GOVOR ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
Dvanaesti Pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike
Dvorana Vijenac, Zagreb, 3. ožujka 2026.
Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je (Iv 11,3)
Poštovana braćo u svećeništvu, cijenjeni predavači i gosti, dragi suradnici u poslanju Crkve!
U radosti zajedništva i zahvalnosti Gospodinu, srdačno vas pozdravljam na Dvanaestome pastoralno-katehetskom kolokviju za svećenike. Uime biskupa Hrvatske biskupske konferencije zahvaljujem vam što ste se odazvali ovome susretu trajne formacije i zajedničkoga razlučivanja koji se ove godine sabire oko snažnoga evanđeoskog vapaja: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (
Iv 11,3).
Te riječi iz Ivanova evanđelja nisu samo obavijest o Lazarovoj bolesti. One su molitva prijateljstva i povjerenja, molitva koja priznaje da je bolest područje gdje se ljubav i nemoć dodiruju, gdje čovjek najjasnije osjeća i vlastitu krhkost i potrebu da bude ljubljen. U njoj je sažet i poziv našemu svećeničkom srcu: da bolesnika ne gledamo kao „pastoralni slučaj”, nego kao ljubljenu osobu kojoj Crkva prilazi s poštovanjem, blizinom i nadom.
Tema kolokvija, posvećena pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenome sustavu, vraća nas u samo središte evanđeoske logike utjelovljenja: Bog nije ostao na sigurnoj udaljenosti od ljudske patnje, nego je u Kristu ušao u nju i preobrazio je iznutra. Kad Crkva ide k bolesniku, ona ne nosi samo „riječ utjehe”, nego donosi Kristovu prisutnost: u molitvi, u sakramentima, u zajedništvu koje ne napušta, u pažnji koja čuva dostojanstvo čovjeka i kada njegova snaga slabi. Zato je važno što ovaj kolokvij ne govori o bolesnima na apstraktan način, nego nudi konkretne pristupe, od teologije i pastorala bolesnika, preko dušobrižništva u zdravstvu, do komunikacije s bolesnikom i obitelji te liturgijsko-pastoralnih izazova slavlja bolesničkog pomazanja.
Zahvaljujem vijećima Hrvatske biskupske konferencije koja stoje iza ovoga godišnjeg programa: Vijeću za kler, Vijeću za katehizaciju i novu evangelizaciju te Vijeću za život i obitelj. U suradnji ovih vijeća vidljivo je ono što i sami želimo promicati: jedinstvo služenja, jedinstvo naviještanja i jedinstvo brige za čovjeka u njegovoj cjelovitosti. Hvala svima koji su prihvatili odgovornost da dođu kao izaslanici, predstojnici ureda, voditelji trajne formacije i oni koji nose pojedina pastoralna područja, osobito ondje gdje se svakodnevno susreću bolesnici.
Dopustite mi istaknuti i podsjetiti da pastoral bolesnika nije „rubna” zadaća Crkve, nego mjesto gdje se provjerava vjerodostojnost našega navještaja. Ondje gdje je čovjek pritisnut strahom, osamljenošću, pitanjima smisla i iskustvom nemoći najbolje se opaža je li doista naviještamo živoga Krista ili ideju o njemu. U vremenu u kojemu se, pod krinkom suosjećanja, sve češće postavljaju pitanja o „kvaliteti života” i granicama njegove vrijednosti, Crkva ostaje čuvarica istine da svaki život ima neotuđivo dostojanstvo samo po sebi, a ne po mjeri svoje korisnosti. Kao što nas Crkva uporno podsjeća - patnja preobražena milošću dara u Kristu - prestaje biti samo teret i postaje mjesto preobrazbe. Crkva ostvaruje svoje najdublje poslanje kada se sagiba nad patnicima.
U tome svjetlu dragocjeno je što je program bogat iskustvima dobre prakse koju ćete razmjenjivati na okruglome stolu o pastoralu bolesnika i zdravstvenih djelatnika, potom predstavljanjem djelovanja udruga i zajednica te putem panela o Božjoj riječi uz bolesnički krevet.
Posebno me raduje i širi naglasak pastoralne brige. Ona se ne ograničava samo na bolesnike nego obuhvaća i one koji se prvi suočavaju s težinom najšireg kruga kriznih situacija. Njima je posvećen okrugli stol o psihološko-duhovnome praćenju djelatnika u sustavima koji svakodnevno susreću ljudsku ugroženost.
Ovo naše okupljanje želi biti i konkretno iskustvo svećeničkoga bratstva jer je prilika da se susretnemo, učimo jedni od drugih, otvoreno govorimo o poteškoćama i zajednički razlučujemo. Svi smo svjesni koliko je pastoral bolesnika često nevidljiv, ponekad emotivno težak, nerijetko organizacijski zahtjevan, osobito kad se isprepliću obveze župne zajednice i službe u bolnicama. Tu su i vaše svakodnevne posjete bolesnicima koje ne ulaze u izvješća, ali su duboko upisane u Božje srce. Upravo zato ovaj kolokvij želi osnažiti našu spremnost da budemo nositelji Kristove blizine, i to kompetentno, odgovorno i u zajedništvu sa svima koji su svoj poziv stavili u službu čovjekova dostojanstva.
Neka ovaj kolokvij obnovi u nama osjetljivost za evanđeoski vapaj: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.“ Neka Crkva, po našemu služenju, bude glas onih koji više nemaju snage govoriti, ruka koja se pruža ondje gdje snaga popušta i pogled koji u tamnoj sobi bolesničke postelje prepoznaje mjesto Božje blizine.
U tome duhu na sve vas zazivam Božji blagoslov i želim vam plodan rad. Budimo svećenici koji svojom pastoralnom prisutnošću svjedoče da nijedna patnja nije besmislena kad je dotaknuta Kristovom ljubavlju.
Hvala lijepa na pozornosti.
