Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre u Kristu,
Druga nedjelja po Uskrsu dan je koji na neki način predstavlja vrhunac slavlja Kristove pobjede nad smrću. Proteklih osam dana koji su protekli od Uskrsa, Crkva je slavila uskrsno otajstvo kao jedinstveni blagdan, a to slavlje zaokružuje ovom nedjeljom koju je sveti Ivan Pavao II. posvetio Božjemu milosrđu. Velika je milost za ovu župu da se upravo danas posvećuje župna crkva koja predstavlja središnje mjesto vaših liturgijskih slavlja i molitvenih okupljanja.

U otajstvenome smislu ova su dva događaja duboko povezana. Božje milosrđe daje život Crkvi, a ova crkvena građevina, posvetom, postaje sveti prostor toga milosrđa, mjesto gdje se žalost grijeha preobražava u radost oproštenja, gdje se sumnja preobražava u vjeru, gdje se smrtan čovjek susreće s besmrtnim i živim Bogom.

Evanđeoski tekst ove nedjelje (Iv 20, 24-29) donosi nam poznatu scenu u kojoj apostol Toma ispovijeda svoju vjeru u uskrsloga Isusa tek nakon što dotakne njegova rane. Riječ je o učeniku koji nije bio prisutan kod Isusova prvog dolaska među učenike nakon uskrsnuća i koji nije vjerovao njihovu svjedočenju o Isusovu dolasku. Njegove su riječi: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati” (r. 25). U njegovu liku danas prepoznajemo i sebe: ranjene, sumnjičave, tražitelje, vjernike koji žele istinu, a ne privid.

Tomin put sumnje Isus je pretvorio u put vjere. I nas danas poziva da dopustimo da nas njegovo milosrđe dotakne i preobrazi. U tome duhu pokušajmo razlučiti tri stanja Tomina duha u kojima se i sami možemo prepoznati - njegovu odsutnost, njegovu iskrenu sumnju i njegovu potpunu vjeru. Na koncu razmislimo o dubokom značenju čina posvete ove crkve.
 
I. Tomina odsutnost i važnost zajedništva vjere
Evanđelist Ivan započinje: „Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus.” (r. 24). Te riječi, koje naizgled samo prenose činjenicu Tomine odsutnosti, kriju veliku duhovnu poruku. U trenutku kad Isus dolazi zajednici učenika, Toma nije među njima. Odvojio se od zajednice. Njegovo odvajanje posve je osobna i duboka reakcija na događaje velikoga petka. Toma je Isusa volio, i kada je Gospodin najavljivao odlazak u Jeruzalem, hrabro je pozvao ostale: „Hajdemo i mi da umremo s njime” (Iv 11, 16). Bio je hrabar, ali i sklon pesimizmu; realan, ali i ranjiv. Kad je sve što je volio palo pod težinom križa, povukao se u samoću, ranjen i izgubljen.

Koliko puta i mi činimo isto! Kad nas pogodi bol, izdaja, smrt drage osobe - često želimo ostati sami. Zatvaramo se upravo u trenucima kada trebamo jedni druge. Toma je želio tugu nositi sam, ali upravo zbog te samoće propustio je trenutak Isusova dolaska.

Crkva nas uči da vjera nije individualna pustolovina, nego zajednički hod. I kada prolazi kroz krize, zajednica je mjesto na kojemu se događa susret s Uskrslim, upravo prema Gospodinovoj riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 20).

Kad se udaljimo od zajedništva, ne gubimo samo ljudsku potporu, gubimo i priliku da susretnemo Krista ondje gdje on najradije dolazi: u svojoj zajednici. Kad je Toma čuo svjedočanstvo drugih, nije mogao vjerovati jer nije imao njihovo iskustvo. Izolacija je produbila noć njegova duha.

Božja nas riječ poziva da ostanemo vjerni zajedništvu Crkve. Bili radosni ili tužni, naša vjera se hrani zajedništvom. Kad smo zajedno u molitvi, sakramentima, euharistiji, Gospodin dolazi kroz zatvorena vrata naših sumnji i nosi nam mir.
 
II. Sumnja srca koje traži
Drugo je stanje Tomina duha, sumnja u svjedočanstvo drugih. Toma nije htio vjerovati apostolima na riječ. Dodirujući rane, htio se uvjeriti da je Isus, o čijemu ukazanju apostoli svjedoče, isti onaj koji je proboden na križu. Nema u tome ohole prkosnosti, nego bolne iskrenosti. Toma ne odbacuje Isusa, nego se bori da ponovno zadobije sigurnost vjere. Njegova je sumnja čežnja za sigurnošću ljubavi.

U tome je Toma blizak mnogima od nas. On ne pristaje na polovičnu vjeru, ne želi izgovarati ispovijest vjere koju ne razumije. On ne glumi svetost niti ponavlja riječi koje mu nisu u srcu. Radije će priznati svoju nemoć nego izgovoriti laž. U tome je hrabar, a Bog takvu hrabrost poštuje.

Koliko se puta i mi nađemo zatečeni glasnim ispovijedanjem vjere, a srcem daleko od Boga. Okruženi smo religioznim govorom i pobožnim navikama, ali ne nalazimo mir. Tada je napast ili sve odbaciti, ili se praviti da je sve u redu. Toma bira treći put: iskreno priznaje da mu je teško vjerovati samo na temelju tuđega svjedočanstva. On želi vjeru iz susreta.

Bog voli takvu iskrenost. U Psalmu 34 čitamo: „Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava“ (r. 19). Upravo takva sumnja, iskrena i ponizna, može postati plodno tlo vjere. Nije opasna sumnja koja traži istinu; opasna je ravnodušnost koja više ništa ne pita i ni za čim ne žudi.

Moderni čovjek često misli da je vjera suprotnost razumu ili dokazima. No kršćanska vjera ne traži od nas da se odreknemo razuma, ona traži da ga otvorimo ljubavi. Toma ne traži hladan, laboratorijski dokaz, nego osobni susret. On želi ponovno dodirnuti Isusa, ponovno biti siguran da Ljubav nije umrla, da križ nije zadnja riječ nad njegovim životom.

Nemir Tomina srca nije znak nevjere, nego znak da se ne miri s time da smrt, tama i očaj imaju posljednju riječ. I kada Isus ponovno dolazi, ne kori ga, ne ismijava njegovu sumnju, nego ponavlja njegove riječi. Zna što mu je potrebno i pruža mu ruku, dopušta mu da u njegovim ranama pročita ljubav jaču od smrti.

Krist ne prezire našu slabost, nego je pretvara u milost. On ne gasi žar što tinja, nego ga raspiruje u plamen. Kada mu iskreno kažemo: „Gospodine, pomozi mojoj nevjeri!“, tada ulazimo u Tomin put obraćenja. Sumnja tada prestaje biti zid, a postaje most kojim nas Isus, strpljivo i nježno, vodi prema onom ispovijedanju koje će Toma izreći: „Gospodin moj i Bog moj!“.

III. Doticanje rana i dodir Duha
Evanđelje kaže da je Isus stao među učenike i rekao: „Mir vama!“ (Iv 20, 26). Taj pozdrav nije samo lijepa želja, nego stvarni dar. On, raspeti i uskrsli, u njihov strah i zbunjenost unosi mir koji svijet ne može dati. Vrata su zaključana, ali za njegovu prisutnost nema zapreka. Obraća se upravo Tomi i poziva ga da učini kako je poželio, da prinese prst i stavi ga u ranu, a ruku u bok (usp. Iv 20, 27). Kakva nježnost i kakvo poštovanje prema ranjenome srcu učenika!

Rane na Isusovu tijelu nisu izbrisane nakon uskrsnuća. One nisu sramota, nego slava; nisu poraz, nego pečat pobjede. U njima je utisnut cijeli misterij milosrđa: svaka rana govori: gledaj kako sam te ljubio, ovo je cijena tvoga otkupljenja. To je također središnja poruka Nedjelje Božjeg milosrđa. Bog ne spašava silom, nego ranom ljubavi; ne zanemaruje naše slabosti, nego ih iscjeljuje. Iz probodenoga boka potekle su krv i voda, znak sakramenata Crkve, znak da iz Kristova srca teče novi život za nas slabe i grešne ljude.

U trenutku dodira, događa se prekretnica: Toma više ne analizira, ne postavlja pitanja, ne raspravlja. Pada na koljena i izgovara istinsko svjedočanstvo vjere: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20, 28). Ne trebaju dokazi jer je našao Osobu. Vjera se nije rodila iz dokaza, nego iz ljubavi. Rodila se iz susreta, ne iz promatranja. Toma dotiče rane, ali je sȃm dotaknut Duhom koji ga mijenja iznutra.

