Riječ Nadbiskupa

Draga braćo franjevci, draga braćo i sestre!

Postoje trenuci u kojima nebo posve neprimjetno, bez grmljavine i mnoštva svjedoka, dotiče zemlju. Takav je bio trenutak rujanske zore, godine Gospodnje 1224., kada je jedan čovjek, umoran i iscrpljen, molio na obronku gore La Verne. Toliko je ljubio Raspetoga da je njegova ljubav postala rana. Sveti Franjo tada je već bio izmučen bolešću, oslabljen postovima i opterećen unutarnjim napetostima u Redu koji je osnovao. Upravo u toj ljudskoj ogoljenosti Krist mu se ukazao u liku raspetoga Serafa i utisnuo u njegovo tijelo znakove svojih rana: na rukama, nogama i boku.

Najdublje pitanje ovoga blagdana nije: što se dogodilo Franji na La Verni? Važnije je ono drugo pitanje: što se godinama događalo u njegovu srcu prije nego što su se znakovi Raspetoga pojavili na njegovu tijelu? Kako je Krist mogao toliko osvojiti jednoga čovjeka da je cijeli njegov život, korak po korak, postajao znak Kristove prisutnosti?

Franjo nije tražio spektakl. Nije mu bilo stalo do čudesnih znakova svetosti. Želio je Krista upoznati, ljubiti ga i nasljedovati. Želio je razumjeti njegovu ljubav i biti blizu Raspetome. I upravo tu se krije ključ današnjega blagdana koji nas ne poziva samo da se divimo onomu što se dogodilo svetomu Franji. Poziva nas da se zapitamo: koliko je Krist utisnut u naš život? Prepoznaje li se na nama da pripadamo Raspetomu i Uskrslomu?

1. Ne ponositi se ničim osim Kristovim križem

Sveti Pavao u prvome čitanju izgovara riječi koje kao da su napisane za svetoga Franju: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14). I odmah zatim dodaje: „Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!“ (Gal 6,17).

U antičkome svijetu križ nije bio ni znak posvećenosti ni ukras. Bio je sredstvo poniženja i okrutne smrti, pridržano robovima, pobunjenicima i odbačenima. Kada sveti Pavao kaže da se ponosi Kristovim križem, on preokreće mjerila svijeta. Ne ponosi se svojom učenošću, podrijetlom, apostolskim uspjesima ni brojem zajednica koje je osnovao. Ponosi se onime što je u očima svijeta izgledalo kao poraz, a u Božjemu je naumu postalo pobjeda ljubavi. Doista, Kristove rane nisu poraz ljubavi; one su njezin rukopis i njezin trajni pečat.

Upravo je to razumio sveti Franjo. Jedan od presudnih trenutaka njegova obraćenja bio je susret s Raspetim u crkvici svetoga Damjana. Glas s križa pozvao ga je: „Franjo, idi i popravi moju kuću.“ Znamo, u početku je mislio kako treba popravljati kamene zidove. Poslije je shvatio da Krist od njega traži da svojim obraćenim životom pridonese obnovi žive Crkve.

Franjin je čitav život pod znakom križa. Njegov je habit imao oblik križa. Njegove su ruke služile gubavcima i siromasima. Njegove su noge hodale putovima navještaja. Njegove su usne propovijedale mir i obraćenje. Njegovo je srce gorjelo ljubavlju prema Kristu. Stigme na La Verni kruna su njegova puta nasljedovanja Raspetoga.

Svi smo izloženi napasti ponositi se onim što je prolazno. Ponosimo se položajem, ugledom, postignućima, znanjem, imovinom ili ljudskim priznanjima. Čak se i u Crkvu može uvući svjetovna logika uspjeha. Možemo brojiti ustanove, projekte i aktivnosti, a zaboraviti pitati se jesmo li postali sličniji Kristu. Sveti Franjo postavlja nam drukčije mjerilo. Uči nas da se vrijednost kršćanskoga života mjeri time koliko smo dopustili Kristu da nas preobrazi. Na kraju života neće biti presudno koliko su nam se ljudi divili, nego jesmo li ljubili. Neće biti najvažnije jesmo li izbjegli svaki križ, nego jesmo li svoj križ nosili zajedno s Kristom.

2. Ljubav preobražava onoga koji ljubi

Sveti Bonaventura opisuje kako je Franjo na La Verni, nakon usrdne molitve, dao svojemu pratitelju da otvori knjigu Evanđelja. Pri svakom od triju otvaranja pred njima se našao odlomak o Gospodinovoj muci. U tome je Franjo prepoznao Božji odgovor: kao što je Krista nasljedovao djelima svojega života, tako mu se prije odlaska s ovoga svijeta trebao suobličiti i u patnjama i bolima njegove muke (usp. Legenda maior, XIII, 2).

U nastavku piše da se u Franji toliko rasplamsao oganj ljubavi prema dobromu Isusu da ni silne vode nisu mogle ugasiti tu ljubav (usp. Legenda maior, XIII, 2). Potom izriče ključnu misao: istinska ljubav prema Kristu preobrazila je Franju u njegovu sliku. S gore je sišao noseći na svojem tijelu lik Raspetoga (usp. Legenda maior, XIII, 5).

To je najdublje značenje Franjinih rana. One su izvanredan Božji dar kojim je i na njegovu tijelu očitovano duboko suobličenje raspetomu Kristu. Franjo nije ljubio patnju radi nje same; ljubio je Krista i želio mu biti sličan u svemu. Nije se zaustavio na promatranju Raspetoga. Dopustio je da ga Raspeti preobrazi. Ljubav uvijek preobražava onoga koji ljubi. Tko ljubi novac, sve počinje mjeriti cijenom. Tko ljubi moć, druge lako počne promatrati kao sredstva. Tko ljubi samo vlastitu sliku, zatvara se u sebe. Ali tko ljubi Krista, postupno postaje njemu sličan: ponizan, milosrdan, čist, strpljiv i slobodan.

Zato pravo pitanje nije samo vjerujemo li da Bog postoji. Pravo je pitanje: koga ljubimo i što ta ljubav od nas čini? Možemo poznavati vjerske istine, a da nam srce ostane daleko od Krista. Možemo nositi križ oko vrata, a odbijati križ služenja, oprosta i vjernosti. Možemo govoriti o Kristu, a ne dopustiti mu da promijeni naše prosudbe, odnose i životne izbore.

Kršćanstvo nije tek slaganje s određenim naukom. Ono je životno zajedništvo s Kristom: hod za njim, nošenje vlastitoga križa i dopuštanje da njegova ljubav oblikuje naš život. Tjelesne stigme izvanredan su dar koji Bog daje rijetkima. Ali svaki kršćanin treba nositi duhovne znakove pripadnosti Kristu: ruke koje ne otimaju, nego daju; noge koje ne bježe od potrebitih, nego im prilaze; usta koja ne vrijeđaju, nego blagoslivljaju; srce koje ne ostaje ravnodušno pred tuđom patnjom. Život koji govori: ne pripadam više samome sebi, Kristov sam.

3. Radost i tuga pod križem

Bonaventura izvještava da je Franjo, ugledavši lik Raspetoga među krilima Serafa, bio istodobno ispunjen radošću i tugom. Radovao se jer je vidio da ga Krist pod likom Serafa promatra dobrostivim pogledom, ali mu je prizor Gospodina pribijena na križ dušu probadao mačem suosjećajne boli (usp. Legenda maior, XIII, 3).

To je istinsko kršćansko iskustvo križa: radost i tuga nisu međusobno isključene. Kršćanin ne niječe bol. Ne govori da patnja nije strašna, da gubitak ne boli ili da rane nisu stvarne. No u samome središtu boli prepoznaje prisutnost Onoga koji je sam prošao kroz patnju i smrt pobijedio ljubavlju.

Isus u Evanđelju ne kaže: hoće li tko za mnom, bit će pošteđen svakoga križa. On kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“ (Lk 9,23). Ne poziva nas da tražimo patnju radi nje same, nego da ga vjerno slijedimo i onda kada ljubav traži odricanje i donosi trpljenje. Križ bez Krista može slomiti čovjeka. Križ s Kristom postaje mjesto na kojemu se čovjekova nemoć susreće s Božjom vjernošću.

Svatko od nas nosi neku ranu. Netko nosi ranu bolesti. Netko ranu gubitka voljene osobe. Netko ranu bračnoga ili obiteljskog nerazumijevanja. Netko bol zbog djeteta koje se udaljilo od vjere. Netko ranu osamljenosti, nepravde ili neuspjeha. Netko nosi rane koje drugi uopće ne vide.

Današnji blagdan ne nudi jednostavan odgovor na pitanje zašto Bog dopušta patnju. On nam pokazuje da rane nisu odvojene od ljubavi. Nema ljudske rane koju Krist ne može iscijeliti svojim ranama. Nema tame u koju nije sišlo svjetlo njegova križa. Nema smrti u koju nije položeno sjeme uskrsnuća.

Kristove rane ostale su vidljive i na njegovu uskrslom tijelu. Uskrsnuće ih nije izbrisalo, nego preobrazilo: više nisu znak poraza, nego znak pobjedničke ljubavi. To je nada i za naše rane. Bog ne obećava da će izbrisati našu prošlost, nego da je može otkupiti. Ono što je bilo mjesto boli može postati mjesto milosti. Rana povjerena Kristu može nas učiniti osjetljivijima za patnju drugih i spremnijima da im posvjedočimo Božju ljubav.

4. Sići s La Verne među ranjene

Nakon četrdeset dana molitve Franjo je sišao s La Verne noseći rane Raspetoga utisnute u vlastito tijelo. Nije ostao na brdu zadovoljan tom duhovnom utjehom. Susret s Kristom vratio ga je braći i ljudima. Istinska kontemplacija ne udaljava nas od svijeta, nego nas šalje u svijet s Kristovim srcem.

Nakon što bi se posvetio spasenju drugih, Franjo se povlačio u samoću molitve i ponovno vraćao ljudima obnovljena srca. To je bilo pravilo njegova života. To je dragocjena poruka i za današnju Crkvu. Aktivnost bez molitve postaje prazna užurbanost. Molitva bez služenja može postati zatvaranje u neplodnu pobožnost.

Draga braćo franjevci, u ovoj godini osamstote obljetnice preminuća svetoga Franje, blagdan njegovih rana na osobit način govori o vašemu pozivu. Stigme nisu samo dragocjena uspomena franjevačke povijesti, nego trajno pitanje franjevačkoj sadašnjosti: mogu li ranjeni ljudi u vama prepoznati blizinu ranjenoga Krista?

Kristove rane danas susrećemo u osamljenima i bolesnima; u obiteljima koje nose podjele i u mladima koji traže smisao; u siromašnima, starijima i svima koji se osjećaju odbačenima. Susrećemo ih i u ranama Crkve te u tihoj nesigurnosti našega naroda. Upravo ondje franjevačka blizina, jednostavnost i mir mogu postati vjerodostojan znak da Krist nije napustio svoj narod.

Obnova Crkve neće doći samo od novih planova i struktura, koliko god i oni bili potrebni. Doći će od svetih ljudi: od muškaraca i žena koji su dopustili da im križ bude utisnut u srce; od svećenika i redovnika kojima Krist nije samo tema propovijedanja, nego središte života; od obitelji koje ostaju vjerne u kušnjama; od mladih koji imaju hrabrosti živjeti drukčije; od vjernika koji ne uzvraćaju zlom na zlo, nego nose Kristov mir.

Sveti Franjo nije obnovio Crkvu tako što se od nje udaljio i osudio njezine rane. Obnavljao ju je iznutra, ponizno živeći Evanđelje. Nije tražio Crkvu bez rana. Ljubio je ranjenu Crkvu Kristovom ljubavlju i dopustio da njezine rane postanu njegove.

Draga braćo i sestre, na našemu tijelu možda nikada neće biti znakova Kristovih rana kakve je primio sveti Franjo. Ali u našemu životu mora biti vidljivo kome pripadamo: u načinu na koji nosimo kušnju, u spremnosti oprostiti, u brizi za siromašnoga, bolesnoga i zaboravljenoga. Neka se naša pripadnost Kristu očituje u vjernosti kada je teško, u blagosti kada smo povrijeđeni i u nadi kada se čini da tama ima posljednju riječ.

U svijetu je već dovoljno ljudi koji jedni drugima nanose rane. Potrebni su mu ljudi koji će ih liječiti: rukama koje podižu i pridržavaju, riječima koje donose mir, blizinom koja drugoga ne ostavlja sama u njegovoj boli. Zato danas molimo svetoga Franju da nas pouči ljubiti Krista onom ljubavlju koja preobražava. Da križ koji častimo na zidovima svojih crkava i domova bude utisnut i u naše odluke, odnose i savjest.

Zastanimo sada pred Raspetim i u tišini srca povjerimo mu svoju ranu: onu o kojoj možda ne govorimo, koju skrivamo i koja nas još uvijek boli. Pred njim je ne moramo skrivati. Recimo mu jednostavno: Gospodine, evo moje rane. Ti je poznaješ. Ispuni je svojom ljubavlju i ne dopusti da postane izvor gorčine ili razlog da ranjavam druge. Daj mi srce koje će i usred vlastite boli ostati sposobno ljubiti.

U ovoj euharistiji povjerimo sebe i svoje bližnje Kristu, koji se za nas predao i koji nas hrani svojim životom. Od njega primimo snagu za oprost koji odgađamo, za vjernost koja nas stoji napora i za ljubav prema onomu komu je potrebna naša blizina.

A kada iziđemo iz ove crkve i siđemo sa svoje La Verne u svakodnevni život, ponesimo ljubav Raspetoga ljudima koje ćemo susresti. Neka po našoj blizini osjete da ih Krist nije zaboravio. Neka naše rane, povjerene njemu, postanu mjesta suosjećanja, a naš život znak nade koja izvire iz njegova uskrsnuća. Amen.