Riječ Nadbiskupa

 
Drage sestre,
evanđelje četvrte korizmene nedjelje o slijepcu od rođenja još uvijek odjekuje u našim ušima i srcima. Slušali smo o čovjeku koji u tami svojega života sjedi uz put, nepoznat i gotovo neprimijećen, i Isusu koji se zaustavlja, saginje, pravi blato i dotiče njegove oči. To je slika koja se utiskuje u pamćenje. U tome jednostavnom, gotovo skromnome prizoru susreću se ljudska nemoć i Božja snaga, ljudska tama i Božje svjetlo. Na prvi pogled rekli bismo da je u središtu ozdravljenje čovjeka od njegove fizičke sljepoće. No kako pripovijest odmiče, shvaćamo da je prava drama negdje drugdje, da postoji jedna druga, dublja sljepoća - sljepoća srca - koja može zahvatiti i one koji imaju savršen fizički vid, pa i one najpobožnije među nama.

Možda ste se vi slušajući to evanđelje zapitale u kojem se liku možete prepoznati. Jeste li bliže slijepcu koji ponizno prima pomoć i polako uči vjerovati ili farizejima koji sve znaju, ali ne vide? Uistinu, ovaj odlomak iz devetoga poglavlja Ivanova evanđelja nije samo izvještaj o jednome davnom čudu, nego zrcalo u koje smo pozvani pogledati - osobito mi koji živimo „unutar“ Crkve, u posvećenome životu, blizu oltara i Božje riječi. U liku slijepca od rođenja možemo prepoznati našu iskonsku potrebu za svjetlom koje ne dolazi od nas, a u liku farizeja opasnost da, misleći kako „dobro vidimo“, zapravo polako tonemo u duhovnu tamu navike, samodostatnosti ili ogorčenosti.

Na ovome korizmenom susretu želimo još jednom ući u to evanđelje, ali s jednim posebnim naglaskom. Želimo dopustiti da nas Isus, Svjetlo svijeta, suoči s našim oblicima duhovne sljepoće - osobne, zajedničke, crkvene - i da nas povede na put ozdravljenja pogleda. Jer tek kad dopustimo da on dotakne oči našega srca, naš će posvećeni život ponovno zablistati onom jednostavnom, ali uvjerljivom svjetlošću koja drugima pokazuje put k njemu.

1. Prava sljepoća
Evanđelje započinje likom čovjeka „slijepa od rođenja“, a završava Isusovim riječima upućenim farizejima: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje“ (Iv 9, 41). Između te dvije scene razotkriva se dramatičan paradoks: fizički slijepac dolazi do svjetla, a oni koji sve vide, koji su vjerski učitelji naroda, očituju svoju duhovnu sljepoću.

Duhovna sljepoća, koja je pravi fokus Isusovih riječi i čina, nije u prvome redu neznanje, nego zatvorenost srca. Farizeji sve „znaju“: poznaju Mojsijev zakon, propise o suboti, znaju tko je „grešnik“, a tko nije. No upravo ih to samodostatno „znanje“ čini nesposobnima prepoznati Boga koji djeluje u konkretnome času i u životu čovjeka koji im nije nepoznat. Njihovo je srce puno predrasuda, krivih uvjerenja i strahova pa nemaju mjesta za čudo, za novost milosti.

Slijepac, naprotiv, ništa ne zna osim jedne stvari: „Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim“ (Iv 9, 25). On ne živi od razrađenog sustava vjerovanja, ne poznaje teološke kategorije, ali ima iskustvo milosti. Razlikuje život prije i poslije susreta s Isusom. Ne oslanja se na savršenost svojih religioznih uvjerenja, nego na konkretnu Isusovu gestu u svome životu. Drage sestre, to je i za nas prvi korak za izlazak iz duhovne sljepoće: imati hrabrosti priznati da ne znamo sve, da ne vidimo sve, pa makar smo godinama u redovničkome životu i služenju Crkvi; dopustiti da nas Isus polako uči promatrati svijet njegovim očima, a ne samo kroz prizmu naših uvjerenja i navika.
 
2. Djelovanje duhovne sljepoće
Kako se uopće rađa i kako djeluje duhovna sljepoća u srcu vjernika, u srcu osobe posvećene Bogu? U evanđelju razlučujemo nekoliko tipičnih koraka ili pokazatelja.

Ponajprije, duhovna sljepoća započinje s pogrešnim pitanjem, odnosno krivom pretpostavkom. Učenici pitaju: „Učitelju tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji?“ (Iv 9, 2). Polaze od pretpostavke da se iza svakoga zla mora skrivati nečiji neposredni grijeh, nečija krivnja. To je pogled koji prije svega traži krivce, a ne Boga; više ga zanima tko je kriv, nego što Gospodin želi učiniti sada. Isus taj pogled razbija: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“ (Iv 9,3). Božje svjetlo ne polazi od katalogiziranja krivnje, nego od traženja gdje se može dogoditi milost.

Drugo, duhovna se sljepoća hrani navezanošću na vlastite sigurnosti. Farizeji se sablažnjavaju jer Isus ozdravlja u subotu (usp. Iv 9, 16). Za njih je forma važnija od čovjeka. Nije im stalo do stvarnoga ozdravljenja, nego se pitaju je li ono u skladu s pravilima. Kada pravila, navike, tradicija, koliko god bili dobri, postanu važniji od živoga Boga i konkretnoga čovjeka, pogled se sužava, tamni. To se može dogoditi i u redovničkome životu kada raspored, kućni red, uhodani obrasci postanu cilj sami sebi, a ne put do veće ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Treće, duhovna sljepoća jača kada istinu dočekujemo sa strahom, a ne s poniznošću. Roditelji ozdravljenoga boje se židovskih prvaka; znaju da biva izopćen onaj tko prizna Isusa (usp. Iv 9, 22). Strahuju za svoj status, za svoje mjesto u zajednici. Strah za vlastiti položaj u Crkvi, u zajednici, u očima drugih često nas sprječava da priznamo istinu koju prepoznajemo u srcu. Tako malo-pomalo biramo „ne vidjeti“ kako bismo ostali mirni, kako ne bismo uzburkali vode, riskirali.

Na kraju, duhovna se sljepoća učvršćuje u tvrdokornome stavu: „Mi znamo.“ Farizeji ponavljaju: „Mi znamo da je taj čovjek grešnik“, „Mi znamo da Bog ne uslišava grešnike.“ (usp. Iv 9, 24.31) Zatvaraju se u krug vlastitoga uvjerenja. Najopasnija sljepoća nije ona koja boli i traži pomoć, nego ona koja se hvali, koja niti ne zna da je slijepa. Drage sestre, velika je milost kada redovnica, makar i nakon mnogo godina služenja, pred Gospodinom može ponizno preispitati svoje djelovanje i svoja uvjerenja te reći: „Gospodine, možda sam se u nečemu zatvorila, otvori mi oči da ponovno vidim tvoje djelo u svome životu i u svojoj zajednici.“
 
3. Put ozdravljenja
Nasuprot farizejima, slijepac od rođenja pokazuje nam put izlaska iz duhovne sljepoće, put koji je vrlo blizak i redovničkome životu.

Prvo, on dopušta da ga Isus dotakne na način koji se čini banalan: zemlja, pljuvačka, blato, kupalište Siloam (Iv 9, 6-7). Možda je pomislio da je besmisleno što Isus čini i na što ga upućuje, ali prihvaća tu Božju pedagogiju koja se ne poklapa uvijek s našim očekivanjima. Tako je i s nama. Gospodin nas često vodi putem koji ne bismo sami izabrali, koji prolazi kroz određenu zajednicu, služenje, bolest, nerazumijevanje i baš tu želi liječiti naš pogled. Počinjemo ozdravljati od duhovne sljepoće kada prestanemo poučavati Boga kako nas treba voditi i dopustimo da njegova volja konkretno zahvati naš život. Jer Krist nije samo učitelj koji nam pokazuje put. On je Svjetlo koje otvara oči.

Drugo, slijepac poslušno slijedi upute. Evanđelje jednostavno kaže: „Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući“ (Iv 9, 7). Nema spektakularnih riječi, samo poslušnost. U duhovnome životu i u redovničkome pozivu često čekamo „velika prosvjetljenja“, posebne milosti, a zanemarujemo jednostavne, svakodnevne Isusove pozive: oprosti sestri, prestani ogovarati, podnesi nerazumijevanje, ostani vjerna molitvi, poslušaj Crkvu, Konstitucije, poglavaricu, glas savjesti. Tko je vjeran u malim koracima poslušnosti, polako izlazi iz tame i pripravlja oči srca za Božje djelovanje.

Treće, slijepac polako raste u svjedočenju. Najprije govori o „čovjeku koji se zove Isus“ (usp. Iv 9, 11), zatim ga pred farizejima naziva „prorokom“ (usp. Iv 9, 17), a na kraju, nakon novog susreta s Isusom, pada ničice preda nj i govori: „Vjerujem, Gospodine!“ (Iv 9, 38). Ozdravljenje od duhovne sljepoće nije jednokratan čin, nego proces: od površnog poznavanja Isusa („čovjek“), preko uvažavanja njegove riječi („prorok“), do osobnoga predanja („Gospodin“). Na tome putu, drage sestre, ključna je spremnost dati se preispitati, korigirati, odgajati - u duhovnome vodstvu, u zajedničkom razlučivanju, u poslušnosti Crkvi. Tada vaš redovnički život postaje sve jasnije svjedočanstvo svjetla i bez puno riječi u vama se mogu prepoznati žene koje su dopustile da im Krist iscijeli pogled.
 
4. Prepoznati vlastitu sljepoću
Drage sestre, što sve to znači za vaš redovnički život? Duhovna sljepoća može imati mnoge oblike i nije uvijek dramatična; često je tiha, neprimjetna, uvlači se polako u svakodnevicu.

To može biti sljepoća prema vlastitome grijehu, kada lako vidimo pogreške drugih sestara, zajednice, Crkve, ali ne primjećujemo tvrdoću vlastitoga srca, vlastitu oholost, vlastiti nedostatak ljubavi i strpljivosti.

Može biti sljepoća prema dobru, kada se naviknemo gledati negativno, kritički i više ne zapažamo male znakove milosti u svojoj sredini: vjernost, požrtvovnost, ljubaznost, strpljivost drugih; kada nam dobro postane „normalno“, a loše jedino primjetno.

Može se javiti sljepoća prema siromašnima i ranjenima, kada zaokupljene sobom, svojim zadacima, projektima i rasporedima prolazimo pokraj onih kojima je potreban samo jedan pogled, jedna riječ, jedna gesta blizine, u zajednici i izvan nje.

Naposljetku može nas zahvatiti sljepoća vjere, kada se naviknemo na molitvu časoslova, Euharistiju, klanjanje, ali nam srce ostane daleko. Tada izgovaramo svete riječi, a više ne vidimo Onoga kojemu govorimo, ne prepoznajemo ga u Euharistiji, u riječi, u bližnjemu.

Evanđelje nas poziva da dopustimo Isusu da nam postavi pitanje: „Vidiš li doista ili samo misliš da vidiš?“ To je pitanje upućeno svakoj od vas osobno, ali i vašim zajednicama, pa i čitavoj Crkvi. Među nas se lako može uvući farizejska sigurnost koja ne računa s time da Bog i danas može učiniti nešto novo, neočekivano, možda upravo preko onih koje bismo spontano prezreli, otpisali ili zanemarili? Ako mu iskreno dopustimo da nam prosvijetli oči srca, tada ćemo u svome redovničkom pozivu ponovno otkriti radost gledanja Crkve, sestara i svijeta Kristovim pogledom.

5. Lijek za sljepoću
Vrhunac ovoga evanđelja nije samo čudo fizičkoga ozdravljenja, nego susret ozdravljenoga s Isusom nakon što su ga izbacili iz sinagoge. Kad je Isus dočuo da su slijepca izbacili iz sinagoge, išao je potražiti ga (usp. Iv 9, 35). Nije ga ostavio samoga pred neprijateljskim okruženjem, izložena nerazumijevanju vjerskih struktura. Tek u tome novom susretu čovjek potpuno ozdravlja, ispovijeda svoju vjeru u Isusa i pada ničice preda nj (Iv 9, 38). Duhovna se sljepoća konačno ne nadvladava raspravama i dokazivanjima, nego osobnim susretom s Kristom u kojemu mu dopuštamo da On bude naš Gospodin.

Taj se susret za vas redovnice odvija u vjeri: u slušanju Božje riječi u zajednici, u sakramentima - osobito euharistiji i pomirenju - u tihome klanjanju pred svetohraništem, u svakodnevnoj osobnoj molitvi, u susretu sa sestrama i potrebnima u kojima je Krist prisutan. Kad god Gospodinu iskreno priznate svoju sljepoću i želju za ozdravljenjem od nje, već tada započinje čudo - možda ne spektakularno, ali stvarno. Polako se mijenja vaš pogled na vlastiti život, na zajednicu, na Crkvu. Isus nije došao samo kako bi nekad davno otvorio oči slijepcu, nego kako bi u svakome naraštaju, pa tako i u vašim zajednicama, liječio oči srca.

Na vama je da iz dana u dan izabirete hoćete li ostati u tihome uvjerenju da vidite i znate sve, oslonjene na svoje iskustvo, godine služenja, navike ili ćete ponizno stati pred Isusa, priznati svoju sljepoću i dopustiti mu da vas vodi u sve veću jasnoću pogleda. Ako se usudite izabrati ovo drugo, tada ćete s ozdravljenim slijepcem moći kazati: „Jedno znam: slijepa sam bila, a sada vidim“ (usp. Iv 9, 25). To će iskustvo u vama roditi pravu korizmenu radost, radost redovnica kojima je Isus iscijelio oči srca kako bi mogle u Crkvi i svijetu biti žene svjetla.


Drage sestre, ovo evanđelje nije upućeno nekome „vani“, nego upravo nama koji smo „unutra“, koji poznajemo crkveni jezik, obrede, strukture, koji se smatramo vjernicama, možda i „bliskima“ s Bogom. Upravo tu leži njegova snaga i njegova opasnost. Ono pokazuje da se duhovna sljepoća ne događa samo onima daleko od Boga, nego itekako može zahvatiti i one koji stoje vrlo blizu, koji svakodnevno slušaju Božju riječ, sudjeluju u liturgiji, nose odgovornost u zajednici.

Zato je prvi poziv ovoga evanđelja za vas poziv na poniznost srca. Možda je najveća milost koju danas možete zamoliti upravo ta da se ne zadovoljite onime što znate i razumijete, nego da u sebi probudite želju za ozdravljenjem pogleda prema Gospodinu, prema sestrama, prema Crkvi, prema svijetu. Ako se usudite moliti za to, riskirate da vas Gospodin doista dotakne, da vam promijeni pogled, ali to je rizik Evanđelja, rizik svjetla.

Drugi je poziv vrlo konkretan: dopustiti da vas Isus vodi putem poslušnosti i obraćenja upravo unutar Crkve i vaših zajednica. Lako je vidjeti slabosti Crkve izvana, lako je komentirati, kritizirati, analizirati. Mnogo je teže dopustiti da njegova riječ najprije progovori mojemu srcu, mojoj službi, mome načinu gledanja na druge u Crkvi i u zajednici. Gospodin danas želi izliječiti naš tvrd pogled prema onima koji misle drukčije, umoran pogled koji više ne vidi dobro u Crkvi, ciničan pogled koji se naučio na skandale pa zaboravlja na svetost. On želi u nama ponovno oživjeti pogled djeteta koje zna da je Crkva, ali i svaka redovnička zajednica prije svega dar, dom milosti, a ne savršena institucija.

Treći je poziv: postati svjedokinje svjetla u Crkvi. Ozdravljeni slijepac ne ulazi u velike teološke rasprave, nego govori: „Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim“ (Iv 9, 25). Crkvi danas ne trebaju toliko savršeni analitičari stvarnosti, koliko žene i muškarci - posvećene osobe - koje mogu ponizno i jednostavno posvjedočiti o djelima koja je Krist učinio u njihovu životu, o svjetlu koje im je dao. Drage sestre, ako dopustite da Isus iscijeli vaš pogled, vaš način gledanja Crkve i svijeta, tada će i vaš glas unutar Crkve postati vjerodostojniji, smireniji, dublji.

Na kraju, valja istaknuti ono najvažnije: Isus ne odustaje od traženja čovjeka. Kada ozdravljenoga izbace iz sinagoge, Isus ga ponovno nalazi (usp. Iv 9, 35). Tako i vas, unatoč vašim sljepoćama, padovima, zatvorenostima, Gospodin ne prestaje tražiti i kada drugi možda odustanu od vas. Ne traži vas kako bi vas osudio, nego kako bi vas ponovno doveo do one jednostavne, ali presudne ispovijesti: „Vjerujem, Gospodine!“ (Iv 9, 38).

Zato molimo Gospodina, Svjetlo svijeta, da obasja svoju Crkvu, naše zajednice, naša srca. Molimo ga da iscijeli naše oči od oholosti, straha, ogorčenosti, navike i nauči nas gledati Crkvu njegovim pogledom istine i milosrđa. Neka učini da iznutra, iz srca Crkve, budete žene svjetla, da svojim životom, služenjem i riječju pomažete mnogima u jasnijem prepoznavanju Božjih čudesnih djela.

I kad jednoga dana svane konačni Uskrs, neka i o svakoj od vas vrijedi ono evanđeosko svjedočanstvo: „Slijepa sam bila, a sada vidim“ jer si ti, Gospodine, dotaknuo moje oči i moje srce. Kada Krist dotakne oči srca, tada čovjek ne vidi samo svijet drukčije, vidi Boga tamo gdje ga prije nije prepoznavao. Neka i vaše zajednice budu mjesta gdje ljudi mogu susresti to svjetlo. Amen.