Riječ Nadbiskupa

 
 
Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas se navršava točno stotinu godina otkako je, 2. rujna 1926. godine, u Zagrebu, u dobi od samo dvadeset i šest godina, preminula mlada učiteljica Danica Širola. Njezin je zemaljski život bio kratak, ali duboko ispunjen. Nije iza sebe ostavila velika materijalna djela niti je zauzimala istaknute položaje. Ostala je zapamćena po nečemu što se ne može lako izmjeriti: po čistoći srca, ljubavi prema Kristu, vjernosti svakodnevnim dužnostima, euharistijskoj pobožnosti i strpljivome prihvaćanju bolesti.

Već tri mjeseca nakon njezine smrti Glasnik Srca Isusova bilježi da je njezin život uminuo poput zvijezde koja je naglo ostavila svoje mjesto i poletjela u Srce Isusovo za kojim je čeznula. Za života su mnogi u njoj prepoznavali djevojku sveta života, a poslije su je nazvali „hrvatskom Malom Terezijom“. Mi danas ne želimo predusresti sud Crkve o njezinoj svetosti. To pripada mjerodavnoj crkvenoj vlasti i traži razborito ispitivanje. Želimo zahvaliti Bogu za milost koja se očitovala u njezinu životu i dopustiti da njezin primjer rasvijetli naš kršćanski put.

To činimo u bogoslužnome prostoru koji nosi ime blaženoga Alojzija Stepinca. Danica je neko vrijeme djelovala kao učiteljica u Krašiću, mjestu koje će poslije biti obilježeno Stepinčevom patnjom i vjernošću. Njihovi su životni putovi bili različiti, ali im je duhovno središte bilo isto: pripadati Kristu, ostati vjeran Božjoj volji i nositi križ ne gubeći nadu.

Današnje Evanđelje vodi nas u Šimunovu kuću. Ondje nema mnoštva, pozornice ni javnoga priznanja. Ondje je jedna bolesna žena, jedna zabrinuta obitelj i Isus koji ulazi u njihovu nevolju. Upravo nam taj kratki događaj pomaže razumjeti i tajnu Daničina života.

1. Krist ulazi u kuću naše nemoći

Evanđelist Luka pripovijeda: „Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu“ (Lk 4,38). Isus iz javnoga prostora ulazi u običnu kuću. Iz sinagoge, gdje je poučavao mnoštvo, dolazi u dom jedne obitelji. Time nam Evanđelje otkriva da Bogu nije važno samo ono što se događa pred očima javnosti. Njemu su važni naši domovi, obiteljske brige, bolesničke sobe, neizgovorene tjeskobe i suze koje nitko drugi ne vidi.

Šimunovu je punicu mučila „velika ognjica“. Luka, koji je prema predaji bio liječnik, precizno opisuje težinu njezine bolesti. No važnije od medicinskoga opisa jest ono što ukućani čine: „Zamole ga za nju.“ Ne mogu je sami izliječiti, ali mogu njezinu nemoć donijeti Isusu.To je jedna od ljepših slika zagovorne molitve. Žena možda nije mogla ni govoriti ni ustati, ali oko nje bili su oni koji su molili. Kada mi više nemamo snage moliti, Crkva moli za nas. Kada bolesnik ne može izgovoriti molitvu, moli njegova obitelj. Kada čovjek zbog straha, boli ili očaja više ne nalazi riječi, zajednica ga donosi pred Gospodina. Kristova se veličina očituje u njegovoj blizini. Sin Božji ne spašava čovjeka izdaleka. On mu se približava, ulazi u njegovu kuću, dotiče njegovu bolest i preuzima njegovu nemoć.

Evanđelje dalje svjedoči da su mu donosili bolesnike od različitih bolesti, „a on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih“ (Lk 4,40). Luka namjerno naglašava: na svakoga. Za Krista čovjek nije slučaj, broj ni dijagnoza. Svaki je bolesnik osoba, neponovljiv i ljubljen. Isus ne liječi samo bolest; on vraća čovjeku dostojanstvo i zajedništvo.

To ne znači da će svaka naša bolest biti čudesno uklonjena. Danica Širola molila je za ozdravljenje, liječila se i boravila u sanatorijima, ali nije ozdravila od tuberkuloze. Ipak, Krist ju nije napustio. Njezino najveće ozdravljenje nije bilo tjelesno. Ono se sastojalo u tome da bolest nije uspjela zarobiti njezinu dušu, pretvoriti je u ogorčenu osobu niti ugasiti njezinu ljubav prema Bogu i ljudima.

Krist katkad uklanja križ, a katkad čovjeku daje snagu da ga nosi. U oba slučaja ostaje Spasitelj. Najveće zlo nije tjelesna bolest, nego ono što čovjeka odvaja od Boga. Zato Isus liječi bolesne, ali oslobađa i od zlih duhova. On je došao obnoviti cijeloga čovjeka: njegovo tijelo, dušu, slobodu i odnos s Bogom. Danica je u svojoj bolesti otkrila da Krist ulazi i u kuću ljudske nemoći. Nije ga susretala samo u trenutcima radosti, nego i pokraj bolesničkoga kreveta. Bolest joj je mnogo toga oduzela, ali joj nije mogla oduzeti Isusa.

2. Krist nas podiže kako bismo služili

Nakon ozdravljenja Šimunove punice događa se nešto naizgled obično, ali teološki vrlo duboko. Ona „odmah ustade i posluživaše im“ (Lk 4,39). Isus je nije podigao samo kako bi se bolje osjećala. Vratio joj je snagu kako bi ponovno mogla ljubiti i služiti. Služenje nije cijena koju ona mora platiti za ozdravljenje. Ono je plod primljene milosti. Ne služi kako bi zaslužila Isusovu naklonost, nego služi jer ju je već primila. Tko je doista susreo Krista ne može primljeni dar zadržati samo za sebe. Primljena milost koja ne postane ljubav prema bližnjemu ostaje neplodna.

U tome se očituje razlika između kršćanskoga služenja i puke djelatnosti. Možemo mnogo raditi kako bismo dokazali vlastitu vrijednost, stekli priznanje ili postali nezamjenjivi. Kršćanin služi iz zahvalnosti. On zna da je najprije sam bio poslužen: Krist mu je oprostio, podigao ga, nahranio svojim Tijelom i otvorio mu vrata vječnoga života. Krist će na Posljednjoj večeri tu istinu pokazati pranjem nogu učenicima. On, Gospodin i Učitelj, zauzima mjesto sluge. Zato će reći: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13,15). Služenje nije dodatak kršćanskomu životu. Ono je oblik života samoga Krista koji treba postati vidljiv u njegovim učenicima.

Danica Širola upravo je tako razumjela svoj poziv. Željela je stupiti u samostan, ali zbog protivljenja obitelji i narušena zdravlja ta joj se želja nije ostvarila. Mogla je zaključiti da je njezin život izgubio smisao. Umjesto toga prihvatila je da se Bogu može potpuno pripadati i usred svijeta. To je velika duhovna sloboda: ne dopustiti da nas vlastita neostvarena želja učini zavidnima na dobru drugoga. Danica je, naprotiv, svoje odricanje pretvorila u dar za druge. Čak je i tijekom bolesti posjećivala druge bolesnice. Sama je trebala pomoć, a ipak je primjećivala one kojima je bilo još teže. Bol nije potpuno uklonjena iz njezina života, ali je prestala biti tamnica duše. Postala je mjesto suosjećanja.

Današnja kultura nameće nam pitanje o koristi: „Što ću od toga dobiti?“ Evanđelje pred nas stavlja pitanje: „Komu mogu poslužiti?“ Šimunovu punicu ozdravljenje uvodi u stav služenja. Danica se nije prestala darivati, unatoč tjelesnoj slabosti. Oba primjera pokazuju da su zdravlje, sposobnosti, vrijeme, obrazovanje i materijalna dobra povjereni darovi. Bog nam ih ne daje samo kako bismo s njima gradili vlastitu sigurnost, nego kako bismo postali blagoslov drugima. Svatko se stoga treba zapitati koga poslužuje darovima koje je primio. Pretvara li se moja vjera u konkretnu ljubav unutar obitelji, župe i društva? Vide li oni koji žive sa mnom najbolje ili najgore od moga kršćanstva?

3. Iz molitve se rađa poslanje

Nakon večeri u znaku služenja, Isus rano ujutro odlazi „na samotno mjesto“ (Lk 4,42). To nije bijeg od ljudi. To je povratak Ocu. Isus, pravi Bog i pravi čovjek, pokazuje da se poslanje ne može živjeti bez molitve. Mnoštvo ga traži i želi ga zadržati. Njihova je želja razumljiva. Žele imati uza se onoga koji liječi njihove bolesti. No Isus odgovara: „I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan“ (Lk 4,43).

Molitva pomaže Isusu da usred mnogih očekivanja ostane vjeran Očevu poslanju. Mnoštvo želi još čudesa, a on treba navijestiti kraljevstvo Božje. Isus ne dopušta da njegov život određuje trenutačna popularnost. Njegov život određuje Očeva volja. To je osobito važno za nas. Bez molitve lako počinjemo živjeti prema tuđim očekivanjima. Želimo zadovoljiti sve, steći odobravanje i izbjeći protivljenje. Ili, suprotno, slijedimo samo vlastite želje. U molitvi učimo razlikovati Božji poziv od vlastitih želja i od onoga što ljudi od nas očekuju.

Danica je iz takve molitve crpila svoju snagu. Još kao djevojčica poslije nastave navraćala je u crkvu svetoga Vinka i zadržavala se u molitvi pred svetohraništem. Nakon prve svete pričesti osjetila je duboku čežnju za čestim primanjem Kristova tijela. Kao odrasla djevojka svakodnevno je sudjelovala na svetoj misi i primala svetu pričest, čak i kada joj je zbog bolesti bio potreban štap i tuđa pomoć. Njezina molitva nije bila lažna utjeha nego snaga koja ju je otvarala svima kojima je mogla pomoći. Pisala je pjesme, dnevnike i pisma. Riječju i perom željela je širiti ljubav prema Srcu Isusovu. Molitva ju nije učinila zatvorenom, nego apostolskom dušom. Istodobno, u molitvi je učila prihvaćati Božju volju. Život joj nije tekao prema planu koji je zamišljala. Ipak, postupno je shvatila da kraljevstvo Božje ne počinje onda kada se ostvaruju svi naši planovi, nego kada se u nama ostvaruje Božja volja.

Kraljevstvo je Božje ondje gdje čovjek govori: „Budi volja tvoja.“ Ono je već prisutno gdje Krist vlada ljudskim srcem, ali svoju puninu čeka u vječnosti. Danica je živjela između tih dviju stvarnosti: pripadala je Kristu na zemlji i čeznula za puninom zajedništva s njime na nebu.

Posljednje riječi njezina dnevnika bile su: „Moj Isuse, hvala!“ Te riječi ne znače da bolest nije boljela niti da nije bilo unutarnjih borbi. One znače da bolest i smrt nisu uspjele potisnuti zahvalnost. Danica nije zahvaljivala zato što je svaki put razumjela Božji naum, nego zato što je vjerovala Onomu koji ju je tim putem vodio.
 
Draga braćo i sestre, stotinu godina nakon smrti Danice Širole pitamo se što nama danas njezin život govori. Današnje Evanđelje pred nas stavlja tri pokreta: Krist ulazi, čovjek ozdravlja i ozdravljen služi. Krist ulazi u kuću ljudske nemoći. Ozdravljeni čovjek ustaje kako bi služio. A onaj tko se u molitvi susreo s Ocem polazi drugima navijestiti kraljevstvo Božje. To je put svetosti. Dopustiti Kristu da uđe u ono što je u nama bolesno i ranjeno. Dopustiti mu da nas podigne iz sebičnosti, straha i malodušnosti. A zatim ustati i služiti ondje gdje nas je Bog postavio.

Danica nije postala prepoznatljiva zato što je učinila nešto bučno i spektakularno. Njezina se veličina oblikovala u svakodnevici: pred svetohraništem, u učionici, u obiteljskome domu, u bolesničkoj postelji i u prihvaćanju da su vrata samostana njoj ostala zatvorena. Pokazala je da svetost nije privilegij onih kojima se život razvija prema njihovim željama. Svetost je moguća i onda kada se planovi ruše, zdravlje slabi, a put postaje trnovit.

U ovome prostoru blaženoga Alojzija Stepinca susreću se dva svjedočanstva. Stepinac nam svjedoči da savjest pripada Bogu i da se istina ne smije prodati. Danica nam svjedoči da Krist traži srce koje mu pripada potpuno, bez pridržaja i bez pogodbe. Oboje nas uče da se velika svetost može živjeti u skrovitosti, vjernosti i patnji. Zato danas molimo: Gospodine Isuse, uđi u naše kuće. Uđi u naše obitelji, bolesti, razočaranja i neostvarene želje. Nadvij se nad onim što je u nama ranjeno. Podigni nas svojom riječju i nahrani nas svojim Tijelom. Ne dopusti da primljene milosti zadržimo samo za sebe.

Nauči nas služiti bez traženja priznanja, moliti bez bijega od života i vršiti Očevu volju i onda kada je ne razumijemo.

A kada se nađemo pred križem koji ne možemo ukloniti, daj nam vjeru da ga nosimo s tobom. Tada ćemo i mi, poput Danice, u radosti i žalosti, u zdravlju i bolesti, u životu i na času smrti moći izgovoriti riječi potpuna predanja: „Moj Isuse, hvala!“ Amen.