Riječ Nadbiskupa

 
 
Draga braćo i sestre,
sveti Ivan Pavao II., promišljajući o dramama dvadesetoga stoljeća i iskustvu vlastitoga naroda, postavio je pitanje koje i danas snažno odzvanja: „Može li povijest poteći protiv toka savjesti?“ (Sjećanje i identitet, 77). To nije samo povijesno ili filozofsko pitanje, nego pitanje sudbine svakoga naroda, pa i našega: narod može imati zemlju, granice, institucije i političku slobodu, a ipak izgubiti ono najdragocjenije - vlastitu dušu.

Zato nam danas, na Dan državnosti, Bog po Mojsiju govori ove riječi: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću […] Život, dakle, biraj“ (Pnz 30, 15.19). Pred narodom koji treba ući u Obećanu zemlju stoji odluka, ne samo politička ni vojna, nego duboko duhovna: hoće li biti narod ukorijenjen u Bogu ili će se polako iskorijeniti klanjajući se drugim bogovima. Ista se riječ danas upućuje i nama, narodu koji je dobio svoju državu, ali se još uvijek bori za svoju dušu. Slobodu nismo stekli bez visoke cijene. Plaćena je suzama majki, žrtvom hrvatskih branitelja i ranama Domovinskoga rata.

Dan državnosti nije samo spomen na političku odluku; to je dan kada Bog ponovno pred nas stavlja izbor: život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo, ukorijenjenost u Njemu ili iskorijenjenost klanjanjem idolima ovoga svijeta. Naša povijest svjedoči da smo preživjeli jer smo birali život u Bogu - u vjeri, u žrtvi, u poštenju. No naša sadašnjost pokazuje da se taj izbor mora ponoviti u svakome naraštaju. Zato danas, pred licem Božjim, pred licem naših predaka i naše djece, trebamo čuti Mojsijev vapaj upućen upravo nama: „Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga […] da živiš ti i tvoje potomstvo“ (Pnz 30, 19-20).
 
1. Između života i smrti
Mojsije govori Izraelcima na pragu Obećane zemlje. Narod je iskušao ropstvo, prošao kroz pustinju, vidio ratove i doživio kušnje. Sada stoji na pragu zemlje koju mu Bog daje, ali s jasnom istinom: zemlja je dar i ostanak u njoj ovisi o vjernosti Savezu. Nije dovoljno zaposjesti zemlju, treba sačuvati srce koje pripada Bogu. „Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji“ (Pnz 30, 20).

Nije li ovo iznenađujuće aktualno i za nas danas? I mi smo, nakon stoljeća neslobode i ovisnosti, doživjeli trenutak „ulaska“ u svoju zemlju - trenutak kada se na hrvatskome tlu rodila samostalna država. Kao Izraelci, i mi smo prošli kroz „pustinju“ ratova, progona, žrtava i grijeha; i nama je zemlja povjerena kao dar, ali ne bez uvjeta. Bog i nad nama izgovara istu riječ: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću“ (Pnz 30, 15).

U čemu je razlika između života i smrti za jedan narod? Nije to prije svega pitanje ekonomije ni međunarodnoga položaja, nego pitanje vjere i morala. Mojsije jasno kaže: život je ondje gdje se ljubi Boga, gdje se hodi njegovim putovima, gdje se vrše njegove zapovijedi, zakoni i uredbe (usp. Pnz 30, 16). Smrt, propast i nesreća dolaze kada se srce odvrati od pravoga puta, kada se počne klanjati „drugim bogovima“ - idolima moći, novca, užitka, utjecaja (usp. Pnz 30, 17-18).

Za Izrael to je značilo: ako zaboravi Boga i Savez, izgubit će zemlju. Za Hrvatsku to znači: možemo zadržati granice, institucije, zastavu, a ipak izgubiti najvažnije - dušu naroda. Narod ne umire prvo zemljopisno, nego duhovno. Umire kad prestane birati život u Bogu, kad zaboravi da je On „život naš“. Danas, na Dan državnosti, Bog nam ponovno govori: „Život, dakle, biraj“.
 
2. Između ukorijenjenosti i iskorijenjenosti
Filozofkinja Simone Weil, gledajući Europu dvadesetog stoljeća, govorila je o „ukorijenjenosti“ kao jednoj od najdubljih potreba ljudske duše. Ukorijenjenost znači znati tko si, odakle dolaziš i kome pripadaš: zemlji, jeziku, kulturi, ali iznad svega - Bogu. Iskorijenjenost je, naprotiv, stanje naroda koji je zaboravio svoje korijene; naroda koji još možda ima institucije, običaje i simbole, ali je izgubio dušu.

Naš narod još nije iskorijenjen, ali je ranjen. Hrvatska još uvijek živi iz svojih kršćanskih korijena: u mnogim domovima dan započinje znakom križa, rađaju se i krste djeca, poštuje se Dan Gospodnji, hodočasti se i čuva uspomena na svece, mučenike i žrtvu branitelja. Još uvijek se slijedi glas savjesti i njeguje potreba za poštenjem i pravednošću.

No istodobno vidimo da je jedan dio korijena već u suhoj zemlji. Vjera je često više naslijeđe nego živo uvjerenje; mnogi se izjašnjavaju kao vjernici, ali ne dopuštaju da vjera oblikuje njihove poslovne odluke i društvena usmjerenja. Izloženi smo napasti da postanemo narod koji se hvali križem oko vrata, ali ga se boji nositi na ramenima.

Tu se nadovezuje i kušnja gubitka moralne oštrine. Zbog toga se u javnosti poštenje često proglašava naivnošću, a istina smetnjom. Umjesto da priznamo grijeh i prihvatimo obraćenje, tražimo opravdanja i izgovore, umjesto istine često biramo mišljenja koja nam odgovaraju, umjesto pravednosti kompromis koji se isplati. Narod koji prestane razlikovati dobro od zla postupno gubi osjećaj za grijeh, a gdje nestaje osjećaj za grijeh, slabi i potreba za milošću.

Rana koja nam prijeti jest sloboda bez duha. Izborili smo političku neovisnost, ali uz veliku žrtvu. Dugujemo je hrvatskim braniteljima i svima koji su položili život za domovinu. Njima pripada naše trajno poštovanje, zahvalnost i molitveni spomen. Ali još nismo u potpunosti naučili živjeti nutarnju slobodu. Sloboda se često shvaća kao pravo činiti što hoću, a premalo kao snaga činiti što je dobro. No sloboda koja se odvoji od istine i dobra postaje kaos, tiranija i sebičnost. Postaje tvrdnja: „ja imam pravo“, ali bez svijesti da imam i dužnost.

U svemu tome nazire se i zaborav svetoga. Kao narod katoličke tradicije izvanjski gotovo spontano poštujemo vjerska obilježja. Ali u javnome prostoru postupno se prepuštamo gubitku osjećaja za svetost života. Gubi se poniznost, strahopoštovanje i zahvalnost pred Bogom, a vjeru se gura u privatnu sferu. Kad nestane osjećaj za sveto, i brak i obitelj i domovina postaju tek projekti, a ne blagoslovljena stvarnost.

Pred nama je obveza čuvati preostalo korijenje žive pobožnosti, blaga vjere i ljudi koji evanđelje pretaču u život. Obitelji koje mole, mladi koji traže vjeru, pošteni radnici i političari koji se ne daju kupiti, očevi i majke koji žive tiho, ali sveto, svećenici i posvećene osobe koje vjerno služe - korijeni su koji se još napajaju na izvoru. Ako njih bude dovoljno, ako se njima pridružimo, Hrvatska se može obnoviti iznutra.
 
3. Život biraj
Kako danas, kao narod, birati život? Riječ Božja pred nas stavlja tri konkretna načina. „Ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega“ (Pnz 30, 20). U punini vremena taj se Božji poziv ispunio u Kristu koji je za nas postao Put, Istina i Život i koji nam se danas na ovome oltaru ponovno daruje kao naš život. Iz toga se rađaju tri smjera obnove: povratak savjesti, ljubav prema istini i povratak poštenju.

Prvo, povratak savjesti. Savjest nije tek psihološki osjećaj, nego sveti prostor susreta čovjeka s Bogom. To je glas u nama koji nam govori što je dobro, a što zlo. Danas taj glas često nadglasavamo. Savjest ne šuti, ali je ne želimo slušati. Lakše je opravdati se nego obratiti se. Lakše je nabrajati vlastite uspjehe nego priznati vlastite grijehe. Birati život znači dopustiti da nas unutarnje svjetlo savjesti ponovno prosvijetli; znači naći vrijeme i prostor za tišinu pred Bogom, za ispit savjesti, za sakrament pomirenja. Obnova naroda počinje onoga trenutka kada čovjek prigne svoja koljena pred Bogom i iskreno kaže: „Gospodine, treba mi tvoja milost.“

Drugo, ljubav prema istini. Istina nije oružje protiv drugih, nego svjetlo za sve. Narod koji prestane ljubiti istinu duboko slabi, bez obzira na snagu svojih institucija. Ljubiti istinu znači imati hrabrosti biti iskren pred Bogom i pred sobom. Znači priznati vlastite pogreške, bez bijega u opravdanja i samoobmane. To ne znači živjeti u stalnome samooptuživanju, nego dopustiti istini da liječi. U odnosima među ljudima to znači odbaciti laž, klevetu i nepravdu. U javnome životu to znači ne donositi odluke po kriteriju koristi, nego po kriteriju istine i pravednosti. Istina ponekad boli, ali samo istina liječi.

Treće, povratak poštenju. Poštenje je istina provedena u svakodnevni život. To je spremnost da se ne krade, ne laže, ne vara, čak i ako „svi tako rade“. Pošteni građani mogu biti siromašni, ali nisu poniženi; nepošteni mogu steći izvanjski uspjeh, ali su iznutra slomljeni. Poštenje je temelj obnove povjerenja - kako među pojedincima, tako i između građana i institucija te naroda i Crkve.

Kada se ove tri dimenzije - savjest, istina, poštenje - vrate u središte, tada doista biramo život jer tada ljubimo Boga konkretnim djelima, a ne samo riječima. Tada slušamo njegov glas koji odzvanja u savjesti. Tada prianjamo uz njega i kad se čini da je to teži put.

U ovoj su zemlji mnogi sveci i blaženici pokazali što znači birati život. Posebno sjaji lik blaženoga Alojzija Stepinca koji nije birao život lagodnosti, nego istine. Nije birao sigurnost kompromisa, nego slobodu savjesti. Nije se prilagođavao duhu vremena, nego vjernosti Kristu. Stoga njegov lik nije samo spomen naše prošlosti, nego trajni ispit naše savjesti.
 
4. Otvori oči!
Mojsijev govor završava rečenicom koja je snažna i jednostavna: „Život, dakle, biraj […] da živiš ti i tvoje potomstvo“ (Pnz 30, 19). Božja briga nije samo za ovaj naraštaj, nego i za one koji dolaze. Odluke koje donosimo danas, kao pojedinci i kao narod, ne tiču se samo nas, nego oblikuju život naše djece. Dan državnosti poziva nas da se ne pitamo samo kakvu državu imamo, nego kakvu Hrvatsku ostavljamo iza sebe.

Biramo li život kada djecu učimo da je najvažnije „snaći se“, a ne biti pošten? Biramo li život kada gledamo nepravdu i šutimo? Biramo li život kada dopuštamo da osjećaj za sveto nestaje iz odgoja, medija, javnoga prostora? Biramo li život kada vjera ostaje na površini, bez sakramenata, bez stvarne promjene srca? Ili pak takvim izborima biramo privid života koji nas polako vodi u iskorijenjenost?

Danas nam Bog po svojoj Riječi, ali i po povijesti našega naroda, ponovno govori: „Gledaj!“ (Pnz 30, 15). Otvori oči! Ne promatraj Dan državnosti samo kao protokol ili naviku; prepoznaj u njemu duhovni trenutak u kojemu cijeli narod stoji pred Bogom. Slobodnoj Hrvatskoj prethodile su velike žrtve onih koji su za nju položili svoj život. Iza nas dolaze djeca koja će živjeti s posljedicama naših odluka. Pitanje je hoće li od nas naslijediti samo prividnu slobodu ili i vjeru koja slobodi daje dušu. Hoće li naslijediti samo sjećanje na izborenu slobodu ili i vjeru koja otvara budućnost?

Neka današnje slavlje postane naš molitveni vapaj. Neka se naš narod vrati svojim kršćanskim korijenima - ne kako bi bježao u prošlost, nego kako bi iz vjernosti Bogu mogao graditi budućnost. Neka se naši domovi, župe, zajednice obnove u molitvi, u sakramentima, u poštenju svakodnevice. Neka oni kojima je povjerena javna odgovornost budu ljudi ukorijenjeni u Bogu, hrabri svjedoci istine koji se ne daju kupiti i ne boje se izgubiti položaj zbog dobra. Neka Crkva u Hrvatskoj bude doista „duhovno srce naroda“ - ne samo institucija, nego živo svjedočanstvo Božje prisutnosti. Jer granice mogu sačuvati državu, zakoni institucije, a rad gospodarstvo - ali dušu naroda čuvaju samo istina, molitva i svetost života.
 
Draga braćo i sestre, na kraju ostaje samo pitanje izbora. Danas Bog pred nas ponovno stavlja: život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo. To nije samo biblijska slika. To je odluka koja se tiče naše sadašnjosti i naše budućnosti. Hoćemo li birati živoga Boga ili idole ovoga vremena? Hoćemo li čuvati korijen u vjeri ili dopustiti da nas iznutra nagrizaju ravnodušnost, sebičnost i nepoštenje?

Završimo stoga molitvom: Gospodine, zahvaljujemo ti za dar naše domovine. Zahvaljujemo ti za sve koji su za njezinu slobodu položili svoj život. Zahvaljujemo ti za vjeru koja je stoljećima čuvala dušu hrvatskoga naroda.

Probudi našu savjest. Obnovi u nama ljubav prema istini. Učvrsti u nama poštenje. Daj da ne budemo naraštaj umora i ravnodušnosti, nego naraštaj vjere, hrabrosti i odgovornosti. Ne dopusti da se pomirimo sa životom bez Tebe. Daj da kao narod ponovno izaberemo život - Tebe, jer Ti si naš život, naša nada i naš dugi vijek. Amen.