Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre u Kristu,
Rim je podizao križ kako bi čovjeka ponizio. Crkva ga danas uzdiže na čašćenje jer je na njemu Bog uzvisio čovjeka. Današnji nas blagdan podsjeća na najveći preokret u povijesti spasenja: sprava poniženja postala je prijestolje Ljubavi, a drvo smrti stablo života. Crkva križ podiže pred našim očima, časti ga miomirisom kȃda, klanjanjem vjernika i zanosnim klicanjem: „O zdravo, Križu, nado sva!“ Time ne uzvisuje bol zbog nje same niti naučava da je patnja dobra sama po sebi. Ona uzvisuje Raspetoga i časti njegove rane zbog ljubavi koja se na križu objavila. Križu iskazujemo čast, a klanjamo se Kristu Raspetomu koji je na njemu svoj život položio za naš spas.

Ovaj blagdan posebno je milostan vašoj Župi Muke Isusove. Ona čuva spomen na srce kršćanske vjere koja nas uči da Bog nije ostao daleko ljudima u patnji. Ušao je u nju, nama u svemu jednak, osim u grijehu, ponio ju je i iznutra preobrazio. Zato pred križ dolazimo sa svojim ranama: s grijesima i bolestima, sa strahovima za obitelj, s tugom za pokojnicima i s teretima koje drugi možda ni ne vide.

Svijet nas poziva da od križa skrenemo pogled. Evanđelje nas poziva da pogled podignemo. Ne zato da bismo zanijekali bol, nego da bismo u njoj otkrili lice Onoga koji nas nije napustio. Današnja nam čitanja nude odgovore na barem tri pitanja: Od čega nas križ ozdravlja? Što nam križ objavljuje o Bogu? Kako križ treba promijeniti naš život?

1. Pogled koji ozdravlja

Prvo čitanje vodi nas u pustinju. Izraelski je narod umoran od puta. Postaje nestrpljiv i mrmlja protiv Boga i Mojsija. Zaboravlja oslobođenje iz Egipta, zaboravlja Božju vjernost i počinje prezirati manu s neba, dar kojim ga Bog hrani. Taj događaj izaziva Božju srdžbu: među narod šalje zmije otrovnice. Tek suočen s posljedicama pobune, narod priznaje Mojsiju: „Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe“ (Br 21,7).

Bog Mojsiju daje jednostavan lijek za narod pogođen kaznom za grijeh. Zapovijeda mu da načini mjedenu zmiju i podigne je na stup: „Tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda“ (Br 21,8). Zmija je znak grijeha, ona ista koja je u edenskom vrtu zavela prve ljude i unijela otrov u ljudski rod.

U toj pustinji možemo vidjeti sliku ljudskoga srca pogođena grijehom. Znamo da nije svaka patnja koju čovjek nosi kazna za osobni grijeh. Isus je takvo zaključivanje jasno odbacio u susretu s čovjekom slijepim od rođenja (usp. Iv 9,1-3). Netko trpi zbog vlastitih pogrešnih izbora, netko zbog tuđega grijeha, a netko zbog bolesti, nesreće ili krhkosti tijela. Evanđelje nam ne dopušta da pogođenomu patnjom dodajemo osudu, nego nas poziva da mu donesemo Kristovu milost i blizinu. Ipak, grijeh ima konkretne posljedice. U početku se predstavlja kao obećanje slobode, a zatim se pokaže kao otrov koji razara odnos s Bogom, s drugima i sa samima sobom. Obećava da ćemo postati gospodari vlastitoga života, a na kraju nas vodi u patnju i u smrt.

Ozdravljenje Izraelcima nije došlo od mjedi niti od nekakve magije, nego od Božje riječi kojoj je trebalo povjerovati. Svatko je morao priznati da se ne može spasiti sam te podignuti pogled prema znaku koji je Bog stavio pred njih. Taj je znak za nas Krist Raspeti. Evanđelje svjedoči: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“ (Iv 3,14-15). Krist nije imao grijeha, ali je na sebe uzeo posljedice naših grijeha. Sveti Pavao kaže: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (2 Kor 5,21). Na križu gledamo Nevinoga koji ulazi na mjesto osuđenih i Živoga koji silazi u našu smrt.

Da bi bio izliječen od grijeha, gledaj Krista raspetoga. Nije presudna snaga našega pogleda, nego moć Spasitelja kojega smo pozvani neprestano imati pred očima. K njemu ne dolazimo sa savršenom vjerom, nego slabi, ranjeni i ponekad jedva sposobni podignuti pogled. Ne gledajmo neprestano vlastitu nedostojnost; gledajmo Krista (usp. Augustin, Tumačenje Ivanova evanđelja, XII, 11, 132). Taj pogled vjere postaje obraćenje kada nas vodi iskrenoj ispovijedi, pomirenju, molitvi i Euharistiji. U sakramentima iz Kristova proslavljenoga tijela izlazi snaga koja liječi rane grijeha i daruje novi život (usp. KKC, br. 1116). Pogledaj križ: ondje otrov grijeha gubi svoju moć.

2. Ljubav bez mjere

Nakon velike slike o zmiji u pustinji dolazi velika istina Evanđelja: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). U riječi „svijet“ nalazi se i moje i tvoje ime. Krist nije položio život za bezimeno čovječanstvo, nego za svakoga od nas osobno. Križ nije najprije priča o tome koliko čovjek može trpjeti, nego koliko Bog može ljubiti.

Evanđelje ne kaže da je Bog ljubio savršen svijet. Ljubio je ovaj svijet ranjen grijehom, podijeljen mržnjom i sklon zaboraviti svoga Stvoritelja. Ljubio je Petra koji će ga zatajiti, učenike koji će pobjeći, vojnike koji će ga pribiti na križ i razbojnike pokraj njega. Ljubio je i nas, ne tek nakon našega obraćenja, nego davno prije, ljubavlju koja je obraćenje učinila mogućim. Križ istodobno otkriva smrtonosnu ozbiljnost grijeha i neizmjernost Božjega milosrđa. Na Kalvariji vidimo koliko je naša rana duboka, ali i da je Kristova ljubav još dublja. Katekizam to sažima riječima: „Ljubav do kraja jest ono što Kristovoj žrtvi daje vrijednost otkupljenja i zadovoljštine. On nas je u žrtvi svoga života sve poznavao i ljubio.“ (KKC, br. 616).

Drugo čitanje opisuje put te ljubavi. Krist Isus, premda je jednak Bogu, oplijenio je sama sebe uzevši lik sluge, ponizio se i postao poslušan do smrti na križu (usp. Fil 2,7-8). Bog nas ne spašava sa sigurne udaljenosti. Silazi k nama. Postaje ranjiv. Ulazi u našu samoću, sram, nepravdu i smrt. Papa Lav XIV. podsjeća da se Božji naum ljubavi očituje ponajprije u njegovu silaženju među nas kako bi nas oslobodio ropstva, straha, grijeha i vlasti smrti; na križu Krist dijeli naše krajnje siromaštvo - smrt (usp. Dilexi te, br. 16). To je utjeha križa za svakoga tko danas pati. Križ nam ne daje jednostavan odgovor na svako „zašto“, ali nam konačno odgovara na pitanje: „Gdje je Bog dok ja patim?“ On je s nama. Nije ravnodušni promatrač. U raspetome Kristu Bog poznaje izdaju prijatelja, nepravednu osudu, tjelesnu bol, ruganje mnoštva i tjeskobu smrti.

Bolesnomu križ otkriva da nije sam. Ožalošćenomu zbog gubitka voljenih govori da njegove suze nisu Bogu nepoznate. Roditelju koji strepi za dijete da Krist poznaje bol ljubavi koja bdije. Duši koju razdire osjećaj krivnje poručuje: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,17). Isus u Getsemaniju nije skrivao svoju tjeskobu. Kršćanin vjeruje da patnja sjedinjena s Kristom više nije besmislena i da zlo nema posljednju riječ. Benedikt XVI. rekao je upravo na ovaj blagdan da je sprava mučenja postala izvor života, oproštenja i milosrđa, znak pomirenja i mira (usp. Homilija u Lourdesu, 14. rujna 2008.). Ljubav je na križu sišla niže od svake naše tame kako nijedna tama više ne bi bila mjesto bez Boga. Pogledaj križ: ondje ćeš vidjeti koliko si ljubljen.
 
3. Križ koji nosimo zajedno

Kristov put ne završava poniženjem. Sveti Pavao nastavlja: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“ (Fil 2,9). To je zakon pšeničnoga zrna i logika Evanđelja: tko iz ljubavi daruje život, nalazi ga; tko se ponizi, biva uzvišen; tko služi, postaje velik. Uzvišenje križa zato nije odvajanje križa od Uskrsa, nego objava da se Božja pobjeda ostvaruje vjernom ljubavlju.

Ali križu se ne možemo samo diviti. Krist nas poziva da ga slijedimo. Crkva nas poučava da nas Krist, jedini Posrednik, poziva uzeti svoj križ i ići za njim te nas pridružuje svojoj vazmenoj žrtvi (usp. KKC, br. 618). Patnja nas, sama po sebi, ne spašava. Spašava nas Krist. Kada mu predamo ono što nosimo, naše suze mogu postati molitvom, bolest čistim prinosom, strpljivost služenjem, a rana mjestom iz kojega ćemo s više nježnosti razumjeti ranu drugoga. Uzeti križ ne znači pomiriti se sa zlostavljanjem, šutjeti pred nepravdom ili odbiti pomoć. Katkad je upravo križ hrabro reći istinu, zaštititi slaboga, prekinuti krug nasilja i zatražiti pomoć. Križ nikada nije izgovor da drugomu namećemo teret. On je spremnost da iz ljubavi ponesemo dio njegova tereta.

Župa koja nosi ime Muke Isusove vjerodostojno uzvisuje križ onda kada nijedan njezin vjernik ne mora sam nositi svoj križ. Ne smije samo čuvati sliku Raspetoga, nego je pozvana u svakome svom članu prepoznavati Krista koji i danas trpi u svojim udovima: u bolesniku koji čeka posjet, u starijoj osobi kojoj nedostaje razgovor, u obitelji pritisnutoj brigama i u mladoj osobi koja izvana djeluje bezbrižno, a iznutra ne vidi smisao.

Uzvisiti križ znači spustiti se do ranjenoga čovjeka: nazvati usamljenoga, posjetiti bolesnoga, pomiriti se dok još ima vremena i pomoći onomu komu je život postao pretežak. Križ na oltaru ili na zidu crkve postaje djelotvoran znak spasenja kada naše ruke postanu oruđe milosrđa. Kristova se jedincata žrtva uprisutnjuje i u ovoj Euharistiji. Primamo Tijelo predano za nas kako bismo i sami postali dar za druge. Kristova krv Novoga saveza čisti nas kako bi otrov sebičnosti u nama bio pobijeđen njegovom ljubavlju. Od euharistijskoga stola poslani smo pod križeve svoje braće i sestara. Pogledaj križ - a zatim pogledaj komu možeš pomoći da ga ne nosi sam.


Draga braćo i sestre, možda je netko danas došao na svetu misu toliko umoran da nema snage za velike odluke. Upravo njemu današnje Evanđelje govori: za ozdravljenje nije bila potrebna snaga ranjenoga Izraelca, nego vjernost Boga koji mu je dao znak spasenja. Ne spašava nas savršenost našega pogleda, nego Onaj kojega gledamo. Zato danas podignimo oči prema Raspetome. Ako nas je ujeo grijeh, ne skrivajmo ranu: donesimo je Kristu u iskrenoj ispovijedi. Ako nas je ranio tuđi grijeh, ne dopustimo da gorčina postane novi otrov: tražimo od Krista snagu za istinu, ozdravljenje i oproštenje. Ako je pokraj nas netko pritisnut križem, ne prolazimo mimo njega: postanimo mu rame, riječ nade i konkretna pomoć.

Neka križ u našim domovima ne bude samo ukras, nego škola ljubavi u kojoj učimo da se veličina ne mjeri moći, nego darivanjem. Neka stoga ova Župa Muke Isusove bude mjesto gdje nitko ne mora sam nositi svoj križ: gdje ranjeni susreću istinu prožetu milosrđem, ožalošćeni blizinu, grešnici put obraćenja, a mladi Krista koji daje život. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet.“ To je posljednja istina križa. Ne: Bog je tako osudio svijet. Ne: Bog je napustio svijet. Nego: Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina.

Stoga, kada se nad našim životom spusti noć, pogledajmo križ. Ondje ljubav nije ostala samo riječ. Ondje je Bog raširio ruke da obuhvati svakoga čovjeka. Ondje smrt susreće Život. Ondje otrov grijeha gubi svoju moć. Ondje započinje naše ozdravljenje. Podignimo, dakle, križ visoko - ne kao znak poraza, nego kao znak nade; ne kao opravdanje patnje, nego kao objavu Ljubavi koja pati s nama i za nas; ne kao završetak, nego kao vrata uskrsnuća. „O zdravo, Križu, nado sva!“ Amen.