U završnom nastavku
govora zagrebačkog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca pred sudom 3. listopada 1946., bl. Alojzije govori o položaju kršćanske vjere u novom društvenom sustavu, odnosu Crkve prema komunizmu te mogućnosti sporazumijevanja između državne vlasti i Svete Stolice. Govor završava riječima:
„Ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.“
Napad na vjerske istine
Evo, da razumijete zašto smo se borili: Još jedno tri do četiri primjera slobode.
U školskim udžbenicima tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postajao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postajao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati, da će izletjeti iz škole. Ja vam kažem, gospodine državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrebljena.
„Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati.“
Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je absurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je absurd!
Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?
Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko, da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje nijedan učenjak svjetskog glasa?
Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi.
Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja:
„Nema čovjeka u ovoj državi kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.“
Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim, da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.
Neka se ne misli, da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Svetom Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati, što im je dužnost, i neće se trebati tražiti svećenike, da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.
Komunistička partija
Konačno da kažem par riječi i
o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju.
Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti evo i nakon što nas se osiromašilo.
Nismo protivni tome, da radnici dođu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.
„Katolici su za ta prava umirali i umirat će.“
Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sveta Stolica. A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.
„A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.“
Zaključak
Osamdeset godina nakon nepravednog suđenja i osude bl. Alojziju dogodilo se nešto što nije često u povijesti jedne osobe.
Naime, Hrvatski sabor 1992. jednoglasno je donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu Alojziju Stepincu, navodeći da je bio nepravedno suđen i na montiranom političkom procesu nevino osuđen.
Katolička Crkva 1998. proglasila ga je blaženim, a sveti Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici govorio je o njemu kao o mučeniku koji je podnio „okrutnosti komunističkoga sustava“ i radije prihvatio patnju nego izdao svoju savjest.
I u konačnici, Županijski sud u Zagrebu 2016. poništio je presudu iz 1946., nakon postupka revizije u kojem su utvrđene teške povrede temeljnih prava i načela pravne države.
Država je, dakle, osudila politički proces. Sud je poništio njegovu presudu. Crkva ga je uzdigla na čast oltara.
Pa ipak, gotovo osamdeset godina nakon procesa, čini se da zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac u dijelu javnih rasprava još uvijek sjedi na optuženičkoj klupi - kao da se proces iz 1946. iznova otvara...
Možda upravo zato njegove riječi iz sudnice i danas imaju posebnu težinu:
„A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.“
Korisne poveznice
pripremio: vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator
Izvor: Glasnik „Sluga Božji Alojzije Stepinac“, 3 (1996) 4, str. 84.
| Znanstveni skup "Osamdeset godina od osuđujuće presude i deset godina od revizije osude blaženog Alojzija Stepinca - ispravljanje neprava nastalog zlouporabom političke moći komunističkog režima" u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije i Pravnog fakulteta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta održat će se 11. studenoga 2026. godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. |
