Riječ Nadbiskupa

 
Drage sestre, sve vas pozdravljam u prigodi našega tradicionalnog božićnog čestitanja.

Još smo u došašću te liturgijskim tekstovima i dalje odzvanjaju obećanja Kristova dolaska. Njih prati poziv na obraćenje koji je odjekivao iz pustinje iz usta Ivana Krstitelja.

Ovaj prorok izlazi pred narod poput groma koji razbija maglu. „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (Mt 3,2). Bez sjaja, ukrasa, moći i položaja. Ima samo glas koji nosi snagu samoga Boga. U Ivanu susrećemo čovjeka koji stoji na granici ljudske nemoći i Božje blizine. U njegovu pogledu i poslanju sabrana je čežnja svih pravednika koji su stoljećima čekali da Bog ponovno progovori. Zašto ovakav uvod na božićnom čestitanju?

Zato drage sestre što Crkva od vas očekuje proročki glas koji prodire kroz pustinju duha i budi srca. To je poziv na povratak Bogu živome, koji dolazi ususret svome narodu.

U svakomu srcu koje sluša, Krist ponovno traži svoje putove. Biti redovnica, biti redovnik znači dopustiti da naše riječi, geste i molitve postanu „glas u pustinji“, mali, ali jasan znak da Bog još uvijek dolazi, da još uvijek govori i da nebo nije zaboravilo zemlju.
 
1. Svjetlo koje razotkriva zlo
Ivan je čovjek istine, prorok koji ne šuti kad Bog želi govoriti. Nema uljepšavanja u njegovu pozivu, nema prilagodbe, nema diplomacije. „Obratite se!“ - to je riječ koja siječe, ali i liječi. Duhovna hrabrost Ivana Krstitelja dragocjena je i Crkvi našega doba. Prečesto želimo biti uglađeni, nenametljivi kako ne bismo koga povrijedili. No, postoji vrijeme kad šutnja postaje sukrivnja. Redovnik, redovnica, svećenik pozvani su biti svjetlo koje ne skida masku s drugoga, a da je prije ne skine s vlastitoga srca. Samo onaj tko dopusti da ga istina rani, može drugima donijeti svjetlo iscjeljenja.

Redovnički život, drage sestre, nosi u sebi rizik da postane previše pristojan, previše predvidiv, previše uljuljan u naviku. Tišina koja je nekoć bila prostor Božje prisutnosti može s vremenom postati oklop. Tada ona više ne otvara Bogu, nego skriva duhovnu mlakost. Ivan poziva da se ne bojimo nemira koji donosi istina: da dopustimo da nas Božja riječ iznova rani, da potrese našu sigurnost, da razbije okamine formalne svetosti i probudi prvu ljubav.

Redovnica koja u šutnji svoga samostana dopušta da je Božja riječ prosvijetli, postaje svjetionik za zajednicu, znak da svjetlo još gori, da istina još živi i da Bog još uvijek govori.
 
2. Glas pravednosti
Poziv „Obratite se!“ ne treba shvatiti kao prijetnju, nego kao nježan, ali odlučan zov koji dolazi iz srca Božje ljubavi i teži za pravednom uspostavom međuljudskih odnosa.

Za redovnicu, pravednost znači živjeti u skladu s onim što ispovijeda; znači da njezina molitva i djela dišu istim dahom. Nije to savršenstvo koje osuđuje slabost, nego vjernost koja se uvijek vraća izvoru. Pravednost je kada sestra ljubi Krista u zajednici i u onoj sestri koja joj je bliže srcu i u onoj koja joj je teška; kada ne sluša zato što mora, nego zato što želi nositi mir.

Biti pravedan znači dopustiti da Bog u nama vlada, a njegova volja bude zakon naše slobode. Ivan ne govori: „Budite savršeni u svemu“, nego: „Budite u istini pred Bogom.“ On ne traži bezgrešnost, nego iskrenost; ne zahtijeva hladnu disciplinu, nego rasplamsanu čežnju za svetošću. Kad takva pravednost prožme zajednicu, iz nje nestaje natjecateljski duh, a rađa se mir. Svaka sestra postaje svjedok Božje vladavine u malim stvarima: u smiješku, u tihoj žrtvi, u vjernome služenju. Tako se svjetlo pravednosti, koje Ivan naviješta, stvarno utjelovljuje u svakodnevici. I tada svaka molitva, svaka poslušnost, svaka gesta ljubavi postaje odgovor na proročki glas: Obratite se, jer Kraljevstvo nebesko već kuca na vrata vašega srca.
 
3. Odraz Božje prisutnosti
Ivan dolazi iz pustinje. Pustinja nije prostor bijega, nego pročišćenja. Ondje gdje prestaje jeka ljudskih glasova rađa se pravo poslanje. Kad nema drugog izvora osim Gospodina, tada Bog postaje jedino uporište. Ondje Bog postaje jedini temelj, jedini izvor snage, jedina riječ koja vrijedi.

Ta se dinamika pustinje i susreta s Bogom ponavlja u svakomu redovničkom srcu. I redovnica je pozvana „dolaziti iz pustinje“ u smislu duboke nutarnje sabranosti. Bez takve pustinje, riječ slabi, a svjedočanstvo blijedi. Samo glas koji je prožeo šutnju molitve, postaje glas koji nosi oganj Duha.

Pustinja nas uči da molitva, klanjanje, post i šutnja nisu pobožne dužnosti, nego škola proroštva. U njima Bog nježno progovara srcu, ne pukim opomenama, nego riječima koje liječe. U svakoj zajednici koja živi od snage kontemplacije Božje riječi, Bog podiže nove glasnike, ustrajne i prožete mirom. Iz takvih srca svijet ponovno čuje ono što je zaboravio: da Bog još govori, da njegova riječ nije utihnula, da njegovo kraljevstvo i dalje klija u skrovitosti.

Crkva uvijek iznova traži pustinju kao mjesto kontemplacije Božje prisutnosti u svijetu. Jedino tako može poći prema ljudima s pogledom koji tješi, riječju koja ne sudi i ljubavlju koja spašava.
 
4. Prorok prijelaza
U svijetu koji traži proroke koji sami sebe uzdižu, Ivan je rijetkost: prorok koji zna biti samo glas. Njegova veličina leži u njegovoj malenosti. On ne želi da ljudi pogled zaustavljaju na njemu, nego da po njemu ugledaju Onoga koji dolazi. Božji dolazak traži da se poravna ono što je krivo u našemu nutarnjem krajoliku: oholost koja se uzdigla mora se srušiti, rane koje su ostavile doline gorčine moraju se ispuniti milosrđem, krivine zla i sebičnosti izravnati istinom. Samo tada Kralj mira može proći neometano i nastaniti se u nama.

Ivan nas uči da istinska poniznost Božjega sluge znači biti put, a ne cilj; biti znak, a ne središte pozornosti. Redovnica koja živi u toj svijesti postaje tiha priprava Kristova dolaska.

Sestre, svaka od vas pozvana je biti dionica puta pripravljenog za Gospodinov dolazak. Možda se čini da su vaše molitve skrivene, vaši dani neprimjetni, vaša djela mala. Ali Bog hodi tim putovima. Ni jedan korak ljubavi nije izgubljen, ni jedna suza nad svijetom nije uzaludna.

Poruka Ivana Krstitelja tako i danas odzvanja svakom zajednicom koja diše vjerom. Pripravite put Gospodinu! Svaka vaša molitva za Crkvu i svijet, svaka riječ utjehe, svaki čin ponizne ljubavi u konačnici pripravlja put za Gospodinov konačni dolazak u slavi. Naše poslanje nije veliko u očima svijeta, ali jest kraljevsko u očima neba jer upravo kroz male, ravne, čiste putove naših srca Kralj slave još uvijek dolazi.
 
U ovome svetom vremenu došašća, Bog ponovno šalje svoj glas u pustinju našega svijeta i našega srca. Taj glas ne viče kako bi uplašio, nego kako bi razbudio. On poziva da dopustimo Riječi da postane tijelom i u nama, da naša molitva postane svjetlo, naša tišina prostor susreta, a naše djelovanje znak Kraljevstva koje je blizu. U svetoj noći Božića Riječ koja je u početku bila kod Boga i koja bijaše Bog postaje tijelom i nastanjuje se među nama, kako bi našu ljudsku krhkost zaogrnula božanskom snagom.

Čestitajući vam nadolazeće božićne blagdane, želim vam Ivanovu snagu i gorljivost kako bi redovništvo po vama i danas bilo proročki glas u Crkvi i svijetu. Neka vas i vaše zajednice, napose bolesne i nemoćne članice prati Marijin majčinski zagovor.

Čestit Božić i mirom ispunjenu novu 2026. godinu.