Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre u Kristu!

Posveta crkve pripada događajima koji nadilaze jedan naraštaj. Mnogi će se ovoga dana sjećati po svečanome obredu, pomazanju oltara i zidova, mirisu tamjana i svjetlu koje će ispuniti crkvu. Njegovo je pravo značenje ipak dublje: ova se građevina svečano i trajno predaje Bogu za mjesto navještaja njegove riječi, slavljenja Kristove žrtve i okupljanja njegova naroda. U isti mah obilježavamo pedeset i pet godina života Župe Rođenja Blažene Djevice Marije. Ta obljetnica svjedoči da i prije same posvete crkve postoji duga povijest vjere, rada i strpljenja. U nju su ugrađeni svećeničko služenje, obiteljska molitva, poučavanje djece, briga za potrebite, darovi dobročinitelja i mnoge žrtve koje, iako nezabilježene u župnoj kronici, nisu skrivene Božjemu pogledu.
 
1. Božja riječ okuplja i izgrađuje zajednicu
U prvome čitanju susrećemo izraelski narod nakon povratka iz sužanjstva. Jeruzalemske su zidine bile obnovljene, ali ta materijalna obnova nije bila dovoljna. Trebalo je ponovno izgraditi zajednicu i vratiti joj svijest o Savezu. Zato se narod okupio pred Vodenim vratima i zatražio od Ezre da donese knjigu Mojsijeva zakona. Nehemija bilježi da se „sav narod“ skupio „kao jedan čovjek“ te da je pozorno slušao dok se Zakon čitao i tumačio kako bi narod razumio što se čita (usp. Neh 8,1.3.8). Jedinstvo okupljenoga puka nije nastalo prešućivanjem razlika ni prolaznim zanosom. Sabirala ih je riječ Boga koji ih je izbavio, vratio iz progonstva i ponovno im pokazao kako trebaju živjeti.

Taj nam prizor otkriva razlog postojanja svake crkvene građevine. Ljudi dolaze na misu iz različitih obitelji i okolnosti, noseći zahvalnost, terete, pitanja i rane. Nitko pritom ne prestaje biti osoba s vlastitom poviješću, ali pred Gospodinom više nismo nepovezani pojedinci. On nas sakramentima i svojom riječju oblikuje u jedan narod, a okupljanje oko istoga oltara čini vidljivim zajedništvo koje nam je darovano u krštenju. Ova crkva stoga nije podignuta samo zato da bi ovaj dio Zagreba dobio dostojan sakralni prostor. Ona treba služiti Božjemu djelu sabiranja ljudi u Kristu, rastu žive Crkve.

S ambona će se iz nedjelje u nedjelju naviještati riječ koja ne podliježe modi ni mjerilima javnoga mnijenja. Suvremenome čovjeku dostupno je golemo mnoštvo podataka, ali iz njih ne može dobiti odgovor zašto postoji, u čemu je njegovo dostojanstvo, kako razlikovati dobro od zla i ima li patnja smisla. Božja riječ ne daje površne odgovore niti uklanja svaku životnu kušnju. Ona rasvjetljuje savjest i otvara obzor vječnosti, a od slušatelja traži da prihvaćenu istinu pretoči u život. Ova će crkva ispunjavati svoje poslanje budu li u njoj djeca upoznavala nebeskoga Oca, mladi razabirali vlastiti poziv, supružnici nalazili snagu za vjernost, grešnici se vraćali milosrđu, a ožalošćeni primali utjehu Kristova uskrsnuća.

Izraelci su plakali slušajući riječi Zakona, no Nehemija ih nije ostavio u žalosti. Pozvao ih je na sveto slavlje i dodao: „Radost Gospodnja vaša je jakost“ (Neh 8,10). Riječ koja razotkriva grijeh istodobno vraća nadu jer objavljuje Božju vjernost. I pedeset i pet godina ove župe valja promatrati u tome svjetlu. Ljudi, društvene prilike i pastoralni oblici mijenjali su se, ali je Gospodin ostajao vjeran. Zahvalnost za prošlost bit će istinita ako nas učini raspoloživima za ono što Bog sada očekuje od ove zajednice vjernika.
 
