Što se događa u misi? - Izvještaj o ustanovljenju euharistije

15.11.2021.

Foto: Misa za žrtve pandemije

Sad do izražaja dolazi narativni element onoga što svećenik govori. Slušamo o preciznom i specifičnom događaju Isusova života, to jest o njegovoj večeri s učenicima večer prije Njegove smrti. Ne prepričava se cijela večera, već samo dva trenutka: onaj oko kruha i drugi oko vina. Svećenik o toj činjenici ne govori samo riječima, već i gestama. Ispred njega su kruh i vino koje koristi za svoj govor. U ovom se dijelu molitve može puno razmišljati, uistinu se puno toga događa. Prvo ćemo pažljivo opisati obredni čin i njegove riječi, a zatim ćemo pokušati razmotriti što oni znače.

Prije svega trebali bismo se usredotočiti na smjer svećenikova govora. Još uvijek se obraća Bogu Ocu. To je važno. Svećenik ne čini nešto da bi mogao viđen i slušan od naroda, već da bi bio viđen i čut od Oca. Svoj izvještaj ispunjava pred Bogom na oltaru na nebu. Narod se pridružuje svećeniku u ovoj nakani. Kao što smo već primijetili, Bog ne treba učiti ove stvari od nas. Činjenica je da kad ih se sjetimo pred Njim, On vidi da znamo koliko je učinio za nas u svome Sinu. To je najvažnija stvar koju želimo reći: da znamo koliko je veličanstven trenutak u kojem se prisjećamo u Njegovoj prisutnosti.

Svećenik ponovno prepričava trenutak, a to ponovno čini pred Ocem, jednostavnim i stiliziranim gestama, onime što je Isus rekao i učinio tijekom večere. Kad kaže da je Isus uzeo kruh, svećenik uzima kruh kojeg je narod taj dan donio u procesiji. Kada govori kako je Isus podigao oči prema nebu i svećenik podiže oči prema nebu. Dalje govori kako je Isus blagoslovio Boga, a zatim razlomio kruh i dao ga svojim učenicima i rekao... U trenutku kad svećenik dođe do onoga što je Isus rekao, lagano se nakloni i točno izgovara Isusove riječi. Važno je primijetiti učinak svega toga. Do ovoga trenutka svećenik iznosi jednu činjenicu koristeći prošlo vrijeme, jer zapravo ono čega se prisjećamo pred Bogom, događaj je prošlosti. Dakle, Isus je uzeo, blagoslovio, razlomio, dao, rekao - sve prošla vremena. U teoriji bi bilo moguće nastaviti na ovaj način i izgovarati: „Rekao je da je ovaj kruh njegovo tijelo“. Ali citirati Isusa, ponavljajući njegove precizne riječi u današnje vrijeme i podcrtavajući riječi s laganim naklonom tijela... sve ima veličanstven efekt. Smatramo da prošli događaj definira u potpunosti i sadašnji događaj, sadašnji trenutak ovog liturgijskog slavlja. Nad kruhom kojeg je narod donio, svećenik izgovara Kristove riječi: „Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati“. Zatim svećenik s narodom ostaje u tišini i sva pažnja usmjerava se na kruh, kojega drži uzdignutog pred narodom. Drži ga na taj način kako bi ga narod vidio, kako bi ga štovali gledajući ga. Ali istodobno ga drži uzdignutog i pred Bogom Ocem u čijoj prisutnosti se i sve ovo izgovara. Tada klekne iz poštovanja pred kruhom te ovom gestom izražava svu vjeru Crkve u svezi onoga što se sada dogodilo. Naša molitva da siđe Duh kako bi preobrazio naše darove, uslišana je tijekom izgovaranja Isusovih riječi, kada su se ponovno izgovarale Isusove riječi. Isto se događa i s vinom. Svećenik dalje govori kako je nakon večere Isus uzeo kalež. Dok to govori, uzima kalež s vinom, kojeg je narod taj dan prinio i kojem se dodalo malo vode. Svećenik dalje nastavlja govor na sličan način kao i o kruhu. Kad je riječ o Isusovim riječima nad kaležom, malo se nakloni te izgovara riječi u sadašnjem vremenu: „Ovo je kalež moje krvi“. Učinak je isti. U tišini podiže kalež pred narodom i pred Ocem. Ponovno poklekne jer je Duh sišao i, izgovarajući Isusove riječi, vino je preobraženo u krv Kristovu.

