Što se događa u Misi? - Drugo čitanje

9.8.2021.


Foto: Proslava svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata, 2021.


Drugo čitanje


Većina onog što je rečeno o čitanju Božje riječi Starog zavjeta može se primijeniti i na drugo čitanje, koje se uvijek uzima iz spisa apostola. Kao što smo vidjeli kod samog Isusa, autori Novog zavjeta kreću se unutar misaonog svijeta predstavljenog u starozavjetnom tekstu. Oni nastavljaju s čitanjem spisa koji su tamo već bili dobro uspostavljeni i u njima razabiru - u Izlasku, pustinji, obećanoj zemlji, hramu - nagovještaj i ni više ni manje nego objašnjenja za izvanredne događaje koji su se odigrali u životu Isusa iz Nazareta. Isus postaje novo središte za takve čitatelje, a tekstovi Novog zavjeta predstavljaju pisani dokaz o njihovom načinu čitanja Starog.

Za Isusa se može reći da je novo središte povijesti Izraela, ali Njegov život ima središte. Evanđelja i apostolski spisi jasno nas vode prema tom središtu. Već smo rekli što je to: Njegova smrt i uskrsnuće. Pogledamo li sadržaj propovijedanja prve Crkve, kako je prikazana npr. kod sv. Pavla, možemo vidjeti situaciju koja još nije osjećala potrebu za nečim poput evanđelja.

Pavao je propovijedao samo Isusovu smrt i uskrsnuće i uspio je propovijedati evanđelje bez pozivanja na brojne Isusove riječi, prispodobe i čuda i da ne spominje detalje njegova rođenja. U drugim okolnostima i kako su godine prolazile, zajednice su osjetile potrebu za proširenijim pripovijedanjem o Isusovom životu. Iz tog proizlaze četiri evanđelja. U slučaju Mateja i Luke ta potreba seže do samog Isusova podrijetla i rođenja. Ali u svakom slučaju, što god se o Isusu pripovijedalo - bili to čudesni detalji oko njegovog rođenja, bile to riječi i djela Njegova javnog djelovanja – imali su za svrhu stavljanje otajstva Njegove Muke u njezin potpuniji kontekst, središte kojeg nam propovjednik poput Pavla nikad nije mogao dopustiti da se izgubi iz vida. O čitanju Evanđelja reći ćemo uskoro. Ovdje želimo reći nešto o prepoznatljivoj kvaliteti drugog čitanja i njegovoj ulozi u liturgiji. Smjer kretanja se opet pomiče. Bog ponovno govori svojoj Crkvi, a Crkva sluša. Ali sad Božji jezik više nije stvaranje i povijest Izraela. Govori nam kroz misaone zapise apostola koje je izabrao Gospodin. Ovo smatram kontemplativnim trenutkom. Apostoli nam nude duboka razmišljanja o ovoj temeljnoj jezgri. Ovo je teologija, reflektirajući trud prvih vjernika da apsorbiraju sve što je proživljeno u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Oni objašnjavaju posljedice pokazujući na razne načine da je vjernik pozvan na nevjerojatno duboko dijeljenje s Gospodinovom mukom, a onda i s Njegovom pobjedom. Sve to učinjeno je s ključnim konceptima i mnogim citatima iz Starog zavjeta. Kad se konačno zajednica kršćana  identificirala i uspostavila kanon tekstova Novog zavjeta, to je bio način za reći da se u tim tekstovima prepoznaje živu vjeru koju su nam prenijeli apostoli, očevici smrti i uskrsnuća Isusova (drugi tekstovi nisu postali dijelom kanona jer nisu bili smatrani prikladnima za izražavanje apostolske vjere). Tekstovi se smatraju nadahnutim; to jest, preko njih nas Duh Sveti vodi k razumijevanju Isusove smrti i uskrsnuća, u skladu s Božjom mišlju. To je ono što se događa u misi kad se navještaju spisi apostola: zajednica je, u tom trenutku, vođena razumijevanjem otajstva. To unutarnje razumijevanje je ono što Bog govori svom narodu i ono je što čitač izriče na kraju čitanja. Kao i kod prvog čitanja, čitač kaže: „Riječ Gospodnja“. Svoje čuđenje i zahvalnost izražavamo odgovorom: „Bogu hvala“.

Kao i nakon prvog čitanja, naš temeljni odgovor je šutnja koja izražava naše poštovanje prema onom što nam je Bog rekao. U ovoj tišini, još jednom, dân i obuhvaćen sadržaj ovog čitanja, sam Isus Krist, prodire u srca i um svog naroda. Rado to čini riječima svojih apostola, jer im je povjerio sve što jest i svoje poslanje. „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“, govori im uskrsli Gospodin uvečer onog dana kad je uskrsnuo (Iv 20,21; usp. 17,18).

Zapanjujuće je kako Isus čini da cijela Njegova poruka ovisi o apostolima i o njihovoj vjernosti onom što od Njega primaju. Na prvi pogled može biti pomalo razočaravajuće. Nakon kratkog razdoblja u kojem se uskrsli Gospodin dao vidjeti, Gospodin se povlači i od tada sve ovisi o apostolima koji svjedoče o Njegovu uskrsnuću. Oni koji vjeruju, iako nikad nisu vidjeli Krista, vjeruju ne zato što su vidjeli uskrslog Gospodina, već zato što vjeruju onom što apostoli svjedoče. To bi moglo biti loše, da nema činjenice da se svjedočanstvo apostola ne potkrepljuje snagom Duha Svetog, koji je na dan Pedesetnice sišao na ove potencijalno razočaravajuće osobnosti i tako ih učinio moćnim svjedocima. Iznenađeni smo onim što primamo od našeg susreta s njima. Vjerujemo onom što su vjerovali apostoli. Sve ovisi o tome. A ovo je, neočekivano, plus, a ne minus. Uskrslog Gospodina susrećemo kroz njihovo svjedočanstvo. Čineći da sve ovisi o apostolima, zasigurno nas uskrsli Gospodin uči koliko je ozbiljna njegova namjera biti jedno tijelo sa svojom Crkvom. Uči nas da živi i djeluje samo kroz nju. Kao uskrsli Gospodin ne pojavljuje se nasamo, kako bi zadivio sretnike koji ga vide. Umjesto toga, pojavljuje se u svojoj Crkvi, jednoj, svetoj, katoličkoj, apostolskoj.


Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr