Riječ Nadbiskupa

 
Dragi koordinatori župnih obiteljskih zajednica, dragi bračni parovi i suradnici u pastoralu braka i obitelji!
 
Srdačno vas pozdravljam na ovome prvom formacijskom susretu. Zahvaljujem vam za odgovornost koju prihvaćate, za vrijeme koje darujete i za ljubav kojom služite obiteljima u svojim župama. Posebnu dobrodošlicu upućujem sudionicima iz Splitsko-makarske nadbiskupije te Varaždinske i Sisačke biskupije. Vaša nazočnost proširuje naše zajedništvo i ohrabruje nas za dijeljenje iskustava između naših mjesnih Crkava.

Želio bih da danas zajedno zastanemo pred jednim bračnim parom iz Djela apostolskih: Priscilom i Akvilom. Iz nekoliko biblijskih prizora njihova života možemo prepoznati i poziv i zadaću obiteljskih evangelizatora. Susrećemo ih u Korintu, nakon što su morali napustiti Rim. Pavao ih ondje pronalazi, ostaje kod njih i radi s njima jer su istoga zanimanja: izrađuju šatore. Njihov se život povezuje s Apostolovim usred svakodnevnoga rada, nakon prisilnoga odlaska i novoga početka (usp. Dj 18,1-3).

To nam je iskustvo blisko. Obitelji žive među obvezama, brigama za svagdašnji kruh i planovima koje život katkada iznenada promijeni. A upravo ondje, usred svega što treba učiniti i podnijeti, otvara se prostor susreta s Bogom i čovjekom. Priscila i Akvila primaju Pavla u svoj život. Njihova svakodnevica postaje mjestom apostolskoga zajedništva.

I vaše služenje počinje u svakodnevici. Kada nakon radnoga dana pronađete vremena za susret, kada nazovete obitelj koja se dugo nije pojavila, kada saslušate supružnike kojima je teško, svojoj vjeri dajete konkretan oblik. U takvim se malim vjernostima gradi povjerenje bez kojega nijedna zajednica ne može živjeti. Hvala vam za tu često nevidljivu stranu vaše službe.

Priscilu i Akvilu potom susrećemo u Efezu. Ondje slušaju Apolona, čovjeka rječita, upućena u Pisma i gorljiva u naviještanju. Ipak, potrebno mu je potpunije upoznati vjeru. Djela apostolska kažu: „Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji“ (Dj 18,26).

Zastanimo nad tim susretom. Apolon već mnogo zna i ima dar govora. Pa ipak, prima pouku od bračnoga para. Njegova učenost ostavlja prostora za učenje, a gorljivost za dublje razumijevanje. U tome prepoznajemo važnu pouku za sebe: zrelost u vjeri uključuje spremnost da nas drugi pouče. I onaj tko godinama vodi zajednicu treba nekoga tko će mu pomoći vidjeti jasnije i krenuti dalje.

Zato na ovu formaciju dolazimo sa svojim iskustvom i sa svojim pitanjima. Netko prvi put preuzima odgovornost, a netko je već mnogo puta pripremao susrete i okupljao obitelji. Svatko ima što darovati i svatko ima što primiti. Takva nas poniznost čuva od umora nametnutoga uvjerenjem da sve ovisi o nama, ali i od sigurnosti u kojoj prestajemo slušati.

U susretu Priscile, Akvile i Apolona možemo razabrati tri jednostavne geste koje osvjetljuju vašu, ali i svaku drugu službu u Crkvi: čuti čovjeka, primiti ga i pomoći mu da raste.

Najprije su čuli Apolona. I ovaj je susret plod slušanja. Na prethodnim okupljanjima iznosili ste poteškoće: zajednicu je katkad teško okupiti, još teže održati, a promjena koordinatora može učiniti nesigurnim i ono što je godinama dobro živjelo. Ta pitanja zaslužuju postojanu pratnju. Zato želimo da formacijski susreti postanu redoviti godišnji program Povjerenstva za pastoral braka i obitelji, mjesto na kojemu ćete vi i vaši župnici pronalaziti pomoć, iskustvo i ohrabrenje.

Priscila i Akvila zatim Apolona primaju k sebi. I nama je potrebno takvo ozračje blizine: mogućnost da priznamo teškoću, zatražimo savjet i podijelimo iskustvo bez straha da ćemo time umanjiti vrijednost svoje službe. Zajednica raste kada njezini članovi znaju da smiju pokazati i vlastitu nesigurnost.

Naposljetku, pomažu Apolonu dublje upoznati Božji put. U tome je srce formacije. Želimo da obitelji susretnu Krista i da njegova riječ prožme njihove odnose, odluke i svakodnevni život. Molitva, sakramenti i nauk Crkve trebaju hraniti sve naše djelovanje kako bi iz naših susreta rasla vjera sposobna nositi i radost i kušnju. Supružnike treba voditi njegovanju obiteljskog zajedništva i dubljem otkrivanju snage sakramenta ženidbe, osobito kada zapadnu u krizu.

U tome svjetlu vrednujmo i psihološke spoznaje te stručnu pomoć. Zahvalno prihvaćajmo ono što pomaže čovjeku, a razborito prosuđujmo razne popularne programe osobnoga razvoja. Evanđelje treba ostati izvorište naše formacije. Ono nas uči ljubiti, opraštati, obraćati se i oslanjati na Božju milost.

Apolon nakon susreta s Priscilom i Akvilom nastavlja svoj put i pomaže drugim vjernicima (usp. Dj 18,27-28). Primljeno dobro donosi novi plod. Nešto slično već prepoznajemo: postojeće zajednice pomogle su u osnivanju petnaest novih župnih obiteljskih zajednica. Iskustvo jednih postalo je oslonac drugima. Iz takve povezanosti mogu rasti i buduće obiteljske škole i susreti.

Sveti Pavao spominje i Crkvu koja se okuplja u domu Priscile i Akvile (usp. 1 Kor 16,19). Ta slika otvorenoga doma vodi nas prema ljudima kojima smo poslani. Na vrata vaših zajednica mogu doći zaručnici. Njima vaše iskustvo, produbljeno formacijom, može pomoći da ozbiljno i s nadom prihvate poziv na bračni i obiteljski život. Zato je dragocjeno i vaše buduće sudjelovanje na zaručničkim tečajevima. Mladome bračnom paru koji očekuje prvo dijete ili supružnicima koji nose bol neplodnosti trebat će vaša obzirnost, strpljivost i blizina koja ne žuri s odgovorima.

Odgovorno služenje znači saslušati, čuvati povjerenje i prepoznati granice vlastite pomoći. Upravo zato želimo razvijati bračna savjetovališta na dekanatskoj razini, uz duhovnu pratnju svećenika i suradnju kvalificiranih stručnjaka. Tako će i oni koji pomažu drugima moći primiti potrebnu potporu.

Sva ova mreža odnosa raste iz pripadnosti župi, iz euharistijskoga zajedništva i suradnje sa župnikom. Obiteljska zajednica sazrijeva kada postaje osjetljivija za život cijele župe i za one koji još stoje na njezinu pragu.

Draga braćo i sestre, neka nas s ovoga susreta prati slika Priscile i Akvile: supružnika čiji je dom postao mjestom susreta, pouke i crkvenoga zajedništva. Njihov nas primjer ohrabruje da otvorimo ono što imamo i ostanemo spremni primati ono što nam Bog daruje po drugima.

Neka župne obiteljske zajednice budu mjesta na kojima će netko pronaći hrabrost za prvi korak, netko snagu za novi početak, a netko poniznost da ponovno postane učenikom.

Po zagovoru Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa neka Gospodin blagoslovi vaše brakove, obitelji i povjerenu vam službu. Neka se po vašoj blizini ljudi osjete primljenima, a po vašoj vjeri ohrabrenima da i sami otvore vrata Kristu.