Govoreći o pokliku prije evanđeoskog čitanja, „Opća uredba Rimskog misala“ (br. 62.) ističe kako se
„poslije čitanja koje neposredno prethodi evanđelju pjeva Aleluja ili druga pjesma, određena rubrikama, kako to zahtijeva liturgijsko vrijeme. Na taj način poklik tvori samostojan obred ili čin kojim zajednica vjernika prima i pozdravlja Gospodina koji će joj progovoriti u evanđelju te svoju vjeru očituje pjevanjem. Pjevaju ga svi stojeći, pri čemu pjevanje predvodi zbor ili pjevač, a - ako je potrebno - pjevanje se ponavlja. Redak pjeva ili zbor ili pjevač.
a) Aleluja se pjeva u svako doba izvan korizme. Redci se uzimaju iz lekcionara ili iz Graduala.
b) U korizmeno se vrijeme umjesto Aleluja pjeva redak prije evanđelja, naznačen u lekcionaru. Pjevati se može i drugi psalam ili zavlaka (tractus), kako se nalazi u Gradualu.“
Kako je i prethodno naznačeno, u „Redu čitanja“, u „Uvodnim napomenama“, pod naslovom „Načela za upotrebu 'Rada čitanja'“, progovara se i o retku prije Evanđelja.
Ta pjesma, koja se pjeva nakon drugog čitanja ili neposredno prije Evanđelja, „ili je u svakoj pojedinoj misi posebno određena i usklađena s Evanđeljem ili se ostavlja slobodi izbora u zajedničkom nizu nekog vremena ili zajedničkih čitanja“ (br. 90.).
Tijekom korizme „prije i poslije retka prije Evanđelja može se upotrijebiti jedan od ovih ili njima sličnih poklika“ (br. 91.):
1. Slava ti i hvala, Kriste!
2. Slava tebi, Kriste, Mudrosti Očeva!
3. Slava tebi, Kriste, Riječi Božja!
4. Slava tebi, Gospodine, Sine Boga živoga!
5. Hvala ti i čast, Gospodine Isuse!
6. Hvala tebi, Kriste, Kralju vječne slave!
U župama Nadbiskupije, ali i diljem naše Domovine, uobičajen je i poklik „Slava tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite!“, koji je prilagođen i za pjevanje te se može redovito upotrebljavati kao i prethodno navedeni poklici.
vlč. Tomislav Hačko
