HR

Riječ Nadbiskupa

Govor nadbiskupa Kutleše na Svećeničkom danu



GOVOR ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE

Svećenički dan Zagrebačke nadbiskupije


Zagreb, Hrvatsko katoličko sveučilište - Aula Magna, 16. studenoga 2026.

Ti si taj čovjek! (2 Sam 12,1-13)

Draga braćo svećenici,
od srca vas pozdravljam na našemu svećeničkom danu. Hvala vam što ste, unatoč brojnim župnim i drugim svakodnevnim obvezama, pronašli vremena za ovaj susret koji jača zajedništvo prezbiterija naše mjesne Crkve i okuplja nas oko zajedničkoga poslanja. Tema o kojoj danas promišljamo, „Sakrament pomirenja pred izazovima suvremene kulture i društva“, za svakoga je svećenika životna, a ne samo teorijska. U sakramentu pomirenja srca naših vjernika pronalaze iscjeljenje i utjehu, a ispovjednik postaje svjedok snage Božje milosti bez koje ni sam ne može dostojno živjeti svoj svećenički poziv.

Želim da ovaj dan započnemo jednim događajem iz Staroga zavjeta koji nalazimo u 12. poglavlju Druge knjige o Samuelu. Riječ je o poznatome susretu proroka Natana i kralja Davida poslije kraljeva grijeha s Bat-Šebom.
 
1. Priča koja otvara srce
„Gospodin posla proroka Natana k Davidu“ (2 Sam 12,1). Natan nije došao k Davidu s optužnicom, nego s pričom o dvojici ljudi: bogatašu koji je imao „ovaca i goveda u obilju“ i siromahu koji nije imao ništa „osim jedne jedine ovčice“. Ona je „jela od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše“ i „bila mu je kao kći“. Kad je bogatašu došao gost, on nije uzeo od svoga stada da ga ugosti, nego je ukrao siromahovu ovčicu. David je, slušajući Natanovu priču, planuo gnjevom i rekao: „Smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio!“ Dodao je i razlog: „zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa“ (2 Sam 12,5-6).

Zastanimo ovdje, braćo svećenici. David je oštrouman sudac. Jasno vidi nepravdu, prepoznaje okrutnost i traži kaznu. No ne vidi sebe. Čovjek koji osuđuje drugoga zato što „nije znao milosrđa“ i sam u tome trenutku za milosrđe ne zna. Sudi strogo, a slijep je za vlastiti grijeh. Tada Natan izgovara četiri spasonosne riječi: „Ti si taj čovjek!“ (2 Sam 12,7).
 
2. David je ogledalo našega vremena
Mislim da u Davidu možemo prepoznati lice suvremene kulture i društva, ukratko: lice našega vremena. Živimo u kulturi koja vrlo glasno sudi. Javni prostor, mediji i društvene mreže puni su presuda, optužbi i zahtjeva za kaznom. Nikada se nije toliko javno moraliziralo o drugima. Ipak, ista ta kultura teško izgovara riječ „grijeh“ kad govori o sebi. Grijeh se pretvara u pogrešku, slabost, okolnost, dijagnozu ili tuđu krivnju.

Sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Reconciliatio et paenitentia podsjeća na gotovo poslovične riječi Pija XII.: „Grijeh ovoga stoljeća jest gubitak osjećaja grijeha“ (br. 18). Ivan Pavao II. išao je i korak dalje rekavši da je sam osjećaj grijeha povezan s osjećajem za Boga jer proizlazi iz svjesnog odnosa čovjeka s Bogom kao Stvoriteljem, Gospodarom i Ocem. Kad čovjek izgubi osjećaj za Boga, gubi i osjećaj za grijeh.

U tome se krije paradoks našega vremena. Kultura koja poriče grijeh ne postaje time blaža. Postaje nemilosrdnija. Ako nema grijeha, nema ni oproštenja. Ostaje samo jedno od dvoga: ili se nekoga opravdava u svemu ili ga se osuđuje do uništenja. Između te dvije pogubne krajnosti nema mjesta za riječ koja oslobađa. Naš svijet zna optužiti, ali ne zna oprostiti.

Upravo zato, braćo svećenici, sakrament pomirenja nije stvar prošlosti. On je istodobno jedan od najvećih izazova i najdragocjenijih darova koje Crkva može ponuditi suvremenomu svijetu. Ispovjedaonica je povlašteno mjesto gdje se najdublja istina o čovjekovu grijehu razotkriva ne zato da bi čovjek bio osuđen, nego da bi primio oproštenje koje iscjeljuje.
 
3. Svećenik kao Natan
Što nas Natan uči o našoj službi? Najprije, on je poslan. Nije sam sebe postavio za Davidova proroka. Tako ni mi u ispovjedaonici ne djelujemo vlastitom zaslugom ni vlastitim autoritetom. Krist nas je poslao. Ta svijest daje nam slobodu, a istodobno nas čini poniznima.

Natan je, potom, mudar. Mogao je ući kod kralja i odmah izreći optužbu. Da je tako učinio, David bi se vjerojatno branio i opravdavao. Natan zato pripovijeda priču. Ona zaobilazi Davidovu obranu: dok sluša o tuđemu postupku, kralj jasno prepoznaje nepravdu koju nije kadar vidjeti u vlastitome životu. Bio je toliko uronjen u vlastito nedjelo da nije vidio njegovu težinu, a priča mu pokazuje njegov grijeh izvana, u obliku koji je lako razumjeti. Ona ne dopire samo do razuma nego i do srca. Priča o jedinoj ovčici budi u Davidu sućut, a sućut otvara vrata istini. Priča ga, nadalje, suočava s vlastitim licemjerjem. David s pravom osuđuje nepravdu, a zatim shvaća da je sam učinio nešto još gore.

Cilj priče ipak nije osuda, nego obraćenje. Dobra prispodoba pomaže čovjeku da spozna istinu o sebi prije nego što ju je spreman izravno prihvatiti. Nije slučajno da je i Isus tako često govorio u prispodobama. Takvu mudrost trebamo i sami usvajati. Suvremeni čovjek rijetko će prihvatiti istinu koja mu se nameće izravno, ali je često spreman prepoznati je kada se sama u njemu probudi. To od nas traži strpljivo slušanje, pastoralnu mudrost i sposobnost da pomognemo čovjeku da „dođe k sebi“. Ispovjednik nije istražitelj. On je liječnik i brat.

Natan je i hrabar. Otišao je k moćnomu kralju i rekao mu: „Ti si taj čovjek!“ Ne bismo smjeli, iz straha da nas netko neće razumjeti, prešutjeti istinu ili grijeh nazvati drugim imenom. Milosrđe bez istine ne liječi. Ono samo umrtvljuje bol. Kad istinu izgovaramo s ljubavlju, ona ne ponižava, nego oslobađa. Ali naša služba ne završava razotkrivanjem grijeha. Svećenik nije samo glasnik istine o grijehu, nego prije svega služitelj Kristova oproštenja.

Napokon, i to je možda najljepše, Natan je glasnik oproštenja. Čim je David rekao: „Sagriješio sam protiv Gospodina!“, Natan mu je odmah odgovorio: „Gospodin ti oprašta tvoj grijeh“. Nema odgađanja ni ponižavanja. Između priznanja i oproštenja tek je jedan dah. To je srce sakramenta svete ispovijedi. Iz ispovjedaonice nitko ne bi trebao izaći s osjećajem da je bio na sudu bez milosti, nego s iskustvom susreta s Ocem punim milosrđa.
 
4. I mi smo David
Braćo svećenici, dopustite mi još jednu, osobniju misao. Ne bismo bili iskreni kad bismo se u ovoj priči prepoznavali samo u Natanu. Svatko je od nas i David. I mi znamo biti oštri suci drugih, a slijepi za sebe. I mi imamo stvari koje smo, kao David, „radili tajno“. I nama treba Natan.

Samo onaj tko i sam redovito kleči kao pokornik može vjerodostojno sjediti kao ispovjednik. Zato vas bratski molim: nemojte zanemariti vlastitu ispovijed. Imajte svoga Natana, ispovjednika i duhovnoga pratitelja koji će vam ponekad s ljubavlju reći: „Ti si taj čovjek.“ Imajte zatim radost da od njega čujete riječi oproštenja. Svećenik kojemu je oprošteno najbolji je propovjednik milosrđa.
 
Biblijska predaja povezuje Davidovo pokajanje s Psalmom 51, čiji naslov spominje Natanov dolazak Davidu (usp. Ps 51,1-2). Zato neka nam njegove riječi budu molitva za ovaj dan: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! … Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! … Vrati mi radost svoga spasenja“ (Ps 51,3.12.14).

Neka nam ovaj susret vrati radost spasenja. Najprije nama, a onda, po našoj službi, mnogima koji danas, možda i ne znajući, čekaju svoga Natana. Svima vama, predavačima i organizatorima, od srca zahvaljujem i želim plodan i blagoslovljen svećenički dan.
Ispišite stranicu: