Riječ Nadbiskupa

Homilija na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije

»Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Draga braćo i sestre!

1. Presveta Djevica Marija povjerovala je Božjoj riječi. U njoj je Abrahamova vjera dosegla svoj vrhunac. Marija je vjerovala da Bogu nije ništa nemoguće. Zahvaljujući toj vjeri Marija je od tada na čelu sveopćeg hodočašća vjere koje se odvija tijekom stoljeća i u svim naraštajima. Isusova Majka prva je u povijesnom hodočašću svetog Božjega naroda novoga i vječnoga Saveza. To se »unutarnje« hodočašće događa po vjeri, snagom Uskrsloga Gospodina, u Duhu Svetom koji je dan Crkvi kao tješitelj.

Protagonist toga hodočašća je Duh Sveti koji uvijek gradi mostove, uspostavlja odnose, učvršćuje veze. Duh nas Sveti u žalosti tješi, daruje nam snagu i radost opraštanja, posebno po svetoj ispovijedi. Upravo u tom crkvenom hodočašću u prostoru i vremenu, a još više u povijesti duša, prisutna je Marija kao ona koja je blažena jer je povjerovala. Ona je hodočasnica vjere i Gospa hodočasnika.
 
2. Braćo i sestre, u rijeke tih marijanskih hodočasničkih putova uvrstio se kroz povijest i naš narod, primivši po krštenju svjetlo vjere. U tom smo narodu ukorijenjeni, jer je naravno živjeti ukorijenjenost u narodu. Tijekom povijesti narod čuva pamćenje. Kao pojedinci osjećamo pripadnost obitelji, narodu, domovini, zemlji, Bogu. Gubitak te pripadnosti, gubitak je spona koje nas povezuju, što u životu ljudi izaziva velike praznine i osamljenosti, stvara osjećaj siročadi.

U procesu gubitka pripadnosti čovjek se malo pomalo degradira s obzirom na to da mu nitko ne pripada, niti da on ikome pripada. Tako čovjek postaje duhovno siroče. Takvo stanje dovodi do gubitka osjećaja za ono što znači biti roditelji, djeca, braća i sestre, djedovi i bake, rodbina, prijatelji, vjernici. To dovodi do zaborava vrijednosti slavlja, pjesme, igre, odmora, besplatnosti.
 
3. Svetkovina Velike Gospe duboko je ukorijenjena u hrvatskom vjerničkom narodu. Upirući danas pogled u Marijin lik jačamo osjećaj naše ukorijenjenosti, našeg zajedništva, naše povezanosti i naše pripadnosti. Današnja hodočasnička slavlja u marijanskim svetištima daju nam osjetiti i doživjeti da smo Božji narod, da pripadamo Bogu, da pripadamo jedni drugima. Unutar zajednice, posebno vjerničke zajednice, unutar obitelji, osobe mogu pronaći ozračje i toplinu koja im omogućuje da se razvijaju kao ljudi. Čovjek nije predmet pozvan da se troši i bude potrošen. Naime mi smo Božja djeca, mi smo obitelj, mi smo vjernički narod.

Današnja svetkovina, kao i drugi marijanski blagdani, jest spomen Božje dobrote u majčinskom licu Marije, Božje nježnosti koja se proteže na majčinsko lice Crkve. Ta nježnost koja ima svoj izvor u Bogu zrcali se i na licima naših majki.
 
4. Braćo i sestre, ovdje u Marijinom svetištu nalazimo se kod kuće. Zbog toga smo i mi sada u Hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu, u Mariji Bistrici. Osjećamo da danas, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, na Veliku Gospu, trebamo biti blizu svoje nebeske Majke, Blažene Djevice Marije, naše pomoćnice i najvjernije odvjetnice. Danas smo mi hodočasnici, došli k našoj Gospi hodočasnika.

Došli smo k njoj sa svojom životnom stvarnošću, pozdravljamo je sklopljenih ruku, govorimo joj da nas ne zaboravi, da nas usliša u našim potrebama. Marija je naša nada, jer kako pjeva Pjesnik, ako netko želi neku milost, a ne obraća se Mariji, taj je poput ptice koja želi letjeti bez krila (usp. Dante, Raj, XXXIII, 14-15).
 
5. Svetkovina Marijina uznesenja na nebo doziva nam u sjećanje jednu od najljepših istina našega bića koja se ne odnosi samo na kršćane, nego i sve ljude, svaku ženu i svakoga muškarca: nitko od nas nije predodređen za konačnu smrt. Stvoreni smo za život. Iako ćemo zbog grijeha i krhkosti ljudske naravi svi pretrpjeti smrt, čeka nas beskrajan, vječan život po uskrsnuću našega tijela (usp. 1Kor 15, 21-22).

Današnje slavlje usmjerava naš duh i srce prema uzvišenoj perspektivi. Poziva nas da podignemo svoj pogled prema Mariji uznesenoj na nebo dušom i tijelom i da sagledamo ono što ostaje od našega zemaljskoga postojanja nakon što ga smrt okonča. U određenom smislu možemo reći: ostaje sve. Naše tijelo čuva kao uklesano u sebi cijelo postojanje: radosti, boli, rane, emocije, strahove… Sve to ponijet ćemo sa sobom u kuću Božju.
 
6. Kršćani zbog toga oduvijek gledaju na ljudsko tijelo i njegovo mjesto u svijetu s poštovanjem i diskrecijom, jer na njemu vide utisnutu sliku samoga Boga Stvoritelja (usp. Post 1, 26-27), koji čovjeka zove da s njim podijeli besmrtni život. Stoga kršćani osjećaju svojom dužnošću bez prestanka naviještati biblijsko i vjersko viđenje ljudskog postojanja na zemlji. Ta je vizija danas ugrožena i napadnuta od ideologija koje imaju namjeru uvjetovati društvo i samu ljudsku osobu.

Papa Franjo je prošlog mjeseca na »pokorničkom hodočašću« u Kanadi ponovno ukazao na opasnost ideološke kolonizacije. »Ako je nekoć kolonijalni mentalitet zanemarivao konkretni život naroda, namećući unaprijed određene kulturalne modele, ni danas ne nedostaje ideoloških kolonizacija koje su u suprotnosti sa životnom stvarnošću, guše prirodnu privrženost naroda vrjednotama, nastojeći iskorijeniti tradicije, povijest i religijske spone« (Govor na Susretu civilnih vlasti, predstavnika domorodaca i diplomatskog zbora, Quebec, 27. srpnja 2022.), rekao je Sveti Otac.

U drugim je zemljama papa Franjo, govoreći o ljepoti obitelji, pozvao da se odupremo teorijama, koje nastoje nametnuti takozvane druge oblike obitelji i drugačije gledanje na čovjeka s obzirom na njegovu izvornu različnost koja ga očituje kao muško ili žensko. Naime, kako kaže papa Franjo, vodi se rat ne oružjem nego ideološkom kolonizacijom koja želi razoriti brak i obitelj. Sve to ima za cilj unakaziti obitelj, želeći redefinirati i sam pojam braka. Već je sveti Ivan Pavao II. proročkom snagom naglasio da će se bitka trećega tisućljeća voditi oko čovjeka kao slike Božje i da budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj.

7. Draga braćo i sestre, danas dolazimo k Mariji kao pojedinci, kao obitelj, kao narod i kao Crkva. I dok razmatramo otajstvo Marijina života, kao znak naše utjehe i sigurne nade, bolje shvaćamo da su svako začeće i rođenje ljudskoga bića dar majci, roditeljima i čitavoj ljudskoj zajednici. Poput dviju majki u Zaharijinoj kući, pozvani smo radovati se svakom novom djetetu kao daru.

Današnje nas slavlje poziva da budemo društvo koje je prijateljski otvoreno prema djeci i za djecu; u obitelji, župnoj zajednici, gradu, općini i državi. I to ne samo riječima, nego i djelima. Raduju nas utješne inicijative na tom području, ali nas također žaloste bahate i neljudske odluke i postupanja onih koji omalovažavaju stvarne potrebe djece i koji ne štite ljudski život od začeća do naravne smrti. Svakoj majci upućene su Elizabetine riječi pozdrava: »blagoslovljena ti … i blagoslovljen plod utrobe tvoje!« (Lk 1,42).
 
8. Himan hvale i ushićenja, Marijin Veliča, proizlazi iz Marijina srca. Marija je ponizna i strpljiva. Ona postavlja Boga na prvo mjesto svoga života. Zahvaljuje Svevišnjemu za sve što čini za nju i čitavo čovječanstvo. Marijina radost ne negira teškoće koje prije ili poslije nadolaze. Njezina se radost rađa zbog Božje prisutnosti, Njegove blizine i pomoći. Marija nam pokazuje kakav treba biti naš odnos prema Bogu i ljudima. Ona prepoznaje kako je sve što je primila Božji dar i za to ponizno zahvaljuje. Ali se ne zaustavlja na tome, nego izlazi iz nazaretske kuće i žuri prema Judeji da bi pomogla svojoj rođakinji Elizabeti, koja također, strpljivo i u zahvalnosti iščekuje rođenje svoga djeteta.

Stoga molimo danas posebno za majke i očeve koji iščekuju rođenje djeteta, što ga u radosnoj otvorenosti sanjaju. U evanđeoskom susretu dviju majki život susreće život. Danas preporučimo Mariji sve obitelji i molimo za njih da budu svetišta života i škole budućnosti za nove naraštaje. Potrebno je promicati, braniti i čuvati obitelji, jer one su najveće dobro našega društva.

Danas preporučimo Mariji i sve koji su pritisnuti raznim križevima, sve bolesne te starije osobe, sve stradale u raznim nesrećama i nepogodama. Molimo i za sve koji su pogođeni ratovima, ratnim razaranjima i posljedicama ratnih stradanja, pogotovo u Ukrajini. Molimo za mir u toj izmučenoj, a nama bliskoj zemlji. Molimo za mir u svijetu.
 
9. Braćo i sestre, kao toliko puta u našoj kršćanskoj povijesti tako i danas tražimo pomoć, snagu i svjetlo kod naše najvjernije Zagovornice. Ovdje zahvalimo za primljene milosti i uslišanja, za sve što smo kao Crkva i narod postigli. Dok gledamo unatrag budimo zahvalni na uspjesima kojima smo obdareni i u nedavnoj prošlosti, moleći također oproštenje za propuste i grijehe. Kao crkvena i društvena zajednica trebamo iznova graditi i njegovati zajedničke prostore koji će nam jačati osjećaje pripadnosti, ukorijenjenosti, koji će nas čuvati od mode uniformizma i novih kolonizacija, koji će nam omogućiti da se osjećamo kod kuće u svojim mjestima i gradovima, u svojim zavičajima i u svojoj državi, u svojim zajednicama koje nas povezuju i podržavaju.

U ovo vrijeme koje je bremenito raznim strahovima, a koje traži obnovu nakon razarajućih potresa, u razdoblju označenim pandemijom, kao toliko puta u našoj povijesti, potrebno je da, ojačani zagovorom blaženoga Alojzija Stepinca, ponovno stanemo pred Mariju i zavapimo: Pod obranu se Tvoju utječemo!

Crkvi u Hrvatskoj i domovini Hrvatskoj potrebna je nova marijanska obnova. Amen.