Nakon što smo se u prethodnim tekstovima upoznali sa sakramentima ženidbe, potvrde, ispovijedi i bolesničkoga pomazanja, u nastavku donosimo tekst preuzet iz
Izjava i odluka Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije o sakramentu krštenja. Za lakše snalaženje u tekstu, dodani su (novi) naslovi.
Krštenje - temelj kršćanskoga života
61. Sakramentalnom uronjenošću u Krista čovjek biva oslobođen od grijeha i nanovo rođen za božanski život te se pritjelovljuje Crkvi, postajući dionikom njezinoga poslanja.
[1] Krštenje je, dakle, temelj kršćanskoga života, prag preko kojega se stupa u život Duha i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Crkva zato vjerno naučava da je krštenje »nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno i onih koji su imali mogućnost da zatraže taj sakrament«
[2]. Ona, naime, »ne pozna drugoga sredstva osim krsta da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da ‘iz vode i Duha nanovo rađa’ sve koji mogu biti kršteni«
[3]. Vjerna riječi Božanskoga Učitelja: »Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28, 19-20), Crkva je svjesna da joj je temeljno poslanje privesti svakoga čovjeka susretu s Gospodinom »koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1Tim 2, 4) te da svi »vjerujući imaju život u njegovu imenu« (Iv 20, 31).
§ 1 Svi se krštenici potiču da odgovorno i brižno čuvaju dar krsnoga posvećenja, trajno uranjajući u Riječ života te pronalaze putove rasta u pritjelovljenosti Kristu i njegovoj Crkvi.
§ 2 Vjernicima se preporučuje da, vraćajući se svetim početcima dara vjere, radosnom ljubavlju slave godišnji spomen svoga krsnog preporođenja kao sveti dan te, kada je moguće, hodočaste u crkvu svoga krštenja.
§ 3 U raznim prigodama života župne zajednice, kao i u važnim trenutcima obiteljskoga zajedništva, vjernicima priliči zahvalno slavljenje spomena na svoje krštenje, osobito ispovijedanjem krsne vjere i obnovom krsnih obećanja.
§ 4 Vjerna Kristovu poslanju da sve učini njegovim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28, 19-20), Crkva neka brižno nastoji otkriti blago vjere i milost krštenja svima koji još ne upoznaše Krista.
§ 5 Svećenici će, nošeni misionarskim duhom i odgovornošću za povjerenu im službu, u svojim sredinama hrabro naviještati evanđelje spasenja i tražiti načine kako za dar krštenja oduševiti one koji još nisu kršteni. Jednako će u vjernicima buditi odgovornost za naviještanje i svjedočenje dara vjere kako bi svojim životima privukli u Crkvu, zajednicu krštenika, one koji traže put spasenja.
Predkatekumenat i pouka za djecu
§ 6 U većim župama i nadbiskupijskim središtima potiče se pomno osmišljavanje programa evangelizacije za one koji traže Krista. Te bi programe trebalo osmisliti kao plodno razdoblje predkatekumenata.
§ 7 Gdje se osjeti potreba, neka se ponude prikladni programi kršćanske pouke za djecu školske dobi koja nisu krštena, kako bi ih se, u dogovoru s njihovim roditeljima, oduševilo i na prikladan način pripravilo za pristup krštenju.
Krštenje djece u smrtnoj opasnosti
§ 8 Budući da krštenje otvara najizvrsniji put spasenja, neka se nastoji poučiti roditelje i kršćanske zdravstvene djelatnike o mogućnosti i načinu krštenja djece koja se pri porodu ili neposredno nakon poroda nađu u smrtnoj opasnosti.
Pristup odraslih kršćanstvu
62. Hodočasteći svijetom prema nebeskoj domovini, Crkva susreće braću i sestre koji još nisu upoznali Krista i koji žude za spasenjem. Primivši riječ spasenja i noseći dar vjere, Crkva smatra svojom dužnošću naviještati i radosno dijeliti ono što joj je Gospodin predao.
§ 1 U svesrdnoj brizi za one koji još nisu na sakramentalan način pritjelovljeni Kristu Gospodinu i pridruženi njegovu Tijelu, Crkvi, neka se, gdje se osjeća potreba, u župi ili na razini dekanata, organizira zajednički katekumenski hod u odgovarajućoj katehetskoj pouci koja će zahvatiti otajstva vjere te eklezijalni i osobni vjerski život.
§ 2 Katekumenskomu hodu putem vjere potrebno je vrijeme i mjesto koje se pronalazi u zajednici vjernika, a taj se hod odvija zahvaljujući ključnim sastavnicama: navještaju vjere, s posebnim naglaskom na Kristovu vazmenu otajstvu; katehezi koja vodi k obraćenju i životnomu prihvaćanju evanđeoskoga života; iskustvu vjere po molitvi i bogoslužju Crkve; zauzetom svjedočenju vjere načinom života i kršćanskim služenjem u zajednici vjernika.
[4]
§ 3 Sâmo življenje katekumenata i predviđena katekumenska slavlja (obred primanja u katekumenat, obred izbora i upisa imena, provjere i predaje, slavlje sakramenata inicijacije) redovito će se ostvarivati u vlastitoj župnoj zajednici, kako bi katekumeni mogli tješnje srasti s Crkvom u konkretnoj zajednici Božjega naroda, a župna zajednica živjeti svoju odgovornost i poslanje za svjedočenje vjere. Hvale je vrijedno da pojedini stupnjevi inicijacijskoga hoda budu slavljeni u prvostolnici, pod predsjedanjem Nadbiskupa, kao jasan izraz pritjelovljenosti Crkvi, osobito u jedinstvu njezinoga nauka.
§ 4 Neka se katekumene potiče na redovito sudjelovanje u nedjeljnome bogoslužju svoje župne zajednice, a zajednica će ih pratiti molitvenom potporom te očitovati radosnu otvorenost njihovu uključenju u život Crkve. Važno je da katekumeni u doba katekumenata budu upoznati i s raznim aktivnostima župne zajednice, osobito s djelovanjem određenih skupina u njoj, te da se u skladu s prilikama i mogućnostima uključuju u neke od njih.
§ 5 Tijek katekumenata i raspored njegovih slavlja u liturgijskoj godini redovito neka se odvija u skladu s odlukama Hrvatske biskupske konferencije
[5] i odredbama Nadbiskupa, onako kako to predviđa Rimski obrednik.
[6] Katekumenski će hod, osim u iznimnim slučajevima, trajati jednu godinu, a slavlje kršćanske inicijacije bit će u Vazmenome bdjenju ili, ako se iz važnoga razloga drži prikladnijim, nakon svetkovine Vazma.
§ 6 Nakon slavlja inicijacije neka se nastoji novokrštenicima ponuditi mogućnost daljnjega upoznavanja vjere te mogućnost uključenja u neku od aktivnosti župne zajednice.
§ 7 Katehezi, kao i drugim susretima i slavljima katekumena, slobodno je pridružiti odrasle osobe koje su samo krštene, ali nisu dovoljno poučene u vjeri i nisu pristupile drugim sakramentima kršćanske inicijacije. Te će osobe u zajedničkome slavlju inicijacije primiti sakramente koje prethodno nisu primile.
§ 8 Kada sakrament potvrde traže odrasli kršteni, u vidu priprave za sklapanje ženidbe, neka se ne zanemari nužnost dostatne priprave i pouke u vjeri, kao i vremena potrebnoga za prihvaćanje načina života koji proizlazi iz sakramenata kršćanske inicijacije. U tim slučajevima pripravnike će se uputiti u redoviti inicijacijski hod zajedno sa skupinom katekumena, u župi ili izvan nje, ili će se, ako se ocijeni razboritim, zasebno za njih prirediti prikladna i vremenski dostatna pouka. Kada to nije moguće, župnik će, u suglasju s uputama Nadbiskupa, predložiti odgodu slavlja sakramenta potvrde nakon sklapanja ženidbe.
[7]
§ 9 Župnici i upravitelji župa na početku pastoralne godine neka dostave Nadbiskupskome duhovnom stolu popis polaznika katekumenata, kako bi za njih o Uskrsu mogli dobiti dopuštenje za podjeljivanje sakramenata inicijacije.
§ 10 S posebnom će se pomnjom, u župama u kojima je to potrebno, organizirati priprava za sakrament krštenja za djecu školske dobi koja nisu krštena. Pritom će se, osobito glede podjeljivanja drugih dvaju sakramenata inicijacije, slijediti upute mjerodavnih nadbiskupijskih tijela. Kada se radi o djeci predpričesničke dobi, ona će, nakon pouke prilagođene njihovoj dobi, biti krštena, a euharistiji će pristupiti kada dođu u dob u kojoj se redovito slavi prva pričest. Kada je riječ o djeci pričesničke dobi, ona će se krstiti u zasebnome slavlju kratko prije slavlja pričesti u župi, a za pristup euharistiji bit će pridružena redovitomu slavlju prve pričesti u župi. Po istome će se načelu postupiti i kada je riječ o djeci predkrizmaničke, odnosno krizmaničke dobi.
Krštenje djece
63. Vjerna Kristovu nauku da »tko se nanovo ne rodi iz vode i Duha Svetoga ne može ući u Kraljevstvo Božje« (Iv 3, 5), Crkva naučava da djeca ne smiju biti lišena krštenja te ih krštava u vjeri što ju ispovijedaju roditelji, kumovi i kršćanska zajednica.
[8] Crkva stoga odgovorno čuva svetu zadaću Majke svih krštenika, koja u snazi Duha Svetoga rađa na novi život te se majčinskom ljubavlju za njih brine, odgaja ih i poučava u svetome nauku, krijepi ih svojom blizinom, prati molitvom i omogućuje da po svetim sakramentima trajno rastu s Kristom Gospodinom. Dar vjere ne ovisi o ljudskoj moći i sposobnosti rasuđivanja, nego o daru odozgor, pa dijete može biti nositelj božanskoga dara vjere, premda ju ne umije ispovijedati. Crkva zato preko svojih pastira i svih odgovornih u pastoralu ustrajno poučava i potiče roditelje da daju krstiti djecu u prvim mjesecima nakon rođenja - kako bi ih - izručujući ih daru vjere, povjerili snazi božanskoga života.
Susret s roditeljima
§ 1 Među svojim zadaćama Crkva prepoznaje brižnu skrb za rast roditelja u vjeri, kao i za odgovornost koja im se povjerava u kršćanskome odgoju djece. Neka se stoga u pripravi za krštenje djece održe u župi barem dva katehetska susreta s roditeljima, kada će im se izložiti značenje i smisao sakramenta krštenja, eklezijalni vidik vjere, roditeljska dužnost u odgoju djeteta u vjeri, smisao i zadaća kumova te ustroj i značenje slavlja sakramenta krštenja. Posebna pozornost neka se posveti pouci roditelja pri krštenju njihovoga prvog djeteta.
Dragocjena pomoć vjernika laika u pripremi za krštenje
§ 2 U pripravi roditelja za krštenje, gdje se smatra primjerenim, mogu svećeniku voditelju priprave pomoći i prikladni vjernici laici, osobito bračni parovi koji će roditeljima prenijeti roditeljska iskustva u vjerničkome odgoju djece i ohrabriti ih u njihovoj zadaći.
[9]
§ 3 Na barem jedan predkrsni katehetski susret neka zajedno s roditeljima budu pozvani i oni koji će na krštenju preuzeti službu kuma. Neka im se izloži smisao zadaće koju preuzimaju u odgovornosti prema Crkvi, prema roditeljima i prema kršteniku.
§ 4 S posebnom osjetljivošću i brigom svećenici će primiti roditelje koji nisu dovoljno srasli sa životom Crkve ili žive u okolnostima koje im priječe puni sakramentalni život, ili uopće nisu kršćani, kako bi se otklonile moguće zaprjeke za krštenje djeteta, a roditelje prikladno poučilo i ohrabrilo u njihovoj nakani da dijete bude kršteno i odgajano u vjeri Crkve.
Dokumenti potrebni za krštenje
§ 5 Tijekom prijave djeteta za krštenje neka se od roditelja zatraže valjani dokumenti koji sadrže sve potrebne podatke za upis djeteta u Maticu krštenih, kako se osnovni podatci u Matici krštenih ne bi razlikovali od podataka u drugim osobnim dokumentima krštenika.
Smisao davanja imena
§ 6 U predkrsnoj katehetskoj pouci, kao i u drugim pastoralnim susretima, neka se nastoji među vjernicima, osobitom među mladim roditeljima, probuditi svijest o smislu imena koje se djetetu daje na krštenju. Roditelje će se poticati da djeci daju ime vezano za kršćansku baštinu te da to bude jedino ime kako bi život osobe bio tijesno vezan sa življenjem vjere. Osobito neka se preporučuju imena svetaca čiji će primjer života nastojati slijediti.
Roditelji koji ne žive redovitom vjerskim životom, mogu li tražiti krštenje za svoje dijete?
§ 7 Kada krštenje djeteta zatraže roditelji za koje pastoralni djelatnik utvrdi da ne žive vjeru i da se samo prigodice utječu Crkvi, neka ih se s pomnjom i razumijevanjem potakne na potpuniji vjerski život te im se rasvijetli odgovornost koja proizlazi iz krštenja njihove djece, odgajajući djecu u vjeri i prateći ih na putu do drugih sakramenata kršćanske inicijacije.
