Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre u Kristu,
današnje Evanđelje donosi kratak prizor koji je promijenio sudbinu jednoga čovjeka, ali možemo reći i cijeloga svijeta po snazi riječi Božje koju nam je ostavio preobraženi carinik Matej. U Evanđelju stoji: „Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: ‘Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim“ (Mt 9, 9). U samo jednoj rečenici sadržan je cijeli preokret jednoga života, prijelaz iz staroga u novo, iz sigurnosti u rizik, iz grijeha u milosrđe.

I mi danas, o slavlju devetsto pedesete obljetnice vaše župe, slušamo ovo Evanđelje nakon vlastitoga iskustva „potresa“ - i fizičkoga i duhovnoga. Mnogi su od vas morali prolaziti kroz nesigurnost, strah i gubitak. Fizički potres razorio je zidove, ali je istodobno razotkrio temelje: na čemu gradimo svoj život, svoju vjeru i svoje pouzdanje.

Kada je ovdje nastajala prva župna zajednica, mnoge države, kraljevstva i ustanove koje danas poznajemo još nisu postojale. Smjenjivala su se stoljeća, ratovi, vladari i ljudske vlasti, ali Krist je ostao isti: jučer, danas i uvijeke. Mijenjali su se naraštaji vjernika, ali nije prestajala molitva, nije prestajalo naviještanje Evanđelja i nije prestajala Božja milost koja je pratila ovu zajednicu.

Devetsto pedeset godina župe rječito je svjedočanstvo o snažnim temeljima na kojima ste ovdje gradili i odolijevali mnogim kušnjama i potresima. Devetsto pedeset godina znači da su se na ovome mjestu pred Bogom izmijenili brojni naraštaji vjernika. Ovdje su djeca primala sveto krštenje i odrastala u roditelje, djedove i pradjedove. Ovdje su se slavile ženidbe, prikazivale nakane i uzdizale molitve u danima radosti i kušnje. Ovdje su vjernici tražili snagu u ratovima, nesigurnostima i životnim križevima. Ovdje su mnogi primali posljednje sakramente i s nadom u uskrsnuće odlazili u susret Gospodinu.

Zato ova obljetnica nije samo spomen na prošlost, nego zahvalno prepoznavanje Božje vjernosti koja već gotovo tisuću godina prati ovu zajednicu. Ona nas podsjeća da je isti Gospodin koji je vodio vaše pretke prisutan i danas te da će ostati vjeran svojoj Crkvi i u vremenima koja dolaze.

Zato danas na poseban način zahvaljujemo svima od kojih ste baštinili vjeru, nadu, ljubav i kršćanska uvjerenja koja su oblikovala vas i vaše obitelji.

Božja riječ i danas nas podsjeća da je Isus naš vjerni suputnik i supatnik. Isus prolazi, vidi, zove. Ne zaobilazi carinarnicu, ne zaobilazi duhovne ruševine jedne duše, ne zaobilazi naše rane. Upravo ondje izgovara: „Pođi za mnom.“ Želio bih da ovu homiliju promatramo kroz četiri naglaska: Kristov pogled, Matejev izbor, Isusova gozba s grešnicima, te riječ: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“
 
1. Kristov pogled
Isus susreće Mateja u Kafarnaumu. To je mjesto bilo trgovačko raskrižje na putu iz Egipta prema Damasku, put od mora, strateško mjesto pod vlašću Heroda Antipe gdje se ubirala carina i razne pristojbe. Matej je bio dio toga sustava. Bio je čovjek kompromisa, suradnik s okupacijskom vlašću, prezren od svojih sunarodnjaka, ali i čovjek naviknut na sigurnu zaradu i udoban život.

Isusov pogled prošao je kroz sve te slojeve i dopro do njegova srca. On nije vidio samo carinika, nego prije svega čovjeka. Nije vidio samo prošle grijehe, nego Božju mogućnost u njemu. Nije gledao Mateja iz kuta moralne osude, nego pogledom Božje ljubavi koja spašava. Po Hošei Bog progovara: „Ta ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice“ (Hoš 6, 6). To znači: Boga prvenstveno zanima srce, odnos, povjerenje.

I mi danas iz jednog odmaka možemo reći da se Isusov pogled na poseban način zaustavio ovdje upravo usred najveće kušnje potresa. Vidio je vaše oštećene domove, ali prije svega vidio je živo kamenje - svakoga od vas, žive članove svoje Crkve. Bio je sa stradalim obiteljima, starijima koji su se bojali, s djecom koja su noću plakala, sa svima onima koji su ostali bez kuće ili bez osjećaja sigurnosti. To nije bio pogled hladnoga promatrača, nego milosrdnoga Spasitelja koji je i usred ruševina već otvarao put novoj nadi.

Kristov pogled zaustavlja se baš ondje odakle bismo mi možda najradije skrenuli svoj: na našim strahovima, grijesima, ranama i traženjima. On ne prolazi mimo, ne pravi se da ne vidi, nego upravo ondje započinje razgovor koji mijenja život riječima: „Pođi za mnom.“
 
2. Matejev izbor
Što Matej čini? Evanđelist jednostavno kaže: „On usta i pođe za njim“ (Mt 9, 9). Ali iza te prividne jednostavnosti stoji dramatičan rez. Matej je izgubio udoban posao, dobru zaradu, sigurnost koju je imao kao carinik pod Herodom. Napustio je stol carinarnice uzevši sa sobom jedino pero - dar koji mu je posao već bio izoštrio. Onim što je ostavio, otvorio je prostor za ono što je primio.

Što je primio? Primio je smisao života umjesto puke materijalne sigurnosti. Našao je čast umjesto prezira. Našao je rizik vjere koji otvara prostor radosti i slobode kakvu dotad nije poznavao. Našao je poslanje. Upravo on, bivši carinik, postaje evanđelist, čovjek čije je „pero“ poslužilo Duhu Svetome te je nastalo Evanđelje po Mateju - prva velika knjiga o Isusovu nauku, knjiga koja je postala jedna od najčitanijih u povijesti svijeta.

Ovdje vidimo da Kristov poziv ne uništava naše sposobnosti, nego ih preobražava. Mi Bogu ne donosimo savršenstvo, nego ono što jesmo; on to uzima, čisti i stavlja u službu svoga Kraljevstva. Matejev zanat pisanja postaje sredstvom evangelizacije. Ono što se čini kao gubitak, napuštanje carinarnice, postaje uvjet za novi plod.

Devetsto pedeset godina života jedne župe uključuje mnoge uspone i padove, velike planove i dostignuća, ali i kušnje i udare koji nisu zaobilazili ljudski i vjernički život. No, važno je razumjeti i u vjeri prihvatiti da „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). I u vama blisko iskustvo potresa probudilo dobro koje nosite u sebi i iznjedrilo mnoga djela solidarnosti, kršćanske ljubavi, molitve, zajedništva i vjere. Možda je baš netko iz vaše župe, nakon što je iskusio koliko su zemaljske sigurnosti krhke, u srcu čuo poziv na svećeništvo, redovništvo ili intenzivniji laički angažman.

Kristov poziv uvijek ima dinamiku križa i uskrsnuća: nešto ostavljamo, nešto umire, ali nastaje novo. Kao što sveti Pavao kaže za Abrahama u današnjemu drugom čitanju, da povjerova „u nadi protiv svake nade“ (Rim 4, 18). I mi smo pozvani vjerovati da svaki „gubitak“ radi Krista rađa većim dobitkom. I ako nam zemaljske neprilike sruše sve varave sigurnosti, nemojmo se bojati, budimo sigurni da Božji plan uključuje novost koja vodi našemu većem dobru.
 
3. Isus među grešnicima
Evanđelje nastavlja: „Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima“ (Mt 9, 10). Tu nastaje skandal: farizeji su sablažnjeni što se Isus kompromitira sjedajući za stol s onima koje oni drže nečistima. Prema njihovim pravilima, takvi ljudi su „druga klasa“, s njima se ne druži, s njima se ne dijeli stol.

Isus, međutim, baš tu želi biti. Bilo da je gozba u Matejevoj kući, kako kaže Luka, bilo da je u kući u kojoj Isus boravi, kako sugeriraju Matej i Marko, bitno je jedno: on usred grešnika priređuje gozbu. U grčkom tekstu riječ „kalein“ (zvati) označava baš poziv na gozbu. Isus kao da kaže: kad vi priređujete gozbu, zovete one koji se smatraju pravednima, uglednima, „čistima“, a kad ja priređujem gozbu, zovem one koji znaju da su grešnici, koji osjećaju da im treba Božje milosrđe.

Na prigovor farizeja Isus odgovara jednostavno: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“ (Mt 9, 12). To je slika koja nam se sama nameće. Liječnik ne ostaje sa zdravima; njegovo mjesto je uz bolesnike. Njegova čast nije u tome da čuva sebe od zaraze, nego da ide tamo gdje je bol, zaraza, ranjenost - kako bi liječio. Tako i Isus. On ne gradi svoju svetost na izolaciji od grešnika, nego na darivanju sebe za grešnike.

Svi smo osjetili što znači kad liječnik, vatrogasac, volonter, svećenik, župnik ili susjed dođu k nama u pravo vrijeme i u pravoj situaciji. To je slika Crkve kakvu želi Krist: ne zatvorenu u svoje sigurnosti, nego poslanu na rubove, u kuće ranjenih, u živote izgubljenih, u situacije gdje je nada ranjena.

Vaša župa pozvana je upravo na to da poslije vlastite rane bude sposobnija prepoznavati rane drugih. Da bude mjesto gdje će se „grešnici“ - umorni, razočarani, udaljeni, posrnuli - osjećati pozvanima za stol. Zajednica duge povijesti i bogate baštine kakva je vaša može bolje razumjeti potrebe drugih. Stoga neka i u budućnosti nastavi biti prostor gdje prvo pitanje postavljeno čovjeku neće biti: „Tko si bio? Što si učinio?“, nego: „Kako ti mogu pomoći? Kako zajedno stati pred Boga?“
 
4. Milosrđe ispred žrtve
Isus upućuje farizeje na proroka Hošeu: „Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Mt 9, 13; usp. Hoš 6, 6). To je kritika religioznosti koja se iscrpljuje u izvanjskim obredima, a ne dodiruje srce. Farizeji su strogo pazili na propise, ali su zanemarivali čovjeka. Njihova „dobrota“ bila je često u osuđivanju, a ne u opraštanju; u dijagnosticiranju, a ne u liječenju; u održavanju obredne čistoće, a ne u prigibanju k onima koji su pali.

Isus otkriva da je prava pobožnost uvijek usmjerena prema milosrđu. Žrtva ima smisla samo ako izražava ljubav. Post, hodočašće, obredi, molitva - sve to ima vrijednost, ali ako nije povezano s otvorenošću za čovjeka u potrebi, onda je isprazno. Bog kaže: „Poznavanje Boga, ne paljenice“ (Hoš 6, 6). U konačnici, Boga upoznajemo po milosrđu koje primamo i po milosrđu koje iskazujemo.

Vaša je župa pozvana da upravo tu riječ pretvori u program. Kako konkretno? Možda tako da u središte župnoga života ne stavi samo obnovu građevine, nego obnovu odnosa, praštanja, solidarnosti. Da se ne iscrpljujete u međusobnom kritiziranju i zamjeranju, nego da tražite načine kako zajedno nositi teret. Da se ne zadržavate na tome tko je pravi, a tko površni vjernik, nego da svatko prepozna sebe kao grešnika koji živi od milosrđa. Neka vaša župa bude mjesto gdje se lako priđe sakramentu pomirenja, gdje se iskustvo Božjega oproštenja pretače u međusobno oproštenje.

U ovakvim slavljima velikih i važnih obljetnica važno je u srcu probuditi zahvalnost. Mnoštvo je onih iza nas koji su svojim radom, molitvom, žrtvom i strpljivošću održali vjeru i zajedništvo. Mnoštvo je dobrote posijano usred zajedničkih nevolja kroz povijest ove župe, sve do nedavnoga potresa. Sa zahvalnošću se prisjetimo župnika, dobročinitelja, vjernika koji su gradili duhovnu zgradu vjere koju baštinite.

Ali ova obljetnica nije samo pogled u prošlost. Ne slavimo samo ono što je Bog učinio u proteklih 950 godina, nego se pitamo kakvu župu želimo predati onima koji će ovdje slaviti tisućitu obljetnicu. Hoće li i oni u nama prepoznati naraštaj koji je ostao vjeran Kristu, koji je sačuvao vjeru i prenio je svojoj djeci? Odgovor na to pitanje oblikuje našu sadašnjost.

Matej usta i pođe za Isusom. Nije sve razumio, nije imao osiguranu budućnost, nije znao gdje će ga točno put odvesti, ali znao je jedno: glas koji ga zove je vjerodostojan. Gospodin, koji je svoj pogled zaustavio na njemu, ne vara. To mu je bilo dovoljno.

Danas, na ovu značajnu obljetnicu župe, i nama je upućeno isto pitanje: Jesmo li spremni ustati? Jesmo li spremni izići iz „carinarnica“ svojih navika, strahova, zamjerki, površnosti? Jesmo li spremni da i ono „pero“ darova, talenata, iskustava koje nosimo Isus preobrazi i upotrijebi za dobro Crkve?

Možda će to značiti neko konkretno svjedočanstvo kršćanske ljubavi. Možda će značiti redovitu obnovu sakramenta ispovijedi, početak obiteljske molitve, pomirenja i opraštanja.

Ne bojte se ako zbog toga nešto izgubite - malo vremena, nešto novca, malo komfora. U Kristu se uvijek dobiva više: mir koji svijet ne može dati, radost koju potresi ne mogu srušiti, zajedništvo koje nadživljava sve lomove.

Zato, dok nas Gospodin, iako grešne, i danas okuplja oko euharistijskoga stola, zamolimo ga: Gospodine, daj nam milost da čujemo glas kojim nas pozivaš da pođemo za tobom u našem Markuševcu, u našim obiteljima, u našoj ranjenoj, ali živoj župnoj zajednici. Daj da kao Matej ustanemo, za tobom pođemo i nikada te ne napustimo. Amen.