To se odnosi na pažljiv opis riječi i djelovanje obreda. Već govore puno. Ali i mi bi trebali pokušati ispitati neke dimenzije ovog neiscrpnog otajstva, tog neiscrpnog konkretnog „nešto“. Znamo da, zajedno s epiklezom, ovaj izvještaj ostvaruje preobrazbu darova koje smo prinijeli. Što je Isus učinio na posljednjoj večeri - još uvijek čini u ovom trenutku jer to je trenutak koji nikad ne prolazi - morao je pokrenuti moćne događaje koji će biti vrhunac Njegova života. Učenicima je, zajedno s nalogom da to čine Njemu na spomen, dao znak. Taj znak otkrio bi značenje Njegove smrti za koju je znao da će dogoditi sutra. Događaji oko Njegove smrti i dugi sati tijekom kojih je visio na križu previše su strašni da bi ih netko mogao razumjeti, možda čak i On koji ih je pretrpio. Ali ovim znakom učinjeno je prije i ponovljeno poslije, Isus je otkrio značenje svoje smrti i navijestio je da joj se dobrovoljno podlaže.

U znaku kojeg je Isus učinio tijekom večere prije nego li će podnijeti smrt, tri su stvari koje nas pogađaju. Prvo, njegova upotreba kruha i vino te kontekst obroka. Koristi se ovim temeljnim simbolima našeg zajedničkog života - simboli ljubavi, želje, zajedništva - i izjavljuje da su oni Njegova dobrovoljna smrt. Ono što je za Njega smrt, za nas mora biti hrana (kruh). Ono što je za Njega smrt, to je za nas čak i gozba (vino). Ovo je potpuno neočekivano razumijevanje Njegove smrti i nikada do toga ne bismo mogli doći samoinicijativno. On je naš gospodar i učitelj i podučava nas dok nam daje ovaj znak.

Oni nisu samo temeljni simboli ljudskog života, već svoje specifično značenje imaju i u kontekstu Pashe, blagdana kada se Izrael pred Bogom prisjeća Njegovih velikih djela spasenja u izlasku. Hrana i piće ovog obroka bili su jezik kojim je ispričana priča o Pashi Izraela. Isus, Židov, crta sve te slike noć prije svoje smrti, u kontekstu pashalnog obroka, svjesno i s nakanom sažima ili rekapitulira cijelu povijest Izraela u sebi. U znakovima obroka koje bira, kada uzima kruh i vino, svjestan je da drži cijeli Izrael i njegovu povijest i identificira cijelu tu povijest sa sobom i sa smrću koju će podnijeti sljedeći dan, govoreći: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv“. Ovaj trenutak i taj čin nedokučivo su duboki. To nije neka nejasna identifikacija izraelske povijesti s Isusovom. To je nepogrešiv znak po svom značaju: Izraelska povijest pronalazi svoje ispunjenje u tijelu koje će visjeti na križu, u krvi koja će tamo biti prolivena. Ova krv uspostavlja novi savez, „novi savez u mojoj krvi“. Ukratko, Isus, držeći u rukama cijelu izraelsku povijest, proglašava to svojom dobrovoljnom smrću. Sav Zakon i proroci upućivali su na to.

Druga stvar koja upada u oči u znaku koji je Isus učinio je jezik koji koristi. Svakako ga možemo nazvati žrtvenim jezikom, čak i ako se riječ žrtvovanje ne pojavljuje. Njegovo je „tijelo predano“. Njegova je „krv prolivena“ da uspostavi „novi i vječni savez“. Ponavljanje ovog znaka i Isusovih riječi oko njega, zasigurno pripremaju put za Crkvu da Euharistiju i Isusovu smrt shvati kao žrtvu. Otajstvo je u ovom trenutku vrlo zbijeno. Dok Crkva nastavlja slaviti euharistiju kroz svoje prve generacije, na kraju shvaća da je Kristova smrt zapravo žrtva po kojoj se mjere druge i posljedično tome sve druge žrtve nestaju. I Euharistija koja se prisjeća Njegove smrti postaje ista žrtva. Nema druge.

Treća stvar koja je upadljiva u znaku koji je Isus učinio je kako taj znak djeluje. Navikli smo misu nazivati žrtvom. Često koristimo izraz „misna žrtva“. Katolici znaju - koliko god to nejasno bilo - da je Kristova žrtva na Kalvariji prisutna na misi, a taj je pojam posebno povezan s govorom o ustanovljenju. Ali moguće je shvatiti nešto o tome kako o vo funkcionira, što to znači. Govor o ustanovljenju pamti i priređuje večeru u noći prije Isusove smrti. Ne donosi scene s Kalvarije, ali ova je večera ukazala na značenje križa, čije je značenje konačno otkriveno u uskrsnuću i ostatku događaja vazmenog otajstva.

Stoga prisjećanje na večeru koja je nagovještavala Njegovu smrt već nas stavlja u Njegov čas; to je naš način prisjećanja Njegove smrti; jer večera nam sada „ponovno oblikuje“ taj čas i stoga nas uvodi u njega. Od sada se sva sjećanja, svi liturgijski spomeni odnose na ovaj središnji događaj u povijesti spasenje. Prisjećati se u konačnici znači prisjećati se toga. Prisutnost uskrslog Isusa raspetog vječno je prisutna činjenica uspostave novog saveza. U ovoj je sceni žrtva Kalvarije prisutna i zastupljena u preobraženom vinu i kruhu. „Tehnika“ spomena spaja nas s tom činjenicom.

Tijekom cijelog tog čina i u riječima koji ga prate, ostaje važno pažljivo prisjetiti se da se sve to događa s kruhom i vinom koje smo prinijeli; jer je to način na koji se ostvaruje naše zajedništvo na jednoj Kristovoj žrtvi. Doista, zahvaljujući našem kruhu i vinu naš je život uveden u jednu i jedinu povijest u kojoj povijest svijeta nalazi svoj smisao i ispunjenje: Kristova smrt i uskrsnuće. To je naš život u kojem se Isusove riječi koje je tada izrekao i dalje izgovaraju. I upravo zbog tih riječi, zbog ovog blagoslova, naš se život preobražava kako bi mogao naviještati Njegovu dobrovoljnu smrt, Njegovu žrtvu. U propovijedi iz petog stoljeća, sv. Leon Veliki uspio je to jezgrovito izraziti: „Poseban učinak našeg sudjelovanja u tijelu i krvi Kristovoj je da smo preobraženi u ono što uzimamo i da to nosimo u svemu, u duhu, kao u tijelu, u onoga u kojem smo bliskim sjedinjenjem umrli, pokopani i uskrsnuli“.

Dio naše metode je da uvijek zabilježimo smjer u kojem se liturgija kreće u svakom pojedinom trenutku, a već smo primijetili da su naše riječi i geste upućene Bogu Ocu. To što svećenik govori i čini u ime svih nas slika je našeg odlaska Ocu po Kristu. Duh Sveti oblikuje i održava našu molitvu. Ali, čak i dok se svojom molitvom krećemo prema Ocu, On nam već dolazi u susret i uslišava našu molitvu tako što odmah šalje Duha i Sina. U ovom trenutku liturgije potpuno smo uronjeni u otajstvo Trojstva i u pokretu smo ljubavi koja neprestano teče između Oca, Sina i Duha. Pokret je u oba smjera: mi prema Ocu i Oca prema nama!

Prvi dio: Što se događa u misi? (I)
Drugi dio: Što se događa u misi? (II)
Treći dio: Što se događa u misi? (III) 
Četvrti dio: Što se događa u misi? (IV)
Peti dio: Što se događa u misi? (V)
Šesti dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (I)
Sedmi dio: Što se događa u misi? - (Uvodni obredi II)
Osmi dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (III)
Deveti dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (IV)
Deseti dio: 
Što se događa u misi? - Zborna molitva
Jedanaesti dio: Što se događa u misi? - Služba riječi
Dvanaesti dio: Što se događa u misi? - Služba riječi (II)
Trinaesti dio: Što se događa na misi? - Čitanje Starog zavjeta 
Četrnaesti dio: Što se događa u misi? - Otpjevni psalam 
Petnaesti dio: Što se događa u misi? - Drugo čitanje 
Šesnaesti dio: Aleluja ili pjesma prije Evanđelja i Navještaj evanđelja
Sedamnaesti dio: Homilija  
Osamnaesti dio: Vjerovanje 
Devetnaesti dio: Molitva vjernika 
Dvadeseti dio: Što se događa u misi? - Priprema oltara i darova 
Dvadeset prvi dio: Što se događa u misi? - Prinos darova biskupu ili prezbiteru 
Dvadeset drugi dio: Što se događa u misi? - Molitve prikazanja 
Dvadeset treći dio: Što se događa u misi? - Euharistijska molitva (V)
Dvadeset četvrti dio: Što se događa u misi? - Svećenikov dijalog s narodom – dijalog predslovlja
Dvadeset peti dio: Što se događa u misi? - Svećenikov dijalog s Bogom - preslovlje
Dvadeset šesti dio: Što se događa u misi? - Svet, svet, svet 
Dvadeset sedmi dio: Što se događa u misi? - Ispovijedati Božju svetost i slavu 
Dvadeset osmi dio: Što se događa u misi? - Svećenik zaziva Duha Svetoga (prva epikleza)


Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr