U kontekstu poglavlja "Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva", Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije u petom dijelu progovara i o sakramentu pomirenja (pokore). U nastavku u cijelosti donosimo izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije o sakramentu pomirenja (pokore). Za lakše čitanje ispred pojedinih brojeva stavljeni su naslovi.
Uvod
76. Po sakramentu krštenja vjernik stupa u spasenjsko zajedništvo s Bogom u njegovoj Crkvi, a u sakramentu euharistije uvijek iznova obnavlja dostojanstvo otkupljenika te se izručuje čudesnoj obnovi dara vjere. Grijeh, kao povreda ili pobuna protiv vječnoga Zakona koji sve usmjeruje k dobru, duboko pogađa čovjeka u njegovoj čežnji za spasenjem, ranjava kršćaninovo dostojanstvo i narušava njegovo zajedništvo s Bogom i s Crkvom, zajednicom vjernika. U tome smislu sakrament pokore razumijeva se kao Božji spasenjski zahvat u život čovjeka zarobljena ili ranjena grijehom; to je sakrament otvaranja Božjih ruku čovjeku koji se obraćenjem vraća daru spasenja. Sakrament pokore i pomirenja, nekoć nazivan ‘drugim krštenjem’, obnavlja u čovjeku krsnu milost zajedništva s Bogom i s njegovom Crkvom. Stoga je to sakrament Božje milosrdne ljubavi koja prethodi svakomu obraćenju i svakomu djelu pokore.
To sažeto izriče i molitva odrješenja u sakramentalnoj ispovijedi ističući da je „Bog Otac milosrđa koji je smrću i uskrsnućem svojega Sina pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga na otpuštenje grijeha“ (RP, 46.). Po sakramentu pomirenja djelo otkupljenja, koje ima izvor u Kristovu vazmenom otajstvu, milosno se razlijeva na vjernike koji, osjećajući rane grijeha, traže pomirenje s Bogom i s njegovom Crkvom, koju su grijehom ranili. Dar svetosti u kršćaninu raste i obnavlja se po sakramentu pomirenja, koji nema tek ozdraviteljsko značenje u trenutcima zahvaćenosti teškim grijehom, nego također tvori jedinstven način trajnoga napretka na putu vjere te u izgradnji kršćanske osobnosti.
Učinci sakramenta pomirenja
77. Hvale je vrijedna činjenica da u našim zajednicama velik broj vjernika redovito pristupa sakramentu pomirenja. Taj milosni dar potrebno je uvelike cijeniti, u vjernicima ga njegovati te rasvjetljivati njegovu vrijednost za život vjere, a svećenike trajno poticati na raspoloživost vjernicima za slavlje sakramenta. Svjesni da sakrament pomirenja pripada najzahtjevnijim i najuzvišenijim zadaćama pastirske brige za spasenje duša, svećenici će u govoru o tome sredstvu spasenja isticati razne učinke sakramenta, stavljajući na prvo mjesto one koji se tiču vječnoga spasenja: pomirenje s Bogom; otpuštanje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; otpuštanje, barem djelomično, vremenitih kazni uzrokovanih grijehom; mir i spokoj savjesti, duhovna utjeha; povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu i za rast u vjeri (Usp.
KKC, 1496).
§ 1 U razvijanju duhovnosti koja se oslanja na sakrament pomirenja potrebno je jasno isticati njegov kristološko-vazmeni kao i ekleziološki vidik, kako se sakrament ne bi promatrao tek kao plod ljudskoga htijenja i spremnosti na obraćenje, nego prije svega kao djelo Božjega milosrđa. U tome vidu bit će potrebno jasno rasvjetljavati značenje grijeha kao povrede Božje ljubavi i kao rane na licu Crkve, pojašnjavajući da svaki grijeh ranjava vjernikov odnos prema Bogu i prema daru spasenja.
Koliko često pristupiti sakramentu pomirenja
§ 2 Osobito će se katehezom odgajati vjernike za duhovnost sakramenta pokore, potičući ih na redovitost ispovijedanja (Usp.
RP, 26). To će biti osobito važno u pripravi djece za prvi pristup sakramentu, prije prve pričesti. Pod pojmom ‘redovitosti’ ispovijedanja imat će se u vidu vjernici različitih razina zrelosti i duhovnosti, pa i oni koji se ‘često’ ispovijedaju, pri čemu je potrebno napominjati da ispovijed ‘iz pobožnosti’ ne odražava nužno ispravno razumijevanje i doživljavanje sakramenta. Uvriježeni običaj ispovijedanja uz prvi petak potreban je brižnoga njegovanja i daljnjega pastoralnog usmjeravanja s ciljem podupiranja redovitosti pristupa sakramentu pokore, jasno razlikujući potrebu sakramenta i njegove spasenjske djelotvornosti od čina osobne pobožnosti te stavljajući naglasak na trajno obraćenje i duhovni rast vjernika, imajući također u vidu da pobožnost (devet) prvih petaka ima vlastite sadržajne naglaske (Usp.
DPPL, 171-172). Odgoj za duhovnost sakramenta bit će usmjeren i prema jasnomu razlikovanju učinaka sakramenta pomirenja od vrijednosti duhovnoga vodstva.
§ 3 Sakramentalni dar pomirenja dijeli se ‘po službi Crkve’. Premda su svećenici pozvani biti vazda pripravni za slavlje sakramenta pomirenja kad god to vjernici razložno traže (Usp.
ZKP, kan. 986, § 1;
PO, 13), potrebno je, pored toga, da u župama ispovijedaju prema stalnome i vjernicima obznanjenome rasporedu ispovijedanja. U tome vidu neka se nastoji da u svim nadbiskupijskim središtima, u odabranim crkvama, bude organizirana svakodnevna raspoloživost svećenika za ispovijedanje. Vjernike neka se nastoji odgajati da sakramentu pomirenja posvete prikladno i dostatno vrijeme.
Svećenici i sakrament pomirenja
§ 4 Svećenici će službu ispovijedanja smatrati jednim od najsvetijih vidika vršenja svećeničke službe te će, svjesni da nisu gospodari već služitelji Božjega praštanja (Usp.
KKC, 1466), toj zadaći pristupati s najvećom pomnjom, pripravljajući se osobnom molitvom i sabranošću, zazivajući Duha Svetoga da od njega prime rasvjetljenje i ljubav, kako bi bili dostojni služitelji Božjega milosrđa i pogodni posrednici vodstva kojim Duh Sveti usmjerava vjernike na put spasenja (Usp.
RPok, 15). Osim te neposredne priprave za slavlje sakramenta, potrebno je da svećenik brižno upoznaje ljudske teškoće, trajno stječe i produbljuje znanje i razboritost brižnim učenjem, u vjernosti učiteljstvu Crkve (Usp
. RPok, 10) te da neporočnošću života i njegovanjem duha neprestane molitve, bude uvijek spreman i dostojan djelitelj blaga iz riznice Božjega milosrđa. Potpuno predan svojoj službi svećenik će za pokornike moliti, za njih činiti pokoru i povjeravati ih Božjemu milosrđu (Usp
. KKC, 1466).
Pokorničko bogoslužje
§ 5 Sakrament pokore i pomirenja vraća grješnika u puno zajedništvo Crkve, pa je eklezijalnu dimenziju toga sakramenta potrebno bitno njegovati. U tome duhu preporučuje se da se u prikladno vrijeme, prema stalnome rasporedu - primjerice jedanput mjesečno, a posebice u došašću i korizmi - u župama priredi slavlje pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem (‘pokorničko bogoslužje’). Za takva slavlja neka, po mogućnosti, bude vjernicima na raspolaganju više svećenika, kako bi se samoj ispovijedi moglo posvetiti dovoljno vremena. Slavlja pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem neka budu redovita u zagrebačkoj prvostolnici te u redovničkim i drugim crkvama u kojima se ispovijeda veći broj vjernika.
§ 6 Korisno je povremeno, posebice u pripravi za velike kršćanske svetkovine, prirediti slavlje pomirenja zasebno za skupine djece i mladih, kako bi im se u pripravi za sakrament ispovijedi detaljnije posvijestila kršćanska odgovornost za dar vjere koji dotiče sva područja ljudskoga života.
§ 7 Sakrament pomirenja, ispravno shvaćen i slavljen, može se doživjeti kao istinski put rasta kršćanske osobe na putu vjere. Ispit savjesti i ispovijedanje grijeha stoga se ne bi smjeli pretvoriti u ‘higijenu duše’, prenaglašavanjem tzv. malih grijeha, a previđajući teško vrijeđanje Boga i Crkve kao zajednice, počevši od obitelji, odnosa na radnome mjestu, poštivanja tuđih prava (na temelju kršćanskoga prepoznavanja stvorenosti i otkupljenosti).
§ 8 Vjernike neka se nastoji, kako u katehetskim poukama tako i u neposrednoj pripravi za sakrament, poučiti da je Bog jedini koji oprašta grijehe (usp.
Mk 2, 7) te da je u svojemu spasenjskom naumu on htio da Crkva, po „službi pomirenja“ (
2Kor 5, 18), bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on sam pripravio žrtvom svoga Sina (Usp.
KKC, 1442).
Kajanje - ispovijed - pokora
§ 9 U brizi za cjelovitost i dostojanstvo sakramenta u vjernicima će se poticati osjetljivost za tri važna čimbenika pokore: iskreno kajanje, ispovijedanje (priznanje) svih teških i pojedinačnih grijeha te zadovoljština, koja se također zove ‘pokora’.
§ 10 Razvijajući odgovornost za rast pokornika na putu svetosti, ispovjednik će naložiti pokoru (zadovoljštinu) koja će odgovarati pokornikovu stanju i voditi njegovu duhovnom dobru. Vjernici će biti poučeni da zadovoljština traži - kad god je i koliko je moguće - ponajprije ono što je zahtjev pravednosti (vratiti ukradeno, nadoknaditi štetu, popraviti dobar glas oklevetanoga i slično), ali također i učiniti nešto što će ga poticati na ispravljanje krivnje i okajanje grijeha. Ti oblici zadovoljštine, kao čini pokore, mogu biti molitva, djela milosrđa, milodari, dobročinstvo prema bližnjima, svojevoljno odricanje, prihvaćanje žrtve te osobito strpljivo prihvaćanje životnoga križa (Usp.
KKC, 1459-1460). Vjernici ipak ne smiju zaboraviti da djelom pokore „sutrpe s Kristom“, koji je jedini izvor oproštenja i mira, te da zadovoljštinom nastoje okajati svoje grijehe.
Važnost navještaja Božje riječi
§ 11 U slavlju sakramenta pomirenja, pa i u slavlju pojedinačnoga pokornikova pomirenja, neka ne izostane barem kraći navještaj Božje riječi, „koja prosvjetljuje vjernika da upozna svoje grijehe, pozivlje ga na obraćenje i na pouzdanje u Božje milosrđe“ (
RPok, 17).
Trajanje slavlja sakramenta ispovijedi
§ 12 Ljepota slavlja sakramenta pokore ne bi smjela biti okrnjena ili zasjenjena žurbom, skraćivanjem ili izostavljanjem pojedinih obrednih sastavnica ili pak njihovim vremenskim preklapanjem. Stoga treba omogućiti prikladno vrijeme svakomu pokorniku, pazeći da svi dijelovi budu izgovoreni i slušani s pomnjom te doživljeni kao istinski susret Boga s grješnikom koji staje na put obraćenja; to će osobito vrijediti za riječi pokornikova kajanja te za svećenikove riječi odrješenja. Pokorniku je dopušteno kajanje izgovoriti svojim riječima, osobito riječima nadahnutim naviještenom Božjom riječju.
Ispovjedaonica
§ 13 Potrebno je da mjesto i prostor slavlja pomirenja (ispovjedaonica i ispovjedaonički prostor) budu uređeni uistinu kao mjesto slavlja, dostojno sakramentalnoga susreta s Kristom, očitujući prostorno, gdje god je to moguće, duhovne silnice koje se pomirenjem uspostavljaju s krsnom milošću i s obnovljenim zajedništvom s Crkvom, zajednicom vjernika. Izvan ispovjedaonice neka se ne ispovijeda, osim kada to zahtijeva stvarna potreba ili koji drugi opravdani razlog (Usp.
ZKP, kan. 964, § 3.).
Liturgijsko ruho za slavlje sakramenta pomirenja
§ 14 Svećenik, služitelj sakramenta pokore, u redovitome će slavlju tu sakramentalnu službu vršiti odjeven u prikladno liturgijsko ruho - talar/habit s roketom i štolom ili talar/habit sa štolom odnosno u albu sa štolom - kako bi se i na taj način produbljivala svetost trenutka te očitovala narav sakramentalnoga slavlja.
Iznimne prilike slavlja sakramenta pomirenja
§ 15 Red pomirenja pokornika općom ispovijedi i općim odrješenjem može se rabiti samo u iznimnim prilikama. Taj se oblik slavlja ne može dopustiti u redovitim prilikama, kada se prosudi da broj svećenika ispovjednika nije dovoljan za pristupanje svih pokornika pojedinačnoj ispovijedi, i kada pokornici imaju mogućnost pristupa sakramentu u vrlo skoro vrijeme.
Korisne poveznice
pripremio: vlč. Tomislav Hačko
usp. Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, Izjave i odluke, str. 132. - 138.