2. Hram ste Božji
Apostol Pavao vodi nas korak dalje. Korintskoj zajednici obilježenoj napetostima i podjelama ne govori samo o zgradi u kojoj se vjernici sastaju, nego izjavljuje: „Božja ste njiva, Božja građevina“ i „Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama“ (1 Kor 3,9.16). Te riječi ne umanjuju svetost građevine koju posvećujemo. Naprotiv, objašnjavaju čemu ona služi. Vidljiva crkva znak je duhovnoga Doma koji Bog gradi od ljudi, a njezina ljepota treba upućivati na ljepotu života preobražena milošću.

Obredi posvete pomažu nam razumjeti tu povezanost. Škropljenje blagoslovljenom vodom podsjetit će nas na krštenje, u kojemu smo postali Kristovi. Oltar i zidovi bit će pomazani svetom krizmom jer je ova kuća trajno određena za bogoslužje, dok su vjernici po krštenju i potvrdi pridruženi Kristu, Pomazaniku. Tamjan na oltaru označava Kristovu žrtvu i molitvu Crkve koja se uzdiže k Bogu, a rasvjeta crkve podsjeća da Kristovo svjetlo treba doprijeti u ljudski život. Obred, dakle, ne zaustavlja pozornost na sebi, nego nas vraća k milosti koju smo primili i odgovornosti koja iz nje proizlazi.

Stoga se uz radost zbog dovršene crkve nameće i ozbiljno pitanje o budućnosti župe. Kad jednoga dana bude slavila stotu obljetnicu, njezin se duhovni izgled neće moći objasniti samo odlukama župnika, biskupa ili pastoralnih vijeća. Oblikovat će ga ono što se već sada događa u obiteljima i srcima vjernika. Prenošenje vjere traži osobno svjedočanstvo: dijete treba vidjeti kako roditelji mole i praštaju, mladi trebaju susresti odrasle kojima Evanđelje nadahnjuje odluke, a nitko u kršćanskoj zajednici ne bi trebao osjetiti da je teret izguran na rub. Materijalna sigurnost i obrazovanje dragocjeni su darovi, ali oni ne mogu nadomjestiti baštinu vjere u Isusa Krista i vjerom nadahnuta djela kršćanske ljubavi.

Sveti Petar naziva kršćane „živim kamenjem“ koje se ugrađuje u duhovni Dom (1 Pt 2,5). Kamen ne određuje sam mjesto gdje će se ugraditi, nego ga graditelj ugrađuje prema zamisli cjeline. Tako se i dar pojedinoga vjernika ostvaruje u zajedništvu i služenju. Netko poučava, drugi pjeva ili ministrira; roditelji odgajaju djecu, stariji i bolesni prinose molitvu i trpljenje, a mnogi nenametljivo pomažu bližnjemu. Vrijednost njihova doprinosa ne mjeri se vidljivošću, nego vjernošću. Ako je Krist temelj, različitost službi ne vodi nadmetanju, nego skladu Božje građevine.
 
3. Krist je pravi Hram Novoga saveza
Evanđelje napokon pokazuje tko je središte svega što slavimo. Nakon što je očistio jeruzalemski Hram, Isus je svojim osporavateljima rekao: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Evanđelist zatim pojašnjava: „No on je govorio o hramu svoga tijela“ (Iv 2,19.21). U Kristu je Bog došao čovjeku na konačan način. Njegovo tijelo, žrtvovano na križu i proslavljeno uskrsnućem, pravi je Hram Novoga saveza, mjesto pomirenja Boga i čovjeka. Zbog njega ova crkva postoji i iz njegova otajstva prima svetost.

U središtu je zato oltar, znak samoga Krista i mjesto njegove pashalne žrtve. Na njemu Crkva ne obnavlja neki daleki događaj, nego sakramentalno uprisutnjuje smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Oko njega se rađa i obnavlja zajednica jer je euharistija „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“, kako uči Drugi vatikanski koncil (LG, 11). Ambon, krstionica, ispovjedaonica i svetohranište svoje značenje također dobivaju od Krista: on govori svome narodu, daruje novi život, oprašta grijehe i ostaje prisutan među svojima. Kada bi on prestao biti mjerilo župnoga života, ni najljepši prostor ni najbolje osmišljen program ne bi mogli sačuvati njegov crkveni smisao.

Benedikt XVI. zapisao je na početku enciklike Deus caritas est: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“ (br. 1). Posveta crkve ima smisla upravo zato što će ona služiti tome susretu. Tko u nju uđe, trebao bi moći stati pred Boga bez pretvaranja, čuti riječ istine, primiti milost sakramenata i pronaći braću i sestre koji ga neće ostaviti sama. Taj susret ne zatvara čovjeka unutar crkvenih zidova. Krist ga vraća u obitelj, susjedstvo i društvo s obnovljenom sposobnošću da ljubi, odgovorno radi, strpljivo podnosi kušnje i zauzima se za dostojanstvo bližnjih.

Isusovo čišćenje Hrama ujedno je upozorenje da se svetim ne služimo za vlastite interese. Vjerski život lako oslabi kada običaj zamijeni obraćenje, kada služba postane položaj ili kada od Boga očekujemo da potvrdi naše planove. Gospodin želi pročistiti i naš unutarnji hram od oholosti, nepomirenosti i ravnodušnosti. Ne čini to da bi čovjeka ponizio, nego da bi mu vratio slobodu djece Božje. Najprimjereniji odgovor na posvetu ove crkve bit će spremnost da dopustimo Kristu zahvatiti u konkretan život, osobito ondje gdje se najteže odričemo vlastite volje.
 

Draga braćo i sestre, vaša je župa posvećena Blaženoj Djevici Mariji čije ćemo Rođenje slaviti za dva dana. Ona je na osobit način živi hram jer je vjerom primila Božju riječ i u svome tijelu nosila utjelovljenu Riječ, Isusa Krista. Njezin odgovor: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38) nije ostao samo pobožna misao. Odredio je njezin život, poveo je k Elizabeti, doveo do betlehemske štalice i pod križ te je učinio postojanom u zajednici učenika koja je iščekivala Duha Svetoga. U Mariji vidimo da primiti Krista znači dopustiti mu da nas pošalje drugima.

To je poslanje povjereno i ovoj župi. U njezinu će se prostoru slaviti sveta otajstva, ali će se njihova plodnost pokazivati u domovima, međuljudskim odnosima i brizi za one koji trpe. Ovdje treba sazrijevati vjera koja se ne stidi javno svjedočiti, koja ne zaobilazi siromašne i osamljene te koja mladima otvara prostor odgovornosti i poziva. Takva zajednica ne živi zatvorena u sebe. Ona prima Krista kako bi ga donosila ljudima među koje je postavljena.

Draga braćo i sestre, sjećanje na pedeset i pet godina župnoga života ispunja nas zahvalnošću prema Bogu te prema svećenicima i vjernicima, živima i pokojnima koji su ovoj zajednici darovali dio sebe. Posveta crkve tu povijest ne zaključuje, nego joj daje jasno usmjerenje. Ovaj će prostor ostati vjeran svojoj svrsi bude li u njemu Krist naviještan, slavljen i nasljedovan, a župa će biti živa bude li svaki njezin član prihvaćao mjesto koje mu Gospodin povjerava.

Po zagovoru Blažene Djevice Marije molimo da nam Gospodin udijeli srce sposobno slušati njegovu riječ i život dostojan primljene milosti. Neka se iz ove crkve u grad ne prenese samo uspomena na lijepo slavlje, nego svjedočanstvo ljudi koje je Krist susreo i promijenio. Najveća slava ove crkve bit će svetost naroda koji se u njoj okuplja i iz nje odlazi služiti. Tada će se na ovoj zajednici ostvarivati riječi apostola Pavla: „Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama“ (1 Kor 3,16). Amen.