U riječima: „Gospodin moj i Bog moj“ sadržana je najkraća, ali najpotpunija ispovijest vjere u cijelome Novom zavjetu. Toma ne govori o Bogu, nego govori Bogu; ne izriče definiciju, nego se predaje. To je molitva, priznanje, klanjanje u istoj rečenici. On, koji je govorio da neće vjerovati ako ne vidi, sada više ne traži objašnjenje nego govori Gospodinu: „pripadaš mi i ja pripadam Tebi“. A Isus uzvraća: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (r. 29). Te riječi nisu prijekor Tomi, nego ohrabrenje i blagoslov svima nama koji Krista ne vidimo tjelesnim očima, ali ga prepoznajemo očima srca.

Toma je primjer da čovjek može iz tame sumnje izaći snažniji i bistrijega pogleda. Nije ostao zarobljen u svojoj tvrdoglavosti; dopustio je da ga milosrđe razoruža. On je dodirnuo rane Kristove, ali njega je dotaknula ruka Raspetoga koja ne osuđuje, nego uzdiže. Njegova je sumnja postala most prema vjeri; njegova bol vrata prema ljubavi. U njemu vidimo kako Duh Sveti djeluje: naše „neću vjerovati“ preobražava u: „Gospodin moj i Bog moj!“.

Onaj koji je tražio dokaze postao je dokaz drugima, svjedok milosrđa, živi znak da onaj tko se dade dotaknuti Kristovim ranama ne može ostati u sumnji. Danas Crkva ne slavi „nevjernoga Tomu“, nego apostola koji nas uči da se zrela ispovijest vjere rađa iz susreta naše slabosti i naših sumnji s Gospodinovim milosrđem.

IV. Posveta crkve - znak živoga hrama Božjega
Danas vaša župa slavi poseban trenutak posvete crkve. Nakon godina truda, žrtve, molitve i rasta u zajedništvu, stekli su se uvjeti da ovaj dom molitve posvetom postane trajni prostor Božjega prebivališta. Posvetom se ovaj prostor izuzima za sveto bogoslužje, on više ne pripada redu svakodnevnoga, nego svetoga, Bogu posvećenoga snagom njegove milosti. Ovdje će se slaviti Euharistija, ovdje će djeca primati krštenje, ovdje će se ispovijedati grijesi, ovdje će se moliti za bolesne i umiruće, ovdje će se nebo i zemlja trajno doticati.

No posveta crkve ima još jedan, dublji smisao. Podsjeća nas da je i svatko od nas krštenih hram Duha Svetoga, a svi zajedno tvorimo Crkvu živu i svetu, kojoj je Gospodin glava, a mi udovi. Ovaj prostor koji danas posvećujemo očuvat će se svetim u onoj mjeri u kojoj svatko od vas bude radio na vlastitome posvećenju. Nije moguće s poštovanjem se odnositi prema hramu Božjemu, a istodobno obeščašćivati hram duše. Ako se ovdje budete okupljali iskrena srca tražeći pomoć, oproštenje i mir, tada ćete ih uistinu i pronalaziti Božjom milošću.

Zidove ove crkve gradili su ljudi, ali život joj daje Krist. Svaki kamen sadrži molitve onih koji su iz generacije u generaciju čuvali vjeru i ugrađivali se u živu Crkvu Božjega naroda. Ova posveta zato nije kraj, nego novi početak, poziv da budete zajednica koja zrači svjetlošću i dobrotom, koja svjedoči da je Božje milosrđe nepresušno vrelo života za svijet.


Draga braćo i sestre, započeli smo s apostolom koji sumnja, a završili s njegovim preobraženjem u svjedoka koji kliče: „Gospodin moj i Bog moj!“ To je put svakog čovjeka: od tame prema svjetlu, od rane prema miru, od zatvorenoga srca prema otvorenoj rani milosrđa Božjega.

Toma nas uči da sumnja može pročistiti vjeru. Isus nas uči da Uskrs ne otklanja rane, ali ih preobražava u izvor ljubavi. Današnja posveta crkve uči nas da Bog nije daleki Bog, nego Bog koji prebiva u našim srcima, našim zajednicama i posvećenim prostorima koje smo dužni dolično čuvati.

Sjetimo se da nas Gospodin izgrađuje iz dana u dan kao što se ova crkva gradila kamen po kamen, iz vjere u vjeru, iz milosrđa po milosrđu. On nas poziva da svaki naš dom, svaka naša obitelj, svaki naš susret, postane Božje živo prebivalište.

Neka pred Gospodinom iz naših srca poteče ispovijest: „Gospodin moj i Bog moj!“. Ta molitva neka bude duša ove župe, ispovijest vašega zajedništva i ponos ove posvećene crkve. Neka se u njoj na vas uvijek izlijeva obilje Božjega milosrđa. Amen.