Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre, dragi krizmanici,
Isus nam danas govori nešto što može promijeniti čitav naš život: „Što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime… Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!“ (Iv 16, 23-24). Vi danas primate pečat dara Duha Svetoga - baš onoga Duha koji u vama moli, uči vas kako vjerovati i kako živjeti kao sinovi i kćeri Oca nebeskoga.

Možda vam se čini da je ovo još jedan u nizu obreda: krstili su vas kad ste bili mali, išli ste na prvu pričest, sada ste došli „odraditi krizmu“. Ali Duh Sveti danas ne ulazi u vaš život sa svojim darovima kako bi nešto odradio. On ulazi u ozbiljan odnos s vama kako vas više nikada ne bi ostavio samima. Dok razmišljate o tome koju ćete školu, koji fakultet, kakav posao, kakav život odabrati, Bog po djelovanju Crkve stavlja na vas pečat dara Duha Svetoga čime svakome od vas govori da ste njegova svojina i njegova milina.

Župa Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici danas je poput Nazareta. Ovdje Bog upućuje poziv vašemu životu, a po vašoj suradnji želi iskazati svoju očinsku ljubav svijetu u koji ćete biti poslani. Kao što je Marija u Nazaretu čula Božju riječ i svojom vjerom dopustila da Božji Sin uđe u ovaj svijet, tako i vi danas primate Duha Svetoga da bi Krist preko vas bio prisutan u vašoj sredini: u vašim razredima, obiteljima, u vašim virtualnim i stvarnim zajednicama.

Krizma nije izlazna karta iz vjeronauka i Crkve, nego ulaznica u zreliji, odgovorniji život s Bogom. To je Božje poslanje po kojemu uime Isusa Krista idete ovim svijetom kao njegovi prijatelji i glasnici. Tamo gdje drugi možda šute o vjeri, vi ste pozvani biti svjedoci; gdje drugi psuju Božje ime, vi ste pozvani zazivati ga; gdje drugi odustaju od dobra, vi ste pozvani ustrajati.

Današnju homiliju želim sažeti u četiri riječi koje možete ponijeti sa sobom, možda ih upisati u bilježnicu ili mobitel, ali prije svega u svoje srce. Te su riječi: ime, želja, preobrazba i ljubav. Svaka od tih riječi skriva jedan Isusov poziv vama krizmanicima, danas i za sve dane koji dolaze.
 
1. Ime
Isus kaže: „Štogod zaištete u Oca, dat će vam u moje ime“ (Iv 16, 23). Ovdje nije riječ o nekoj čarobnoj formulu, nego o imenu koje otvara Nebo, o imenu u kojem je sažeta cijela istina o osobi Isusa Krista, Sina Božjega, Spasitelja i Gospodina.

Moliti u Isusovo ime ne znači samo završiti molitvu riječima: „Po Kristu, Gospodinu našemu.“ To ponajprije znači moliti s pravom slikom o Isusu: vjerovati da je on pravi Bog i pravi čovjek, da je Jedinorođeni Sin Očev, da je umro i uskrsnuo za svakoga od nas, da je živ i prisutan upravo sada. Ako o Isusu pogrešno mislimo, ako ga svedemo samo na dobroga čovjeka ili moralnoga učitelja, mi zapravo ne molimo u njegovo ime, iako ga možda izgovaramo.

Moliti u Isusovo ime znači također biti iznutra povezani s njime - u odnosu prijateljstva, u stanju milosti. I u našim ljudskim odnosima usudit ćemo se govoriti samo uime nekoga koga poznajemo i za koga znamo što misli i osjeća. Ne pristaje da netko svjesno živi protivno evanđelju, a onda očekuje da će Isus potpisati sve njegove molbe. Njegovo ime treba biti upisano u naša srca, a ne samo biti na našim usnama.

Za vas, krizmanike, to znači da danas prihvaćate vjeru Crkve, ne neka privatnu verziju Isusa. Duh Sveti, Duh Istine, dolazi da vas uči tko je Isus uistinu. Usvajate njegov „profil“ ne samo s interneta, nego iz žive riječi Evanđelja, iz Katekizma, iz života svetaca. Što bolje poznajete Isusa, to istinitije zazivate njegovo ime, a što istinitije zazivate njegovo ime, to plodnija postaje vaša molitva.
 
2. Želja
Isus kaže: „Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!“ (Iv 16, 24). Ne kaže jednostavno: „Ištite i primit ćete“, nego otkriva cilj: „da radost vaša bude potpuna“. To znači da Bog nije automat za ispunjavanje želja, nego Otac koji želi da vaše srce bude ispunjeno pravom, trajnom radošću.

Mnogo toga možemo tražiti: uspjeh u školi, zdravlje, dobru ekipu, da položimo vozački, da nađemo posao, da bude mir u obitelji. Sve je to dobro i važno. Ali u usporedbi s punom radošću zajedništva s Bogom, svaka od tih pojedinačnih želja je drugorazredna, vrijedna je, ali ne najveća. Isus nas poziva da se odvažimo tražiti više.

Što znači tražiti više? To znači: tražiti dar vjere koju neće slomiti prva poteškoće; tražiti čisto srce koje zna razlikovati dobro i zlo te ima snage izabrati dobro; tražiti snagu da kažemo „ne“ grijehu, a „da“ Božjoj volji; tražiti svetost kao normalan cilj svakoga kršćanina.

Bog često ne daje odmah ono što tražimo, ne zato da bi nas mučio, nego odgađa dar kako bi našu želju pročistio. To je kao kad trenirate za ozbiljnu utrku. Ne primate medalju prvi dan, ali svaki trening vas priprema za dan kad ćete moći primiti ono što vam je namijenjeno. Tako je i s molitvom: upornost i strpljivost čiste naše želje od površnosti i egoizma.

Danas, kad primate sakrament svete potvrde, dobro je da se zapitate za što ću ćete od danas uistinu moliti. Hoćete li tražiti samo kratkoročne stvari ili ćete se usuditi od Boga tražiti puninu radosti zajedništva s njime, da budete sveti, a vaši životi ispunjeni smislom i radošću koju ne mogu pomutiti prolazne nevolje.
 
3. Preobrazba
Isus kaže učenicima: „To sam vam govorio u poredbama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u poredbama, nego ću vam otvoreno navješćivati Oca“ (Iv 16, 25). Učenici su do tada još bili na pola puta: voljeli su Isusa, slijedili su ga, ali su mnoge stvari shvaćali vrlo ljudski, ograničeno, posredno, s puno nesigurnosti, straha, krivih predodžbi.

I mi danas često ostajemo na razini onoga što poznajemo iz svakodnevnoga života. Boga zamišljamo po mjeri svojih predodžbi, kao neku „super-osobu“ negdje na nebeskim visinama, kao nekog dalekoga suca ili samo kao psihološku potporu. Tada sve što čujemo o Bogu prevodimo u svoje sheme: ako se kaže da Bog govori, mi ga zamišljamo kao čovjeka koji priča riječima; ako se kaže da Bog gleda, zamišljamo oči; ako se kaže da je blizu, zamišljamo prostor.

Duh Sveti je taj koji nas polako izvodi iz tih dječjih slika u zreliju vjeru. On nas uči da Bog nije tjelesan, da ga ne možemo nacrtati, izmjeriti, ograničiti. On nas vodi do toga da razumijemo da je Bog Duh, Ljubav, Mudrost, da nam se objavio po Isusu Kristu, ali da ga u punini ne možemo obuhvatiti nikakvom svojom slikom.

Vi ste od danas pozvani upravo na takvu preobrazbu: preobrazbu vašega pogleda na Boga - da od djetinjastih slika prijeđete na vjeru koja razlučuje i ljubi; preobrazbu vašega pogleda na sebe - da više ne doživljavate sami sebe samo po onome što drugi kažu kroz ocjene i lajkove, nego po Božjoj riječi koja kaže: „Ti si moj ljubljeni sin, ti si moja ljubljena kći“ (usp. Mt 3, 17); preobrazbu vašega pogleda na Crkvu - da je ne vidite samo kao „instituciju“ ili „obvezu“, nego kao zajednicu u kojoj Duh Sveti živi, govori, djeluje.

Krizma nije magija koja vas odjednom čini „gotovim“ kršćanima. To je početak puta: Duh Sveti u vama želi rasti - preko molitve, sakramenata, Božje riječi, konkretnih odluka. Ako mu se ne zatvorite, on će vas polako iznutra mijenjati.
 
4. Ljubav
Isus kaže: „Ta sâm vas Otac ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga izišao“ (Iv 16, 27). Možda nas plaše ove riječi jer se svatko od nas ponekad pita: A što ako ja ne volim dovoljno? Što ako moja vjera nije dovoljno jaka? Hoće li me onda Otac manje voljeti?

Istina vjere ide dublje od naših misli i raspršuje svaki strah. Ona glasi da imamo sposobnost voljeti Boga samo zato što je on prvi zavolio nas. Njegova ljubav prema nama ne počinje kad mi to „zaslužimo“, nego je započela mnogo prije: dok smo bili daleko, dok nas možda nitko nije učio moliti, dok smo ignorirali misu i sakramente. Štoviše, započela je i prije našega rođenja jer Bog je onaj koji nas je pozvao u život i već nas je tada gledao očinskim pogledom.

To znači da svaka iskra ljubavi koju osjetimo prema Isusu - svaki put kad nam je iskreno žao što smo sagriješili, svaki put kad poželimo nešto promijeniti, svaki put kad nam netko u Crkvi postane drag zbog Boga - to nije samo naša zasluga. To je znak da je Duh Sveti već na djelu u srcu, da je Bog već zapalio plamen.

Danas, u sakramentu potvrde, taj se plamen želi rasplamsati. Otac, Sin i Duh Sveti žele prebivati u vama, žele da ljubite Boga ne samo riječima, nego životom. Krizma je pečat Božje ljubavi i vjernosti. Možete pobjeći, možete ga ignorirati, ali on ostaje vjeran. Njegova je ljubav izvor iz kojega ćete i vi moći ljubiti: ljubiti Boga iznad svega; ljubiti Crkvu, makar ponekad trpi, ranjena je i grešna; ljubiti ljude oko sebe, osobito one koje je najteže voljeti.
 
Dragi krizmanici, danas slušate Isusove riječi: „Izašao sam od Oca i došao na svijet; opet ostavljam svijet i idem k Ocu“ (Iv 16, 28). On je sišao iz Očeva srca na zemlju, uzeo ljudsko tijelo, umro i uskrsnuo, uzašao k Ocu - ali svijet nije napustio. Prisutan je na oltaru, u Riječi, u Crkvi, i - od danas na osobit način - u vama po Duhu Svetome.

Ponesite iz ove crkve svoje četiri riječi: ime, želja, preobrazba i ljubav. Kad molite, sjetite se da molitvom zazivate sveto Ime Isusovo i pitajte se vjerujete li doista u Onoga koga zovete. Kad nešto želite, pitajte se vodi li vas ta želja prema punoj radosti ili samo prema kratkoj zabavi? Kad osjetite da vam je vjera plitka, otvorite se preobrazbi, pustite Duhu Svetome da vas mijenja. I iznad svega, živite iz ljubavi - ne iz straha, ne iz navike, nego iz svijesti da vas je Bog prvi ljubio.

Neka vas danas pečat dara Duha Svetoga utisne u Božje srce i u srce Crkve. Neka vaše molitve u Isusovo ime otvore u vama prostor za onu radost koju nitko neće moći oduzeti. Tražite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna. Amen.