HR
Draga braćo svećenici,
na završetku ove godine trajne formacije Crkva pred nas stavlja lik proroka Ilije i Isusov govor na gori, blaženstva. Ta dva teksta kao da povezuju paradokse koji prožimaju svećenički život: skrovitost pred Bogom i javno svjedočanstvo, siromaštvo i puninu, križ i blaženstvo.
Trajna formacija je put na tri razine: načelno-teološkoj, pastoralno-praktičnoj i osobno-duhovnoj. Na završetku ove formativne godine, želio bih vam zahvaliti na vašemu odazivu na taj put i ohrabriti vas da sve što ste slušali, promišljali i dijelili nastavite ugrađivati u samo srce svoga svećeničkog identiteta i službe.
Predlažem da se kratko zaustavimo na četiri aspekta svećeničkoga identiteta: svećenik kao čovjek Božje riječi i poslušnosti, čovjek blaženstava, čovjek trajne formacije, čovjek nade.
1. Svećenik - čovjek Božje riječi i poslušnosti
Prva knjiga o Kraljevima prikazuje proroka Iliju koji nakon navještaja suše pred kraljem Ahabom prima Božju riječ: „Idi odavde i kreni na istok i sakrij se na potoku Keritu… Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.“ Ilija je Božji čovjek jer u prvome sluša i vrši riječ Božju, a onda je naviješta drugima.
Svećenički identitet rađa se iz toga istog dinamizma: iz riječi Božje koja je u jednome trenutku u nama odjeknula kao poziv i Riječi koja nas svaki dan vodi, mijenja, čisti i šalje. Nije dovoljno samo poznavati Sveto pismo; odlučujuće je dopustiti Riječi da nas vodi na mjesta koja sami ne bismo izabrali: na „Kerit“, u skrovitost, u siromaštvo, pa i u nesigurnost.
Ilija je, ljudski gledano, u vrlo nezavidnoj situaciji: mora se skrivati, ovisan je o potoku i o gavranima, o svakodnevnome Božjem providonosnom zahvatu. U tome je duboka tajna svećeničkoga života. Svećenik je poslan, izložen, s velikim odgovornostima, ali istodobno ostaje ovisan o potoku i protoku Božje milosti, kao i o malim, svakodnevnim znakovima providnosti. Svećenik koji ne dopusti da mu Bog „odreže“ grane samodostatnosti i sigurnosti, ostaje službenik, ne postaje prorokom.
Primijetimo još nešto. Božja riječ Iliji nije samo nalog nego je i obećanje - „pit ćeš iz potoka“ i „gavrani će te hraniti“. Tako i vama Crkva preko Božje riječi poručuje: ako uđete u logiku poslušnosti, ako pristanete na skrovitost i siromaštvo koje Bog traži, nećete ostati lišeni onoga što vam je potrebno. Potok Kerit i gavrani nisu slika udobnosti, ali jesu slika vjernosti: Bog neće zatajiti.
U trajnoj formaciji lako se dogodi da naglasak stavimo na „još znanja“, „još vještina“, a da zaboravimo na ovu temeljnu dimenziju poslušnosti Božjoj riječi. Formacija bez mudrosti „Kerita“ postaje usvajanje znanja; Kerit bez formacije postaje duhovni individualizam. Vama je povjerena ljepota jedne i druge strane: intelektualno oblikovanje i dublje uranjanje u poslušnost Božjemu govoru.
2. Svećenik blaženstava
Evanđelje nam danas donosi početak Govora na gori, blaženstva. Isus govori učenicima koji mu pristupaju: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5, 3). Blaženstva nisu pobožna nadgradnja, nego samo srce evanđeoske antropologije, a time i srce svećeničke duhovnosti.
Svećenička trajna formacija imat će smisla samo ako vas čini ljudima blaženstava. Svećenik može biti izvrstan organizator, predavač, komunikator, ali ako ne raste u siromaštvu duhom, krotkosti, gladi i žeđi za pravednošću, milosrđu, čistoći srca, mirotvorstvu i spremnosti na progon radi Krista, promašit će bitno. Svećenik blaženstava nije idealizirana figura, nego konkretan čovjek koji dopušta da ga Duh Sveti „prevede“ iz logike ovoga svijeta u logiku Kraljevstva.
Blaženstvo siromašnih duhom od svećenika traži odricanje od mentaliteta karijere, od nastojanja da sve drži pod kontrolom. Po ređenju svi smo već izrekli svoje „da“ životu odricanja, ali ono se mora dnevno obnavljati: u odnosu prema novcu i stvarima, prema vlasti i moći, prema priznanju, pa i u odnosu prema vlastitoj inteligenciji i znanju. Svećenik siromašan duhom zna da je Bog gospodar plodova, a on samo beskoristan, ali duboko ljubljen sluga.
„Blago krotkima“, „blago milosrdnima“ - blaženstva su koja u svećeničkome životu posebno dolaze do izražaja u susretu s vjernicima i subraćom. Krotkost nije slabost, nego snaga koja izvire iz povjerenja u Boga. Milosrđe nije popustljivost, nego pogled koji u grješniku vidi brata kojemu je potrebna Božja nježnost. U vremenu polarizacija, brzih osuda i društvenih mreža, svećenik blaženstava postaje znak kontemplativne krotkosti i aktivnoga milosrđa.
Na poseban način odzvanjaju i blaženstva koja govore o progonstvu, uvredama i klevetama zbog Krista. Svi imamo neko iskustvo nerazumijevanja, kritika pa i nepravdi. Isus ne obećava da će sve to nestati, nego da će naša radost biti potpuna ako sve to prihvatimo i proživimo s njime. Svećenik blaženstava ne traži progon, ali se ne čudi kada do njega dođe; ne bježi, nego ostaje radosno kličući jer zna da je „velika njegova plaća na nebesima“.
3. Svećenik - čovjek trajne formacije
Prorok Ilija nije postao Božji čovjek u jednome trenutku. Gospodin ga je postupno oblikovao kroz različite škole svoje pedagogije: na potoku Keritu učio ga je pouzdanju, u Sarfata predanju, na Karmelu hrabrosti, a na Horebu slušanju Božjega glasa u šapatu laganoga lahora. Ilija nikada nije prestao biti učenik Božji.
Onoga dana kada svećenik pomisli da više nema što učiti od Boga, prestaje rasti kao učenik i počinje živjeti od uspomena na nekadašnju gorljivost. Svećeničko ređenje nije završetak oblikovanja, nego početak dubljega puta na kojemu Gospodin tijekom cijeloga života nastavlja oblikovati srce svoga službenika.
Zato cilj programa trajne formacije u našoj nadbiskupiji nije prije svega stjecanje novih znanja, nego put obraćenja na kojemu Gospodin želi da se od stručnjaka preobrazite u svjedoke. Stručnjak se definira svojim kompetencijama; svjedok svojim odnosom s Kristom. Stručnjak se boji pogreške; svjedok se boji jedino toga da iznevjeri ljubav. Stručnjak računa s učincima; svjedok se prepušta Duhu Svetomu. Svećeniku su potrebne kompetencije, ali ako se one ne urone u svjedočanstvo, postaju prazna forma ili, još gore, oruđe samopromocije.
Svi dobro znamo da se svećeničko služenje danas odvija u okolnostima koje nisu jednostavne. Broj zvanja nije onoliki koliki bismo željeli da bude, pastoralne potrebe rastu, a odgovornosti postaju sve složenije. U takvim okolnostima trajna formacija nije luksuz ni dodatak svećeničkomu životu, nego jedan od načina na koji nas Gospodin čuva od umora, duhovne rezignacije i zatvaranja u sebe.
Trajna formacija ima još jednu važnu dimenziju, a to je svećeničko zajedništvo. Vaši susreti nisu samo prigode za primanje sadržaja, nego za međusobno dijeljenje iskustva, rana, radosti, neuspjeha i dvojbi. Svećenik samac, bez svećeničkoga zajedništva, vrlo lako klizi u izgaranje, ciničnost ili bijeg. Jedan od najljepših plodova vaših susreta jest upravo to da se među vama gradi mreža povjerenja i podrške.
Zato vas želim ohrabriti: nemojte trajnu formaciju promatrati kao nametnutu obvezu, nego kao dar i priliku. To je prostor u kojemu vam Crkva govori da niste sami. Ne morate sve nositi sami. Imate braću, pastire, imate zajednički put.
4. Svećenik - čovjek nade
Ilija u pustinji, ovisan o potoku i gavranima, i Isus koji proglašava blaženima progonjene, pokazuju da je Božji put nerazdvojan od kušnje. Svećenik nije pošteđen kleveta, nerazumijevanja, umora, osjećaja neplodnosti. Neki od vas možda već sada proživljavaju „unutarnju sušu“, sličnu onoj koju Ilija navješćuje Izraelu.
Upravo tu dolazi do izražaja vaše poslanje kao svećenika nade. Nije vaš prvi zadatak riješiti sve probleme, nego svojim življenjem pokazati da je Krist uskrsli prisutan, da Duh Sveti djeluje, da Bog vodi povijest - unatoč svemu. Blaženstva završavaju riječima: „Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“ (Mt 5, 12). Radost koja dolazi iz te svijesti nije površno veselje, nego duboki mir čovjeka koji se oslanja na Božju vjernost.
U današnjoj kulturi, obilježenoj nepovjerenjem u institucije, uključujući i Crkvu, svećenik nade ne zatvara oči pred ranama, ali ih promatra u svjetlu Kristova križa i uskrsnuća. On ne negira zlo, nego ga podnosi prinoseći žrtve Bogu; ne banalizira patnju, nego ostaje uz one koji trpe. U tome smislu, trajna formacija treba u vama oblikovati srce pastira koji zna plakati s onima koji plaču i radovati se s onima koji se raduju, srce koje se ne umara započinjati iznova, srce koje zna primiti i nositi križ.
Nije slučajno da su blaženstva upućena učenicima odmah na početku Isusova javnog djelovanja. Ona su manifest Božjega kraljevstva, ali i program naše svećeničke egzistencije. Kad uđu u naše kosti, kad ih sâm Gospodin Duhom Svetim utisne u naša srca, tada ćemo biti znak nade i tamo gdje su ljudski izgledi minimalni.
Draga braćo, riječ upućena Iliji: „Idi… sakrij se na potoku Keritu“ i nama je poziv da se zadržavamo u skrovitosti molitve, u tišini pred Presvetim, u osobnoj i zajedničkoj lectio divina. Neka naša snaga bude u osluškivanju Božje riječi.
Riječi s Gore blaženstava: „Blago vama… Radujte se i kličite“ poziv su da se ne bojimo biti svećenici blaženstava, makar to značilo ići protiv struje, pretrpjeti nerazumijevanje ili gubitak ljudske sigurnosti. Blaženstva nisu teret, nego obećanje; nisu ideal za „savršene“, nego put za one koji se usuđuju biti siromašni, krotki, milosrdni, čista srca, mirotvorci, progonjeni.
Zahvaljujem vam za vaše obnovljeno „da“ Kristu i njegovoj Zaručnici. Molim da ova godina za vas ne ostane samo sjećanje na niz susreta, nego neka se pretoči u odluke i navike: vjernost molitvi časoslova, redovitu ispovijed, bratsko dijeljenje, produbljeni studij teologije koji hrani vjeru, pastoralnu kreativnost u potrazi za izgubljenima.
Budućnost naših župa, naših zajednica i naše nadbiskupije neće ovisiti prvenstveno o našim planovima i projektima, nego o tome koliko ćemo ostati ljudi Kerita i svjedoci blaženstava.
Neka vas na tome putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, prve učenice blaženstava, i velikih pastira Crkve koji su nas pretekli u vjeri. Neka vam Gospodin udijeli milost da u svemu budete živi znakovi njegove prisutnosti: svećenici Božje riječi i poslušnosti, svećenici blaženstava, svećenici trajnoga obraćenja, svećenici nade koja ne postiđuje.
