Riječ Nadbiskupa

Dragi krizmanici, roditelji i kumovi, dragi župljani!
 
Danas smo okupljeni u radosti Crkve koja se rađa uvijek iznova, svaki put kada Duh Sveti siđe na one koji ga žele primiti i slijediti. Danas će naši mladići i djevojke koji su se pripravljali za krizmu prihvatiti Božju ponudu da u njima započne novo poglavlje života po milosti dara Duha Svetoga.

Crkva u svakome vremenu živi od te punine Božjega dara. Ona ne postoji sama po sebi - nije stvorena ljudskom rukom. Živi po Duhu Svetome koji ju oživljava i čini jedinstvenim Tijelom Kristovim. Ta punina dara Duha Svetoga ujedno je punomoć: sposobnost i vlast koju je sam uskrsli Gospodin dao učenicima kako bi bili njegov glas, njegova ruka, njegovo srce u svijetu.

Čuli smo u evanđelju kako Isus - ukazavši se učenicima - prekorava njihovu nevjeru i potom im daje zapovijed: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). Tim poslanjem evanđelist Marko završava svoje evanđelje, ali njime također započinje povijest Crkve. Krist povjerava svojim učenicima ono što samo Bog može dati - snagu nad zlom, milost ozdravljenja, hrabrost svjedočanstva i sigurnost da neće biti sami.

Upravo je to poruka današnjega dana. Crkva nije vlastitom voljom odlučila postojati; ona je rođena snagom Kristove Krvi. Njezino postojanje, njezina moć i njezino poslanje dolaze od Gospodina. Upravo ta punomoć Crkvi da Kristovo evanđelje svjedoči i propovijeda svima, danas se predaje i vama, dragi krizmanici.

U njoj leži vaša budućnost, vaša snaga i vaš identitet kao odraslih kršćana. Da bismo razumjeli što nam to Gospodin povjerava, poslušajmo što nam poručuju četiri slike iz današnjega evanđelja. To su četiri zadaće Crkve koje od danas postaju i vaše: propovijedati, liječiti, crpiti snagu iz Duha te uvijek živjeti u svijesti da Krist ostaje s nama.
 
1. Crkva ima zadaću propovijedanja
Markovo evanđelje završava jednom zapovijedi: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. Isus ne kaže: „Ako budete raspoloženi“ ili „Ako se budete osjećali dovoljno sposobni“. On kaže: „Pođite.“

To je poslanje, to je pokret, to je izlazak iz sigurnih zona. Nakon uskrsnuća učenici su bili zatvoreni u kući, puni straha. Uskrsli Isus daje im nalog da iziđu i započnu svoju misiju. Crkva je živa kad je u pokretu. Izlazak joj je svojstven i ne postoji ako ne ako propovijeda i ne dijeli ono što je primila.

To nije zadaća samo biskupa, svećenika i redovnika. Nalog propovijedanja dan Crkvi zadaća je svakoga krštenog i potvrđenog vjernika.

Propovijedati evanđelje ne znači doći ovdje za ambon i nešto govoriti okupljenim vjernicima. To najprije znači živjeti evanđelje: da naši životi govore o Bogu, da naše geste, naše riječi i odluke odražavaju Krista. Poznate su riječi pape Pavla VI. da svijet više sluša svjedoke nego učitelje, a ako sluša učitelje - sluša ih samo ako su svjedoci (usp. Evangelii Nuntiandi, 41). Drugim riječima, naš život mora biti propovijed.

Propovijedanje je stav srca: ne proći ravnodušno pokraj potrebitoga; ne oglušiti se na istinu kad je zanijekana; pomoći jednostavnošću i dobrotom onima koju su u potrazi za smislim.

U Djelima apostolskim čitamo o apostolima Petru i Ivanu koji su pred židovskim vijećem posvjedočili da ne mogu ne govoriti o onome što su vidjeli i čuli (usp. Dj 4, 20). Riječi propovijedanja ne proizlaze iz obveze, nego iz iskustva. Oni koji su vidjeli Krista, koji su mu bili blizu i upoznali ga više ne mogu šutjeti.

