić znao je da darivanje ne osiromašuje, nego obogaćuje; da služenje ne uništava, nego izgrađuje; da se u gubitku pronalazi dublji smisao.

Draga braćo i sestre, danas stojimo pred otajstvom ispunjenja. Vjerujemo da je Gospodin svoga svećenika, mons. Jurja, pozvao u puninu svoje radosti. Vjerujemo da ga on, koji poznaje slabosti i vidi vjernost, prima s milosrđem. I vjerujemo da zajedništvo koje je započelo ovdje, u putujućoj Crkvi, nije prekinuto, nego je preobraženo u punini slave Krista Gospodina.

U ovome času želimo osobito povjeriti mons. Jurja Mariji, Majci svećenika i Majci Crkve. Neka ga ona, pod čiju se obranu za života utjecao, uvede k Sinu i za njega izmoli oproštenje, mir i vječnu radost.

Započinjući ovo euharistijsko slavlje, povjerimo dušu dragog nam pokojnika Gospodaru života, a u nama neka sazrije vjernička sigurnost koju je sveti Pavao izrazio riječima „Bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinovi smo“ (usp. Rim 14,8). A sada, svjesni vlastite krhkosti i grešnosti, pokajmo se za svoje grijehe, kako bismo čista srca mogli pristupiti svetim otajstvima u kojima nam Krist već sada daje zalog uskrsnuća i života vječnoga.