Što se događa u misi? - Služba riječi

13.7.2021.



Sada započinje jedan od prvih, glavnih dijelova liturgije: služba riječi. Naše razmišljanje započet će s nekim općenitim napomenama o tome što se događa u liturgiji kad se naviješta Riječ Božja. Pokušat ćemo shvatiti što to znači da Bog govori. Tada ćemo vidjeti ono što ima karakter događaja navještaja Riječi. Što to znači, objasnit ćemo u nastavku. Nakon ovih općih napomena, osvrnut ćemo se i na značaj čitavog niza čitanja koja imamo na nedjeljnoj euharistiji ili pak na euharistiji prigodom svetkovine; točnije, prvo čitanje iz Starog zavjeta, responzorijalni psalam, drugo čitanje Novog zavjeta iz apostolskih poslanica, pjesma prije Evanđelja i Evanđelje. Nakon toga slijedi, a što se još smatra dijelom ovog prvog dijela liturgije, homilija, Vjerovanje i molitve vjernika.
 

Što znači: „Bog govori?


Kako bismo bolje razumjeli što se događa tijekom službe riječi, želimo se prisjetiti onog što je rečeno u prvom poglavlju o strukturi obreda. Tamo smo govorili o dvostrukoj kretnji: Boga prema svijetu i svijeta prema Bogu. U ovom se dijelu liturgije taj pokret izražava kroz govor. Bog govori i mi odgovaramo. Gledajući ga kroz trojstvenu i eklezijalnu formu, možemo reći da Bog govori Crkvi preko svog Sina u Duhu Svetom; a Crkva odgovara. Krist pak stoji u sredini između ova dva smjera kretanja i zato se naziva Posrednikom. Ono što Bog kaže svijetu je njegov Sin, Krist. Čak je ono što svijet odgovara Bogu Krist, Riječ koja je postala tijelo. Crkva i ovdje ima ulogu posrednika. Dok govori Crkvi, Bog govori svijetu. Crkva pak, odgovarajući Bogu, govori za svijet.

Moramo preciznije razmisliti što to znači da Bog govori. To nisu jednostavne riječi poput naših, s jedinom razlikom što one dolaze negdje s neba, pa su malo veće i jače, pa mislimo, „Oh, mora biti Bog koji govor. Tko zna što želi?. Ne, to što Bog ima za reći je otajstveni dio njegova bića i otkriva nam se na taj način. „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). Bog je izraz samog sebe. I to je tako od vječnosti. „Unutar“ Boga je Bog i samoizražavanje. Ja sam Otac i Sin, Bog i Riječ od vječnosti. Tada Bog uzima jedan od svojih izraza i izražava se „izvan“ sebe, stvarajući svemir. Izraz vječna Riječ, osnova je ili princip stvaranja: „Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa (Iv 1,3). Bog je sam život. „Život“ je drugo Božje ime i njegov izraz. U stvaranju Bog dijeli svoj život izvan sebe: „U njoj bijaše život. Dakle, samo stvaranje je Bog koji govori, njegov izraz i u njega nas je postavio s mogućnošću da raspoznamo njegovu Riječ i da joj odgovorimo. Nismo stvoreni za slušanje glasa koji grmi s neba, nego za slušanje samog stvaranja i slušanja nas samih kao dijela tog stvaranja.

Grijeh naših praroditelja bila je nemogućnost da razaberu ovu Riječ i život čija su ishodišta u Bogu. I posljedično tome odbijanje odgovora i stavljanje u odnos s Bogom koji govori. Nasljeđe ovog propalog odnosa postaje priča o rodu koja potječe od naših praroditelja. Čovječanstvo, stvoreno da čuje Božju riječ i da na nju odgovori, više za nju nije imalo uši niti je znalo kako na nju odgovoriti. 

Unatoč tome, Bog ne prestaje govoriti. Mogli bismo reći, tražio je druge načine komuniciranja i izražavanja. Ali na kraju, velikom silom izlazi iz sebe samog. Božanski izraz, Riječ, čini nezamislive napore kako bi se probila. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). To znači da se Bog više ne izražava samo u stvaranju, već i unutar odvijanja ljudske povijesti. To je izvanredno jer, u određenom smislu, stvaranje bi uvijek ostalo samo čisti izraz Boga, a ljudska bića ona koja ga više nisu znala slušati. Ali kao što rekoh, povijest čovječanstva postaje povijest narušenog odnosa čovjeka s Bogom, povijest gdje se nakupljaju grijeh i zlo i koji tijekom stoljeća uzimaju sve više maha. Reći: « I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ znači reći da Bog sada čini da njegova riječ sada odzvanja unutar te povijesti grijeha, ne samo kroz stvaranje, nego i svojim djelovanjem među nama. U Riječi koja je postala tijelo, u Isusu Kristu ljudi mogu ponovno osjetiti tko je i što je Bog.

Ne čujemo - želim ovo još jednom naglasiti - glas koji grmi s neba. Vidimo tu Riječ. Tekst tako nastavlja: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1,14). Vidjeti slavu Jedinorođenca koji dolazi od Oca je čuti Božju riječ, vidjeti i čuti tko je i što je Bog. Bog je Otac od kojeg dolazi jedinorođeni Sin, pun istine i milosti.

Za pažljive slušatelje ono što sam nazvao ogromnim impulsom Božje riječi u postajanju tijelom Isusa Krista nije bila riječ koja je došla niotkuda. Isus Krist nije pao s neba. On je došao na jednostavan način, tajni i otajstveni (!) kroz vjekove. Samo na taj način Riječ je doista mogla postati tijelo, za razliku od pukog uzimanje tijela kao njezina vanjskog obličja. Zapravo božanska Riječ, koja konačno odjekuje u Isusovom ljudskom životu, bila je Riječ koja se polako pripremala „riječima“ tijekom tolikih stoljeća ljudske povijesti. Gledajući unatrag, polazeći od slušanja konačne Božje riječi u Isusu Kristu, kršćani su mogli razumjeti da je Bog već govorio u ljudskoj povijesti, u tome što je pripremao u povijesti kako bi rekao svoju konačnu Riječ. To je lijepo rečeno na početku Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove“ (Heb 1, 1-2).

Malo po malo, kako se svijet približavao ovoj „konačno, u ove dane“ – konačno jer Bog ne može reći drugo nego što je rekao s Kristom – scenarij u kojem će Riječ definitivno biti izrečena usredotočujući se na povijest Izraela. Ovo je narod rođen od Abrahama, kojem je Mojsije poslan kao protagonist događaja izlaska, narod kojem su dani Zakon i Proroci, narod unutar kojeg je Davidu obećano potomstvo koje će trajati zauvijek. Ovo je bio narod koji se udaljio od Boga, bez obzira na bezbroj Njegovih posebnih znakova i namjera da govori i djeluje kroz njegovu povijest. Ipak, Bog ostaje vjeran svom obećanju i, kao što smo rekli, u ovom kontekstu on izgovara svoju konačnu Riječ. Da se vratimo konceptu koji smo razradili u prvom poglavlju, možemo reći da je Isus Krist otajstvo stvaranja i povijesti. Odnosno, u konkretnom stvorenom svijetu i u povijesti čovječanstva, tajna - skrivena i sada otkrivena - je Isus Krist, vječna Božja riječ, Jedinorođenac od Oca, pun istine i milosti. On je Božja riječ koja se naviješta i slavi u misi tijekom službe riječi. I On je ono što se događa. Riječ Božja nije knjiga, nije Biblija kao skup riječi sa značenjem koje bismo trebali razumjeti. Božja riječ je stvaranje, to je povijest Izraela, to je povijest Isusa Krista. Kršćani su oni koji su čuli i primili konačnu Božju riječ u Isusu Kristu. Nakon Njega, stvaranje i povijest Izraela mogu se slušati samo kao dio Njegove povijesti. Zaista, radost slušanja povijesti stvaranja i Izraela dolazi od tog da je njihov vrhunac u Kristu. Svaki detalj korišten je i uzet za ono što se može otkriti o Njemu.


Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr