Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre, sudionici ovogodišnjeg Teološko-pastoralnog tjedna!
 
S osobitom radošću i zahvalnošću pozdravljam vas na početku ovoga znanstveno-pastoralnog susreta koji Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, u vjernosti svojemu poslanju Crkvi i društvu, posvećuje temi: „Suvremeni čovjek pred ponudom spasenja“. Već sam naslov Tjedna pokazuje da se ne radi o apstraktnom teološkom pitanju, nego o temi koja dotiče samo srce današnje ljudske egzistencije i samo središte crkvenoga navještaja.

Suvremeni čovjek, izložen ubrzanom tehnološkom razvoju i pluralizmu svjetonazora te obilježen dubokim egzistencijalnim nemirom, ne prestaje postavljati pitanja o smislu, slobodi, patnji i smrti. U tome kontekstu Crkva ne može niti smije nuditi tek jednu od mnogih životnih opcija, nego je pozvana svjedočiti ono što joj je povjereno kao radosna vijest: da je, naime, Bog u Isusu Kristu dao konačan i spasonosan odgovor na ljudsku čežnju za puninom života.

Drugi vatikanski sabor, svjestan izazova modernoga svijeta, jasno je izrazio tu temeljnu istinu vjere. U pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes čitamo: „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi“ (22,1). Ova snažna rečenica saborskog nauka ima dalekosežne posljedice. Ona kaže da se ni čovjek ni njegovo spasenje ne mogu ispravno razumjeti izvan Krista. Isus Krist nije samo nositelj poruke spasenja - on je sam Spasitelj, „posrednik i punina sve objave“ (usp. Dei Verbum, 2,1).

U vremenu u kojemu se pojam spasenja često relativizira, psihologizira ili svodi na čisto imanentne kategorije osobnoga uspjeha i dobrobiti, Crkva ima odgovornost jasno i ponizno ispovijediti svoju vjeru. Drugi vatikanski sabor to čini bez oklijevanja kada u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium uči da je Krist „jedini posrednik i put spasenja“ (LG, 14,1), te da je Crkva, kao njegovo Tijelo, „u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (LG, 1,1). Ovdje se ne radi o trijumfalizmu, nego o dubokoj svijesti odgovornosti: ono što je darovano Crkvi, darovano je radi spasenja svijeta.

Upravo u tom svjetlu valja razumjeti i deklaraciju Kongregacije za nauk vjere Dominus Iesus (2000.), koja je nastala u kontekstu snažnoga religijskog pluralizma i teoloških nejasnoća. Taj dokument, pozivajući se na Sveto pismo i Predaju, odlučno potvrđuje: „Mora se dakle čvrsto vjerovati kao istinu katoličke vjere da je sveopća volja za spasenjem Jednog i Trojedinog Boga ponuđena i izvršena jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega“ (Dominus Iesus, 14). Isus Krist nije jedan spasitelj među mnogima, nego jedini i univerzalni Spasitelj cijeloga čovječanstva.

Ova tvrdnja, često pogrešno shvaćena kao isključivost ili netolerancija, zapravo je izraz najveće nade. Ako je spasenje dar Božje milosti, a ne plod ljudske konstrukcije ili religijskog genija, tada ono nije zatvoreno, nego ponuđeno svima. Sabor u Nostra aetate priznaje da u drugim religijama postoje „zrake one Istine koja prosvjetljuje sve ljude“ (NA 2), ali istodobno ne relativizira Kristovu jedinstvenost. Naprotiv, upravo Krist, Raspeti i Uskrsli, ostaje mjerilo i ispunjenje svakoga istinskog traženja Boga. Papa Lav XIV. u svom govoru povodom 60. obljetnice Nostra aetate (28. listopada 2025.) podsjeća na ovu točku kao četvrtu važnu pouku dokumenta.

Tema ovoga Teološko-pastoralnog tjedna stoga je iznimno aktualna. Suvremeni čovjek stoji pred mnogim „ponudama spasenja“: tehničkim napretkom bez etičkog uporišta, individualizmom bez zajedništva, duhovnostima bez utjelovljenja i milosti. Papa Benedikt XVI. upozoravao je na opasnost samootkupljenja, u kojemu čovjek pokušava sam sebi biti spasitelj, zaboravljajući da je spasenje uvijek dar, a ne proizvod (usp. Spe salvi, 16-27). Slično je i papa Franjo govorio o suvremenim oblicima neopelagijanizma i neognosticizma, koji izobličuju kršćansko shvaćanje spasenja.

U tome kontekstu, znanstveni i pastoralni doprinosi koji će se tijekom ovih dana izlagati nisu tek akademske vježbe, nego služenje Crkvi i njezinu poslanju. Teologija ovdje pokazuje svoju pravu narav. Ona je razumsko promišljanje vjere koje želi pomoći Crkvi da vjernije i razumljivije naviješta Krista suvremenome čovjeku.


Na kraju želim izraziti iskrenu zahvalnost Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dekanu i Povjerenstvu za Teološko-pastoralni tjedan, kao i svim predavačima i sudionicima na trudu kojim doprinose ovome važnom susretu. Neka ovaj Tjedan bude prostor istinskoga slušanja Duha Svetoga, produbljenja vjere i obnove nade.

Neka nas u svemu vodi ona saborska istina koja i danas ostaje program Crkve: „Krist, novi Adam, u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samome i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv“ (GS, 22,1). U toj objavi i u tome Kristu nalazi se jedina, ali svima ponuđena, nada spasenja.

Neka Gospodin svojom milošću prati ovo naše zajedničko promišljanje te učini da plodovi ovoga Tjedna ojačaju poslanje Crkve i pridonesu izgradnji odgovornoga i humanoga društva.

Od srca vam zahvaljujem i želim da ovaj susret u svima nama probudi novu gorljivost u služenju Evanđelju.
Hvala lijepa na pozornosti.