Homilija

23.8.2021.

Foto: Prvi dan trodnevne pripreme uoči proslave Stepinčeva 2021.

Iz istog razloga, i homilija koja sad slijedi, rezervirana je za zaređenog službenika. To ne znači da laici ne mogu biti dovoljno duboki u razumijevanju Pisma ili pak da nisu dovoljno dobri u javnom nastupu. Suprotno tome, na razini razumijevanja i sposobnosti govora, ponekad se čini da bi laici mogli biti čak i učinkovitiji od zaređenih službenika. Ono što je sigurno poželjno je činjenica da su zaređeni službenici duboki i učinkoviti propovjednici, no to nije glavni razlog zašto je držanje homilije rezervirano za njih. To je još jednom pokazatelj obreda koji govori, kako propovjedniku, tako i zajednica koja sada sluša homiliju. Nije vrijeme za osobne poglede i zadržavanje na pojedinačnim teorijama ili pričama. Ono što zaređena osoba propovijeda mora biti sigurno za zajednicu i ono što se sluša je apostolska vjera Crkve, a ne privatno mišljenje ili iskustvo pojedinca. Očito je da se vjera prenosi na čitavo tijelo vjernika. Ali ređenje sa sobom nosi odgovornost predstavljanja vjere na javni i provjerljiv način. Biskupovo zajedništvo s ostalim biskupima svijeta kroz zajedništvo s papom valjano je jamstvo da od ovog biskupa slušamo vjeru apostola. I zajedništvo prezbitera i đakona s njihovim biskupom daje isto jamstvo. Biskup je pažljivo pratio pripremu onih koje je zaredio za đakone i prezbitere, vodeći računa da oni mogu predstavljati apostolsku vjeru.

Upotrijebimo li našu metodu utvrđivanja u kojem se smjeru liturgija sad kreće kako bismo razumjeli nešto iz homilije, vidjet ćemo da je homilija zapravo osjetljiva kombinacija oba smjera. To je prije svega smjer odgovora na ono što je Bog rekao. Odgovornost je propovjednika da s posebnom pažnjom sluša sve ono što je rečeno u današnjoj liturgiji pomoću određenih tekstova koji su navješteni. Na temelju ovog pažljivog slušanja on će zajednici predložiti načine da osigura da Božja riječ nađe svoj dom u našim srcima i da na nju odgovaramo kako treba. Dakle, ako u jednom smislu riječ ulazi u njega, u drugom smislu izlazi iz njega. U srednjem je položaju. Isus Krist je Gospodin koji ulazi, a Isus Krist treba biti i Gospodin koji izlazi.

Velika tradicija podupire propovjednika u ovom delikatnom zadatku. To je ono što sam nazivao apostolskom vjerom. Ono što su apostoli iskusili i u što su vjerovali, predano je, „tradicirano“ kroz stoljeća. Isus je svoju misiju povjerio apostolima, a ona je dalje predana preko njihovih nasljednika, dosežući tako i do nas. Ta činjenica, takav oblik Božjeg plana predstavljen je u propovijedanju biskupa i onih koje je on zaredio. Zadaća propovijedanja, koju su apostoli dobili od Gospodina, paralelna je s Gospodinovim primanjem Njegovog poslanja od Oca. Već smo primijetili da je uskrsli Gospodin rekao svojim učenicima: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas“ (Iv 20,21). To „kao“ i „tako“ izražava ogromno otajstvo; doista, ni manje ni više nego odjek trinitarnog otajstva u kojoj Sin izlazi od Oca. Na taj isti način, iz istih tajanstvenih dubina, apostolski propovjednik izlazi iz uskrslog Gospodina. Dakle, obrazac prema kojem je Gospodin propovijedao mora postati obrazac svakog kršćanskog propovjednika. Isus je precizno izrazio taj obrazac: „Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla“ (Iv 7,16).

Ipak, postoji razlika između Isusova i apostolskog propovijedanja. Isus, svjedočeći Oca, svjedoči i o sebi (Lk 4,21; Iv 3,11; 5, 31-47; 8, 14-18; 10,25; 15,26; 1 Tim 6,13; 1. Iv 5, 7-8). Apostoli sa svoje strane ne svjedoče sebe, nego Isusa, što postaje glavni sadržaj njihova propovijedanja. Počevši od propovijedanja koje se Petru pripisuje u Djelima apostolskim, tekstovi Starog zavjeta odnose se na Isusa, na Njegovu smrt i uskrsnuće. Ova upotreba biblijskog teksta u odnosu na Gospodinovo uskrsno otajstvo postaje temeljem cijelog propovijedanja, a objašnjenje teksta na taj način postaje zadaća propovjednika. Metode tumačenja i iznošenje obrane nove vjere, kao što vidimo u govorima Petra i Pavla u Djelima apostolskim, nalaze nastavak i razvoj kod otaca. Da bismo razumjeli zašto su oci propovijedali na način na koji su to činili, mora se shvatiti da su i sami, na to što čine, nastavak apostolskog propovijedanja. Ono što će se razviti u patrističkom propovijedanju temelji se na odlukama donesenim u apostolskom propovijedanju. Petrov govor na dan Pedesetnice može sažeti metodu. Da bi objasnio izvanredne stvari koje su se upravo dogodile, Peter započinje riječima: „ to je ono što je rečeno po proroku Joelu“ (Dj 2,16; glavni su govori Dj 2, 14-36; 3,12-26; 4, 8-12; 5, 29-32; 10, 34-43; 13,16-41; 14, 14-17; 17, 22-31; Isus je sam uspostavio taj obrazac u Lk 4, 16-22; 24, 25-27.44-47).

Činjenica da takav način propovijedanja započinje na Pedesetnicu nije slučajna. Ako se iz određene perspektive može reći da kršćansko propovijedanje proizlazi od uskrslog Gospodina, iz druge perspektive može se reći da je to plod Pedesetnice, dar Duha. Valjano teološko načelo koje koristimo za pokušaj razumijevanja onog da Duh djeluje u Crkvi jest prisjećanje onog što je sam Pavao naučio od Duha: „I nitko ne može reći: 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom“ (1 Kor 12, 3) i „odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: 'Abba! Oče!'“ (Gal 4,6). Ovo određuje zadatak propovjednika: omogućiti cijeloj zajednici i svakom pojedinom vjerniku da cijelim svojim bićem kažu: „Gospodin Isus“ i da kliču „Abba! Oče!“. To je zadatak beskrajnih razmjera i neiscrpnog bogatstva. Propovijedati Krista znači propovijedati „Božje otajstvo", propovijedati ono otajstvo „u kojoj su skrivena sva blaga mudrosti i znanja“ (Kol 2, 2-3). Beskrajno bogatstvo počinje se razvijati u Crkvi od apostolskih vremena i razvija se tijekom stoljeća otaca. Propovijedanje u naše vrijeme trebalo bi biti obilježeno kontinuitetom s apostolskom i baštinom otaca.

Ali homilija za vrijeme mise ima zadatak koji nadilazi propovijedanje Pisma na taj način. Također mora izraziti i, u određenom smislu, objasniti vezu između službe riječi koja se bliži kraju i euharistijske službe koja će uskoro započeti. Kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, euharistijska služba otajstveno odražava model Riječi koja postaje tijelo u otajstvu Utjelovljenja. Riječi Svetog pisma objavljene u liturgijskom slavlju postaju sakrament; to jest, čini i riječi obreda koje je zajednica uputila darovima kruha i vina, te na svoj vlastiti način, na još dubljoj razini, navještaju jedan i jedini događaj spasenja: smrt i uskrsnuće Gospodinovo. A taj događaj proglašavaju jednim i jedinim istinitim događajem slavlja zajednice.

Propovijedanje tijekom euharistije mora govoriti o tim stvarima. Propovjednik ih mora znati objasniti, proglasiti, podići srca i umove zajednice prema njima. Svi tekstovi moraju se voditi događaju koji ih ostvaruje: Gospodinovoj smrti i uskrsnuću, ali također se mora naviještati i objašnjavati da kroz Euharistiju koja će se uskoro slaviti ulazimo u zajedništvo s tom istom smrću i uskrsnućem.


Prvi dio: Što se događa u misi? (I)
Drugi dio: Što se događa u misi? (II)
Treći dio: Što se događa u misi? (III) 
Četvrti dio: Što se događa u misi? (IV)
Peti dio: Što se događa u misi? (V)
Šesti dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (I)
Sedmi dio: Što se događa u misi? - (Uvodni obredi II)
Osmi dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (III)
Deveti dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (IV)
Deseti dio: 
Što se događa u misi? - Zborna molitva
Jedanaesti dio: Što se događa u misi? - Služba riječi
Dvanaesti dio: Što se događa u misi? - Služba riječi (II)
Trinaesti dio: Što se događa na misi? - Čitanje Starog zavjeta 
Četrnaesti dio: Što se događa u misi? - Otpjevni psalam 
Petnaesti dio: Što se događa u misi? - Drugo čitanje 
Šesnaesti dio: Aleluja ili pjesma prije Evanđelja i Navještaj evanđelja


Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr