Riječ Nadbiskupa

 
Drage sestre milosrdnice, poštovane profesorice i djelatnici, drage gimnazijalke i svi prisutni!

Pred nama je dvostruka milost. Danas obilježavamo 30. godišnjicu Opće ženske gimnazije Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu s pravom javnosti, 30 godina ustrajnog služenja Bogu i domovini. Nije slučajno da nam Božja riječ koju smo slušali u čitanju iz Djela apostolskih stavlja pred oči jednu ženu, Lidiju, prvu kršćansku obraćenicu na europskome tlu o kojoj Sveto pismo svjedoči (usp. Dj 16, 11-15). Europa nije započela svoju kršćansku povijest silom, nego otvorenim srcem jedne žene. U njezinom liku možemo prepoznati duhovni „lik“ ove ustanove, ženske gimnazije, ali i poziv svakoj od vas da otkrijete svoju jedinstvenu žensku, kršćansku i europsku zadaću u Crkvi i u društvu.

Želio bih ovu homiliju oblikovati polazeći od logike i strukture prvoga čitanja iz Djela apostolskih o Lidiji te istaknuti četiri vrste djelovanja. Prvo je djelovanje Božje providnosti, zatim ljudsko, odnosno Lidijino djelovanje, treće je misijsko djelovanje svetoga Pavla i na kraju djelovanje Duha Svetoga.
 
1. Djelovanje providnosti
Djela apostolska opisuju jedan naizgled jednostavan prizor: skupina žena okuplja se uz rijeku kod grada Filipi, na mjestu molitve. Upravo tu dolaze Pavao i njegovi suradnici, koje je Duh Sveti zaustavio u njihovim prvotnim planovima. Tu započinju razgovor. Iz te naizgled slučajne situacije rađa se prvo kršćansko obraćenje na europskome tlu - i to ne nekoga poznatog filozofa, ne rimskoga časnika, nego obraćenje jedne žene, trgovkinje grimizom, Lidije iz Tijatire.

Ove okolnosti možemo usporediti s pogonom za brušenje dijamanata: mnoštvo se velikih kotača okreće, troši se golema energija, a sve to, čini se, radi jednoga malenog, neuglednog kamenčića. Pa ipak, u tom neuglednom kamenčiću krije se dragulj koji će zasjati na nekoj kraljevskoj kruni. Tako je djelovala Božja providnost i u Lidijinu slučaju. Kraljevstva su se dizala i padala, granice se mijenjale, povijest Europe prolazila kroz ratove i razdoblja mira, a Bog je sve usmjeravao kako bi dotaknuo srce jedne žene na obali rijeke ili ako hoćete: srce jedne srednjoškolke na školskome dvorištu ili u kapelici.

Ako se osvrnemo na proteklih 30 godina ove gimnazije, i tu možemo prepoznati djelo Providnosti. Nije slučajno da se baš u Zagrebu, u vremenu nakon Domovinskoga rata, u jednoj osjetljivoj društvenoj i duhovnoj situaciji, rađa ideja o ženskoj katoličkoj gimnaziji. Nije slučajno ni da su upravo sestre milosrdnice - redovnice čiji je dolazak u Zagreb motiviran dubokom potrebom odgoja mladeži i rada s bolesnicima - iznova prepoznale tu potrebu i posvetile se mladim djevojkama u novom društvenom i kulturnom kontekstu. Koliko je samo tu bilo „kotača providnosti“, od odluka u Družbi, Crkvi i državi, odvažnosti pojedinih sestara, podrške roditelja do podnesenih odricanja i nesigurnosti oko sredstava, prostora, kadra. Danas ovdje zahvaljujemo za plodove tridesetogodišnjeg djelovanja.

Providnost ne znači da je sve teklo glatko, nego da je Bog bio prisutan i u teškim trenucima: kada je trebalo započeti gotovo ni iz čega, kada je trebalo objašnjavati zašto je potrebna baš „ženska“ gimnazija, kada se trebalo boriti da vjera ne bude potisnuta na marginu obrazovanja. Bog je bio prisutan i vodio to djelo, baš kao što je vodio Pavla i Lidiju k susretu. On je i sve vas doveo do ovoga časa: vaše roditelje kada ste birali prikladnu školu, vas kada ste se možda kolebale između „poznatijih“ gimnazija i ove, sestre i profesore koji su birali svoj nastavnički poziv.

Možda se pitate zašto ste baš ovdje, je li to bio samo splet okolnosti, je li samo zato što je ova škola bila blizu, ili zato što su roditelji tako željeli? Vjera nam kaže da u svemu tome tiho djeluje Božja providnost. Bog ima „iznenađenje“ koje je pripremio za svaku od vas, kao što ga je imao za Lidiju. Ona sigurno nije planirala da će na tom putovanju u Filipe pronaći Krista - ali On je, zapravo, tražio nju.
 
2. Lidijino djelovanje
Drugo djelovanje jest ono koje možemo nazvati Lidijinim. Bog ne spašava nijednu osobu protiv njezine volje. Njegova milost ne poništava našu slobodu, nego je budi i uzdiže. Lidija je, kaže Lukino izvješće, bila „bogobojazna žena“. To znači da je već kao poganka prigrlila židovsku vjeru u jednoga Boga i poštivala subotu, odlazila na molitvu, tražila lice Gospodnje. Ona ne koristi poslovno putovanje kao izgovor da ostavi Boga kod kuće, nego ga traži i u tuđem gradu. Mogla je tražiti izgovore u poslu s prodajom grimiza, u organiziranju prodaje i pronalaženju kupaca. No ona čini suprotno: odriče se zarade toga dana da bi bila s Bogom.

Na taj način i ona surađuje s Božjom providnošću. Nije ona ta koja si sama može otvoriti srce - to čini Gospodin - ali ona odlazi na mjesto milosti: na zajedničku molitvu gdje se čita i tumači Božja riječ. Ona nazoči, sluša, zauzima stav učenice. Upravo je njezina vjernost u malim stvarima - čuvanje Dana Gospodnjega, odabir mjesta molitve, pozorno slušanje - priprava koju Bog koristi da joj otvori srce.

Što to znači za jednu gimnazijalku danas? Prvo, da nije svejedno kako koristi svoje vrijeme. Činjenica da pohađate katoličku gimnaziju, ne donosi vam spasenje automatski. Kao što Lidija nije bila spašena samo zato što je sjedila pored rijeke, nego zato što je srce otvorila onome što je čula, tako ni vi nećete rasti kao kršćanke samo pukim boravkom u ovoj ustanovi. Pitanje je pristupate li srcem ovome mjestu, školskim obvezama i sakramentalnim izvorima milosti - euharistijskome slavlju, ispovijedi, klanjanju, zajedništvu - sa željom da budete dotaknute Božjom riječju.

Drugo, vaša gimnazija ima posebnu važnost upravo zato što oblikuje žene koje, poput Lidije, spajaju duhovnost i odgovornost u svijetu. Ona je poslovna žena - trgovkinja luksuznom robom - ali istodobno žena molitve, otvorena novom koraku koji Bog čini u Kristu. To je snažna slika žene koja ne bježi iz svijeta, nego ga evangelizira iznutra. Vaša škola uči vas znanstvenim činjenicama, jezicima, kulturi, ali vas istodobno formira za duboku molitvu, za sakramentalni život, za razlučivanje poziva. To je dragocjeno, to je rijetko i za to vrijedi zahvaliti.

Drage učenice, vi ste buduće liječnice, profesorice, znanstvenice, umjetnice, majke, redovnice, poduzetnice. Lidija vam poručuje da možete biti vrlo sposobne, potpuno kompetentne u svijetu, ali istodobno duboko Božje. Vaša grimizna roba - vaši talenti, znanje i karijera - mogu postati sredstvo kojim Krist dolazi do drugih. Nemojte se zadovoljiti plitkim ciljevima, nego se pitajte kako možete, kao žene i kršćanke, koristiti svoje darove za Boga, za svoj narod i domovinu.
 
3. Pavlovo djelovanje
Treći način prepoznajemo u djelovanju svetoga Pavla. Pavao se ne da obeshrabriti skromnošću uvjeta za naviještanje Božje riječi. Umjesto sinagoge i mnoštva slušatelja zatekao je samo nekolicinu žena uz rijeku. Ipak nije odustao. Prepoznao je srca koja traže Boga. Njegova pedagogija vrlo je zanimljiva. Pavao ne drži veliku propovijed, nego sjeda i razgovara s njima. Prilagođava se situaciji, maloj zajednici žena na molitvi; polazi od onoga što one već znaju i vjeruju, a onda otvara novost Krista.

To je snažna poruka i za ovu gimnaziju. Sestre milosrdnice, zajedno s nastavnicima laicima, ovdje od početka provode tu „pavlovsku pedagogiju“. Ne radi se samo o prenošenju gradiva, nego o holističkom pristupu: sjesti uz djevojku, čuti njezina pitanja, pratiti je u njezinim sumnjama, prepoznati darove i slabosti. Dozvolite mi da vam na osobit način zahvalim na tome. Vi ste, drage sestre i dragi djelatnici, istinski apostoli koji - često skriveni, nenametljivi - iz dana u dan sjede, objašnjavaju, ponavljaju, opominju, ohrabruju. Vaš rad vjerojatno nikada neće ući u velike knjige povijesti, ali je itekako upisan u Božje srce i u živote djevojaka.

Apostol Pavao bio je u stanju i raspravljati s filozofima na Areopagu i tiho poučavati žene na obali rijeke. Ta sposobnost da se spusti i bude „blizak“, da se prilagodi - to je zadatak i školskih odgojitelja. I to je, vjerujem, jedan od velikih blagoslova ove gimnazije jer u njoj djevojke ne doživljavaju vjeru kao ideologiju nametnutu izvana, nego kao nešto što se otkriva u razgovoru, u svjedočanstvu, u osobnoj pratnji.

Drage gimnazijalke, za 10 ili 20 godina manje ćete se sjećati određenih sati iz fizike ili latinskih deklinacija, a više jedne rečenice, jedne geste, jedne ispovijedi, jedne profesorice koja vas je saslušala kada vam je bilo teško. Ne podcjenjujte taj „pavlovski stil“ koji ovdje susrećete. I vi same pozvane ste prakticirati ga u svome životu: biti apostolice među svojim vršnjakinjama. U razredu, na hodniku, na putu kući: možda među vašim prijateljima ima onih koji čekaju da netko sjedne pored njih i diskretno posvjedoči radost i snagu vjere.
 
4. Djelovanje Duha Svetoga
I konačno, dolazimo do središnje rečenice: „Gospodin joj otvori srce te ona prihvati što je Pavao govorio“ (Dj 16, 14). Ovdje vidimo ono što nitko od ljudi ne može „proizvesti“. Pavao može govoriti, Lidija može slušati, ali onaj put od uha do srca može prijeći samo Duh Sveti. Isus u današnjemu Evanđelju upravo to obećava: poslat će Branitelja, Duha Istine, koji svjedoči za njega i koji će upućivati učenike u svu istinu, ali i dati snagu za svjedočanstvo usprkos progonima (usp. Iv 15, 26 - 16, 4a).

Duh Sveti djeluje na više razina. Prvo, on otvara srce za slušanje. Koliko puta se događa da ista riječ dopre do ušiju mnogih, a dotakne samo jednu osobu. Nije stvar u tome da je ta osoba pametnija ili emotivnija, nego da je njezino srce - možda kroz neku patnju, gubitak, krizu, pitanje - već „preorano“ i spremno za sjeme. Drugo, Duh daje razumijevanje - ne samo intelektualno, nego ono dubinsko, koje vodi k uskliku: „Sad shvaćam! Ovo je istina za mene.“ Treće, Duh daje hrabrost za odluku i za javno svjedočanstvo. Lidija ne ostaje u privatnoj pobožnosti; odmah traži krštenje za sebe i svoj dom te otvara svoju kuću kao prvi kršćanski dom u Filipima.

Pogledajmo sada vašu gimnaziju upravo u svjetlu Duha Svetoga. U 30 godina ovdje su se izmijenile mnoge generacije: učenice, profesori, ravnateljice. Izmijenile su se razne reforme, kurikulumi, ispiti. Ali jedno je isto: Duh Sveti koji i danas otvara srca. Kolike su ovdje milosti temeljitih ispovijedi; prva ozbiljna razmišljanja o pozivu; prva iskustva da Bog nije samo „tema vjeronauka“, nego živa Osoba koja vodi i tješi! Kolike su se ovdje rađale odluke za brak, za redovništvo, za služenje u Crkvi i društvu!

Duh Sveti je taj koji od ove gimnazije čini više od „dobre škole“. Ima mnogo dobrih škola, ali malo je mjesta gdje se znanje, karakter i vjera isprepliću tako duboko. Vi ste, drage gimnazijalke, možda prva „Lidijina generacija“ u jednoj novoj Europi - Europi koja zaboravlja svoje kršćanske korijene, ali koja iznova treba žene otvorenoga srca. U svijetu koji živi od brzine, površnosti i virtualnosti, vi ste pozvane biti žene dubine, tišine i stvarnoga odnosa. Duh Sveti vam želi otvoriti srce kako ne biste živjele „plitko“, nego iznutra, iz susreta s Kristom.
 
Na kraju, želim se na poseban način obratiti vama, drage gimnazijalke.

Vi ste danas učenice Opće ženske gimnazije Sestara milosrdnica, ali to je samo jedna faza. Bog u vama vidi ono što ćete biti kroz 10, 20, 40 godina. Gleda u vama buduće žene koje će obilježiti ovu zemlju - možda ne naslovnicama, ali zasigurno dubinom: u obitelji, službi, djelovanju, možda i kroz redovnički život.

U svjetlu Lidije i današnjih čitanja, uz ovu 30. obljetnicu, dopustite mi nekoliko konkretnih poticaja.

Ponajprije, ne prepustite svoj život slučaju. Providnost je djelovala da budete upravo ovdje. Ne gledajte na svoj put kao na puki „slučaj“, nego se pitajte zašto vas je Gospodin doveo upravo ovamo. Što želi od vas. Ovaj jubilej dobra je prilika da si svaka od vas postavi ozbiljno pitanje o svome identitetu i pozivu.

Njegujte Lidijinu vjernost u malome. To znači: redovita nedjeljna misa i sakramenti, ozbiljno shvaćanje školskih obveza, sudjelovanje u molitvenim i karitativnim akcijama škole. Nemojte dopustiti da vam vjera ostane na razini školskoga predmeta. Lidija je vjerno išla na mjesto molitve i ondje ju je Bog iznenadio.

Otkrijte svoje „grimizne darove“. Lidija je bila trgovkinja grimizom - imala je konkretne sposobnosti i sredstva, ali ih je stavila na raspolaganje Kristu. Pokušajte već sada otkrivati u čemu ste dobre, što vam ide od ruke: jezici, matematika, glazba, komunikacija, briga za druge… Ta „grimizna roba“ vaših talenata nije vam dana samo za osobni uspjeh, nego da njome poslužite Božjemu kraljevstvu i narodu.

Budite apostolice u školi i izvan nje. Ne čekajte neku zreliju dob da biste svjedočile vjeru. Već sada možete, poput Pavla, ali i poput Lidije, biti „misionarke“: potaknuti prijateljicu na misu i sakramente, ponuditi molitvu za nekoga tko prolazi kroz teško razdoblje, šutjeti kad se šire tračevi, zauzeti se za slabijega, stati u obranu istine i dostojanstva žene u kulturi koja je često banalizira.

Živite svoje geslo: Pro Deo et patria. Ljubav prema domovini ne suprotstavlja se ljubavi prema Bogu; naprotiv, prava ljubav prema domovini rađa se iz vjernosti Bogu. Jednoga dana, kada budete djelovale u raznim područjima društva, vaš će pošten rad, vaša čestitost, vaša spremnost na žrtvu, vaša otvorenost životu i obitelji, vaša hrabrost da se ne prilagodite nepravdi biti blagoslov za narod. Već sada učite da se „uspjeh“ ne mjeri ocjenom, plaćom ni popularnošću, nego vjernošću Bogu i savjesti.

I na kraju, želim vam, zajedno sa sestrama milosrdnicama, iz srca reći: radujte se što ste žene i kršćanke u Europi u kojoj je prvo poznato obraćenje bilo obraćenje jedne žene - Lidije. To nije slučajno. Bog je izabrao da povijest kršćanstva na našemu kontinentu započne srcem žene koja je slušala, razumjela, povjerovala i djelovala. Neka ova gimnazija, i nakon 30 godina, nastavi biti ustanova u kojoj se odgajaju nove Lidije - žene otvorenoga srca, snažne vjere i velikodušnoga služenja.

Drage sestre milosrdnice, hvala vam za svu ljubav, žrtvu i ustrajnost u ovih 30 godina. Nastavite, uz Božju milost, otvarati vrata ove škole i srca djevojaka, kao što je Lidija otvorila vrata svoga doma svetome Pavlu. Drage gimnazijalke, dopustite Gospodinu da danas, po ovome slavlju, još više otvori vaša srca. Neka Duh Sveti, Branitelj, bude vaš stalni Pratitelj na putu života. Amen.