Dragi mladi, kad doživite ljepotu Božje blizine, ni vi nećete moći šutjeti. Vaša riječ, vaš osmijeh, vaša postojanost u vjeri bit će propovijed koja se neće čuti samo u crkvi, nego na ulici, u školi, na fakultetu, među prijateljima.

Ne bojte se biti drugačiji kada svjedočite za Krista. Onda kada znate kojem kraljevstvu pripadate, ne morate se pravdati pred moćnicima ovoga svijeta.
 
2. Crkva ima zadaću ozdravljanja
Druga zadaća koju Isus povjerava Crkvi jest ozdravljanje. Učenici će, kaže Gospodin, „na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro“ (Mk 16, 18). Na prvi pogled, to su čudesne geste koje bi mogle djelovati izvanredno i daleko od nas običnih ljudi. No one nisu izvan dosega kršćanina.

Isus liječi tijelo, ali uvijek s pogledom na dušu. On vraća zdravlje, ali i smisao, vraća cjelovitost čovjeku. Za njega bolest nije samo fizička pojava, nego rana u odnosima, u vjeri, u zajedništvu. Zato Crkva ima dužnost donositi ozdravljenje na svim razinama, na tijelu, u duši, unutar zajednice naroda Božjega.

Kada Crkva moli za bolesne, kada netko dođe u ispovjedaonicu, kada se pomire zavađeni i iscijele dugo godina narušeni odnosi, kada se netko utješi u žalosti - sve su to trenutci ozdravljenja. Duh Sveti djeluje kako bi se prekinute niti života ponovno povezale.

Dragi krizmanici, i vi danas primate dar Duha koji liječi. Niste svećenici, ali ste pozvani biti „iscjelitelji“ srca onih koji vas okružuju. To počinje od malih stvari: oprostiti kada to nije lako, pružiti ruku kad drugi okrene leđa, reći riječ ohrabrenja kad svi šute, pomiriti zavađene.

Znajte da naši bližnji nose različite unutarnje rane. Često ih ne možemo vidjeti, ali ih Duh Sveti može ublažiti i iscijeliti i po vama. Kada ne pristajete na govor mržnje, kada ne sudjelujete u ogovaranju, kada branite slabijega - tada svijet postaje zdraviji.
 
3. Crkva posjeduje vrelo snage
Treća slika Markova završetka govori o snazi. Isus nabraja znakove koji će pratiti one koji vjeruju: „U moje će ime izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi.“ (Mk 16, 17-18).

Te riječi ne treba shvaćati kao magijski popis čudesa, nego kao snažnu poruku da se kršćanin, iako živi u svijetu punome opasnosti i kušnji, ne mora bojati jer u sebi nosi vrelo božansko snage - Duha Svetoga.

Ta snaga nije ljudska hrabrost, nego unutarnja sigurnost da je Bog jači od svega. Kada apostoli trpe progone, zatvore i prijetnje, oni ne prestaju naviještati evanđelje jer ih je nadahnjivao Duh Sveti (usp. Dj 4, 31).

Dragi krizmanici, Duh Sveti koji danas silazi na vas daje vam stvarnu snagu postojanosti u svijetu koji često ne razumije vjeru. To je snaga da ne odustanete pred iskušenjima, da ne mijenjate uvjerenje čim se promijene okolnosti, da budete hrabri svjedoci ljubavi kada se čini da ona više nema smisla.

Današnji svijet nudit će vam lažnu snagu i moć, onu koja se mjeri brojem lajkova, popularnošću, izgledom ili statusom. No te snage brzo nestaju. Prava snaga dolazi iznutra, iz odnosa s Bogom, iz svijesti da vas on ljubi i da vas šalje u svijet opremljene darovima Duha.

Ta snaga donosi mir i ne mora se pokazivati. Ona je poput izvora koji nikada ne presušuje, ali traži da ga otvorite. Kad prestanete moliti, kad prestanete vjerovati, kad se zatvorite - taj izvor može presušiti, ali neće nestati. Dovoljno je da ponovno kažeš: „Gospodine, dođi!“ i snaga se vraća.
 
4. Crkva nikada nije sama
Četvrta i posljednja istina današnjega Evanđelja možda je i najvažnija: „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše s njima i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“ (Mk 16, 20).

Crkva nikada ne djeluje sama. Krist je uvijek s nama. On je u središtu svakoga poslanja Crkve - prisutan u Euharistiji, u riječima Svetoga pisma, u zajedništvu vjernika, u svakome činu ljubavi.

Ova rečenica posebno je važna vama, dragi krizmanici. U životu ćete često osjetiti da ste sami - možda vas drugi neće razumjeti, možda ćete biti kušani sumnjom, možda ćete posustati. Ali vjera se prepoznaje upravo onda kada znate da Gospodin djeluje s vama i kad osjećate da On iz vaše slabosti može izvući dobro.

Sjetimo se apostola: nisu bili savršeni - sumnjali su, bježali, griješili, ali Isus im nije oduzeo poslanje zbog njihovih slabosti, nego im ga je upravo tada dao. To je snaga Crkve: ona ne polazi od savršenih ljudi, nego od onih koji su dopustili da ih Duh Sveti preobrazi.

Krist ostaje u svojoj Crkvi i zato ona živi kroz stoljeća, unatoč svim slabostima i ranama. Njezina snaga nije u organizaciji, nego u Gospodinu koji djeluje s njom. Kad Crkva moli, kad slavi Euharistiju, kada se brine za siromašne, kada poučava mlade - Krist djeluje!

Zato, nemojte nikada gledati Crkvu samo kao neku ustanovu, organizaciju. Ona je živi organizam čija je duša Duh Sveti. Ona je Tijelo sastavljeno od mnoštva udova. Njezina je glava Krist. Stoga vi, dragi krizmanici, niste samo članovi župe, nego ste živi udovi Crkve. Ona diše kroz vas, govori vašim jezikom, služi vašim rukama.
 
Draga braćo i sestre, dragi krizmanici, svaki put kad Duh Sveti siđe na vjernike, Crkva se obnavlja. Punomoć Crkvi znači da joj Krist daje pravo i snagu kako bi nastavila njegovo djelo. To nije vlast zapovijedanja drugima, nego vlast služenja koje podiže. To nije moć vladanja koje satire, nego ljubavi koja iscjeljuje.

Ta punomoć ima četiri zadaće koje danas želimo ponijeti: zadaću propovijedanja - riječju i životom; zadaću liječenja srca, odnosa, svijeta oko nas; zadaću crpljenja snage iz Duha, a ne iz prolaznih izvora i zadaću čuvanja svijesti da Krist djeluje s nama.
 
Dragi krizmanici, danas Duh Sveti na vas silazi kako ne biste bili pasivni promatrači Crkve, nego njezini sudionici. Vi ste budućnost Crkve, ali i njezina sadašnjost. Crkva živi od vaše vjere, vaše hrabrosti i vašega svjedočanstva.

Vaš digitalni svijet drukčiji je od svijeta vaših roditelja i često vam ne ostavlja vremena za tišinu i molitvu. No Duh Sveti uvijek je isti. On djeluje i usred vašega svijeta širenjem dobrote i istine na sve moguće načine. Stoga ne dopustite da vam svijet isključi Duha. Budite prisutni u svijetu kao svjedoci svjetla.

Punomoć Crkvi danas postaje vaša punomoć. Ona ne dolazi s potpisanim dokumentom, nego s Duhom koji živi u vama. To je vlast ljubavi koja jedina mijenja svijet. Sjetite se da vas Gospodin poziva da živite puninu darova Duha Svetoga.

Neka vas zato uvijek vodi taj Duh koji danas u vama započinje veliko djelo. Neka vam bude svjetlo kad ne znate put, snaga kad posustanete, mir kad vas svijet uznemiri.

A Crkva - vaša Majka - neka se raduje jer u vama prepoznaje novi naraštaj svjedoka koji će, poput apostola, moći reći: „Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4, 20). Amen.