Riječ Nadbiskupa

 
 
Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas smo došli k svojima. Ta misao u nama čuva živim sve što su nam naši pokojni bili i značili, sve što su u svojim srcima nosili. Došli smo majci čiji nam glas nedostaje, ocu čiju bismo ruku još jednom htjeli stisnuti, suprugu, supruzi, djetetu, prijatelju. Došli smo onima o kojima možemo govoriti mnogo, ali nam pred njihovim grobovima često ponestane riječi. Dovoljno je pročitati ime. Sve se vrati. Ovdje, na Mirogoju, među tolikim imenima, svatko od nas traži svoje. Nekome je ovo prva svetkovina Svih svetih bez voljene osobe. Netko dolazi desetljećima, a još zastane kao pred prvim rastankom. Ima boli koje s godinama nauče šutjeti, ali ne prestaju voljeti.

Crkva danas ne traži da zaboravimo svoju žalost. Usred nje otvara nam pogled prema radosti svih svetih. Slavimo one u kojima je Kristova milost pobijedila grijeh i koji sada žive u punini zajedništva s Bogom. Njihov je zemaljski put dovršen. Naš još traje, ali pozvani smo istoj radosti.

Otkrivenje nam otvara pogled na nebrojeno mnoštvo iz svih naroda, okupljeno pred Bogom i Jaganjcem. Ti su ljudi prošli kroz nevolju. Poznavali su kušnje, umor i suze. Sada slave Boga koji ih je spasio (usp. Otk 7,9-17). Zato je današnja svetkovina i za nas razlog duboke radosti: Krist doista dovršava ono što je njegova milost započela u ljudskome životu. S tom nadom molimo za svoje pokojne i pitamo se kako živjeti vrijeme koje nam je još darovano.

1. Pratimo svoje pokojne molitvom

Donijeli smo cvijeće i zapalili svijeće. Sada svoje drage povjeravamo Božjemu milosrđu. Zahvaljujemo za njih i molimo da Gospodin oprosti njihove grijehe, očisti ih i primi u svoju radost. Za života smo mnogo toga trebali jedni od drugih: kruh, blizinu, strpljenje, pomoć, oproštenje. Smrt je prekinula mnoge načine na koje smo im mogli iskazivati ljubav. Više ne možemo sjesti uz njihovu postelju niti im pružiti čašu vode. Ali naša ljubav još može biti djelatna. Za njih možemo prikazati svetu misu, moliti i učiniti djelo milosrđa.

Ne određujemo mi tko je već u nebeskoj slavi. Pokojne predajemo Božjemu sudu i milosrđu. Za one koji su umrli u Božjemu prijateljstvu, a još trebaju očišćenje, molimo da ih Gospodin pripravi za puninu svoje radosti. Naš dolazak zato nadilazi čuvanje uspomene: ljubav postaje zagovor.

Možda smo nečijemu grobu pristupili i s osjećajem krivnje. Nismo stigli u bolnicu. Posljednji smo razgovor završili nestrpljivo. Nismo rekli hvala. Ostala je riječ koja nas i danas boli. Takvu bol smijemo donijeti Bogu. Nije sve što sebi predbacujemo bilo u našoj moći. Ondje gdje smo doista sagriješili, zatražimo njegovo oproštenje u sakramentu pomirenja. Svoje zakašnjelo hvala pretvorimo u molitvu, a žalost u dobrotu prema nekome tko nas još čeka. Ne možemo promijeniti posljednji susret, ali Božjemu milosrđu možemo povjeriti i njega i sebe.

Nisu svi rastanci bili mirni i nisu sva sjećanja laka. Bog od nas ne traži da zaniječemo pretrpljeno zlo. Pred njim možemo izgovoriti i bol i želju za oproštenjem. Moleći za pokojnika, prepuštamo ga pravednosti i milosrđu Onoga koji jedini vidi sve. Proširimo danas molitvu i na one do čijega groba nitko neće doći, čija se imena više ne spominju u obiteljskim razgovorima. Neka u našoj molitvi bude mjesta i za čovjeka kojemu ne znamo ime. Bog ga zna.

2. Čuvajmo jedni druge

Naši su dragi također imali svoje sutra. Planirali su proljeće, obiteljski susret, popravak kuće, razgovor koji će jednom obaviti. Neki su se dugo pripremali za odlazak. Drugi nisu ni slutili da posljednji put zatvaraju vrata svojega doma. Smrt je zatekla život koji je još imao planove. Nakon nečijega odlaska ostane kaput koji nitko više neće obući, šalica iz koje nitko više neće piti, naočale pokraj knjige koje nitko više neće koristiti. Predmeti su na svojemu mjestu, a cijeli se svijet promijenio. Tada bismo dali mnogo za još jedan običan razgovor. Neka nas ta spoznaja danas učini pažljivijima prema onima čiji glas još možemo čuti.

Koliko se puta zbog sitnice udaljimo od onih koje volimo! Sačuvamo svoj ponos, a izgubimo večer razgovora. Pobijedimo u prepirci, a u kući zavlada hladnoća. Žurimo stvoriti obitelji bolji život i pritom više nemamo vremena živjeti s njom. Na ovomu nam mjestu postaje jasno koliko je malo bilo potrebno za nečiju radost: posjet, strpljivo slušanje, ruka na ramenu. I koliko su nas skupo stajale riječi izgovorene u žurbi, ljutni, ponosu ili u želji da uzvratimo strelicom koja ljuto ranjava. Kuće koje smo naslijedili treba čuvati, ali još nam pažljivije valja čuvati jedni druge. Nemojmo dopustiti da se zbog ostavštine naših pokojnih među nama ugasi ljubav. Ono što je ostalo iza njih neka služi zajedništvu, umjesto da postane razlog zbog kojega se braća i sestre ne bi više pozdravljali.

Ovo groblje našim poslovima, naporima i odgovornostima vraća pravu mjeru. Potiče nas da se pitamo: kakav čovjek postajem dok prolaze moje godine? Dobivaju li oni koji žive uz mene samo neku prolaznu korist ili i mene samoga - moje vrijeme, pozornost i blizinu? Odgovor se često vidi u odnosu prema onima koji su sve više potrebni naše pomoći: prema nemoćnomu roditelju, bolesnomu supružniku, prema djetetu koje je potrebno slušati dulje nego što smo zamislili. Upravo ondje gdje ljubav traži više strpljenja nego što smo mislili da imamo otkriva se koliko smo spremni darovati sebe.

Svetost koju danas slavimo rasla je i u takvoj vjernosti. U mnogim domovima živjeli su ljudi čija dobrota nije istaknuta ni u jednome životopisu, a po kojima je drugima bilo lakše vjerovati da ih Bog ljubi.

3. Dopustimo Kristu da nas mijenja

Draga braćo i sestre, današnji nas dan poziva da svoj život otvorimo Bogu. Pred smrću se postavlja pitanje koje ne možemo trajno zaobići: kamo idem i komu pripadam? Pred Bogom nije svejedno kako živimo. Nakon smrti dolazimo pred Krista na sud. Zlo koje smo činili nije nevažno zato što smo ga uspjeli sakriti. Ni dobro koje nitko nije primijetio nije izgubljeno. Onaj pred kojega dolazimo poznaje cijelu istinu o nama: našu slobodu i odgovornost, ali i rane i okolnosti koje drugi nisu vidjeli.

Zato obraćenje ne treba ostavljati za neku daleku budućnost. Sudac pred kojega idemo jest Krist koji je za nas položio život. Njegova nas ljubav poziva da mu se vratimo i dopustimo mu da nas promijeni. Tu se otvara put svetosti. Ona raste kada čovjek prima Božju milost i na nju odgovara životom: kada nakon pada ustane, prizna grijeh, zatraži oproštenje i ponovno izabere dobro. Sveci nas ohrabruju upravo time što pokazuju koliko Bog može učiniti u čovjeku koji mu se povjeri.

Među onima koje Isus naziva blaženima su i ožalošćeni. Njegov pogled prodire dubinu njihove boli. Blaženstva nisu samo obećanja neke buduće slave. Ona otvaraju put svetosti usred života koji već živimo: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ i „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ (Mt 5,7-8). Milosrđe se uči ondje gdje nas nečija slabost zamara: kada drugoga ne svedemo na njegov najgori postupak i kada pomognemo čovjeku koji nam ne može uzvratiti. Čisto se srce oblikuje kada prestanemo živjeti dvostruko, jedno pred ljudima, drugo u skrovitosti. Kada se pred Bogom prestanemo opravdavati za ono što kod drugih osuđujemo. Kada mu dopustimo da mijenja upravo ono što najupornije branimo - našu oholost, zavist, nepoštenje i zamjeranje.

Isus govori i: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Mt 5,9). Mirotvorac prekida lanac uvrede. Ne prenosi svaku ružnu riječ i ne raspiruje obiteljsku svađu. Ima hrabrosti priznati vlastitu krivnju i prvi pružiti ruku. Takav život traži snagu koju sami rijetko nalazimo. Zato nam trebaju molitva, Božja riječ i sakramenti. U euharistiji Krist hrani našu ljubav, a u ispovijedi nas podiže iz grijeha. Svetost je moguća jer nas on ne prestaje posvećivati. Danas se radujemo tolikim ljudima u kojima je ta milost donijela pun plod. Njihova nas svetost ohrabruje da i sami učinimo sljedeći korak.

4. Nadajmo se susretu

Ni najiskrenija odluka da ćemo živjeti bolje ne uklanja bol rastanka. Postoje praznine koje nismo u stanju sami ispuniti. Postoje ljudi za kojima ćemo čeznuti do kraja života. Isus poznaje tu bol. Pred Lazarovim je grobom zaplakao. Evanđelje bilježi: „I zaplaka Isus“ (Iv 11,35). Zato nitko ne treba skrivati suze kao da su sramota ili manjak vjere. Možemo vjerovati u uskrsnuće i duboko osjećati prazninu za obiteljskim stolom. Ali Isus Marti govori: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25).

Na tim riječima počiva naša nada. Krist je umro i uskrsnuo. U smrt koje se bojimo ušao je naš Spasitelj. Njegova pobjeda otvara nam budućnost koja obuhvaća i uskrsnuće tijela, puninu života cijeloga čovjeka. A zajedništvo s njegovim svetima započelo je već sada. Pripadamo istoj Crkvi. Dok mi još putujemo, sveti u Božjoj slavi zagovaraju nas i pomažu nam svojim molitvama. U slavljenju euharistije pridružujemo se njihovoj hvali. Na ovome mjestu, gdje tako snažno osjećamo rastanak, vjera nam otkriva koliko smo duboko povezani u Kristu.

Zato se danas, i sa suzama u očima, radujemo svetima. U njima gledamo dovršeno djelo Božje milosti: oprošten grijeh, iscijeljene rane, ljubav oslobođenu sebičnosti. Njihova nas radost ohrabruje da ostanemo vjerni Kristu i onda kada je teško. Svoje pokojne s nadom povjeravamo tomu zajedništvu. Molimo da ih Gospodin očisti i primi među svoje svete te nama daruje da se jednom u njemu ponovno susretnemo.

Dok se nadamo tomu susretu, smijemo i sami ponovno primiti radost bez osjećaja krivnje. Otvoriti dom ljudima. Dopustiti da nam netko bude blizu. Ljubav prema pokojniku ne umanjuje se zato što smo se ponovno nasmijali. Dobro koje smo od njega primili može upravo tako nastaviti donositi plod. Osobito danas mislimo na roditelje koji su pokopali dijete i na sve koji svoj gubitak nose skriveno. Pred njihovom boli budimo ponizni i vjerni u blizini. Neka po nama osjete da u svojoj žalosti nisu ostavljeni sami.

Draga braćo i sestre, uskoro ćemo poći s Mirogoja. Još ćemo jednom pogledati ime uklesano na kamenu, popraviti cvijet, zakloniti plamen. Zatim ćemo se vratiti svojim domovima. Ponesimo sa sobom i svjetlo ove svetkovine. Pred nama je život koji nam Bog i dalje povjerava, a pred cijelom Crkvom radost prema kojoj nas vodi. Na tome putu imamo zagovor svetih i milost Krista uskrsnuloga.

Prije nego što krenemo, odlučimo koji ćemo korak učiniti: pristupiti ispovijedi, posjetiti roditelje, zagrliti supružnika, nazvati brata ili ostati uz čovjeka kojemu je teško. Ne moramo učiniti sve odjednom. Ali nemojmo ono što danas prepoznajemo kao dobro ponovno odgoditi za neko drugo vrijeme. U tome odgovoru Božjoj milosti sazrijeva i naša svetost.

Sada u srcu izgovorimo ime ili imena onih zbog kojih smo došli. Predajmo Gospodinu osobu koju toliko volimo. Gospodine Isuse Kriste, tebi povjeravamo svoje drage. Oprosti im grijehe, očisti ih i uvedi u radost svojih svetih. Utješi one koji za njima plaču. Nama podari obraćeno srce i milost ustrajnosti do kraja.

Kad jednom dođe i naš čas, ostani uz nas. Daj da se u tebi ponovno pronađemo i da ljubav koju smo ovdje učili darivati u tvojoj blizini dosegne svoju puninu. A dok smo još na putu, nauči nas ljubiti - danas. Amen.