[10] Gdje se ne može steći potrebna sigurnost da će dijete biti odgajano u vjeri, župnik ili drugi pastoralni djelatnik neka nastoje pomoći roditeljima u izboru krsnoga kuma koji će s posebnom odgovornošću pratiti dijete na putu vjere.
[11] Gdje pak nije moguće steći barem osnovnu sigurnost da će dijete biti odgajano u vjeri, župnik će postupiti prema uputi Nadbiskupa. Neka uvijek nositeljima pastoralne skrbi na srcu više bude dar koji se po krštenju milosno daruje, nego zahtjev roditeljima da se priključe redovitosti vjerničkoga života u župnoj zajednici.
Slavlje krštenja
64. Slavlje sakramenta krštenja, koji nudi vrata vjere i krštenika izvodi na put spasenja, treba se odvijati tako da se u zajednici slavitelja uistinu doživi kao događaj spasenja, darovan po službi Crkve.
Za takvo slavlje nezaobilazan je preduvjet prikladna priprava roditelja, ali i otvorenost Crkve, zajednice vjernika, u kojoj se djeca rađaju na novi život. Neka se u slavlju pripadna pozornost dade svakomu od Redom krštenja predviđenih obrednih sastavnica: od primanja djeteta, preko liturgije Riječi s homilijom, blagoslova vode, odreknuća od grijeha i ispovijesti vjere, krsnoga čina polijevanja vodom ili uranjanja u vodu, poslijekrsnih čina pomazanja krizmom, odijevanja krsne haljine, pružanja zapaljene svijeće i obreda efata, do završnih čina molitve Gospodnje i blagoslova.
Jednako će se, gdje god je to moguće, paziti da ustroj slavlja bude razvidan i ostvaren prikladnom prostornom rasporedbom pojedinih dijelova slavlja koji se, u skladu s obrednim uputama, odvijaju na ulazu u crkvu (obred primanja), na ambonu (liturgija Riječi), potom u krstioničkome prostoru (krsna služba) te pred oltarom (završni obredi).
Kada slaviti sakrament krštenja?
§ 1 Da bi u slavlju sakramenta krštenja jasnije zasjao eklezijalni vidik dara vjere, neka se nastoji, kad god je to i gdje god je moguće, krštenje slaviti nedjeljom ili na blagdane i svetkovine, u euharistijskome slavlju na kojemu je okupljena župna zajednica, čime će se jasnije osvijetliti i upućenost krštenja na sakrament euharistije.
[12] Pritom će se uzeti u obzir stvarne okolnosti i mogućnosti pojedinih župa, kao i druge pastoralne danosti i uvjetovanosti. Moguće je da, tamo gdje se smatra razboritim, jedna nedjelja u mjesecu bude određena za slavlje krštenja, što može olakšati i zajedničku pripravu roditelja i kumova.
[13]
Važnost zajednice
§ 2 U župnoj će zajednici biti korisno njegovati osjetljivost za eklezijalni smisao krštenja te poticati otvorenost zajednice za slavlje krštenja u redovitim nedjeljnim slavljima, kako bi se među vjernicima izbjegla pomisao da krštenje ‘opterećuje’ ili ‘produžuje’ redovitost slavlja. U vjernicima je potrebno buditi radost zbog krsnoga preporođenja novih članova Božjega naroda.
U kojoj crkvi krstiti dijete?
§ 3 Sakrament krštenja neka se redovito slavi u župnoj crkvi roditelja, a u drugim crkvama ili kapelama na području župe uz odobrenje Zagrebačkoga nadbiskupa.
[14] Zbog dostojanstva sakramenta krštenja i njegove važnosti za vjerski život potrebno je da u svim župnim crkvama bude čvrsta i nepomična krstionica te, ako je moguće, neka bude uređena tako da se pri krštenju iz nje voda zahvaća te da iz krstionice može otjecati. Župna crkva, zajedno s krstionicom, trajan je spomen vjernicima na otajstvo njihova preporođenja i na pripadnost crkvenoj obitelji. U kućama, bolnicama i drugđe izvan redovitoga mjesta krštenja neka se bez opravdanoga razloga ne krsti, osim u slučajevima smrtne opasnosti ili teške bolesti.
[15]
Krsna svijeća i krsna haljina
§ 4 Kao prikladan način priprave roditelja i kumova za krštenje može im se savjetovati da za slavlje krštenja prirede svijeću i krsnu haljinu. To mogu biti dragocjeni nositelji spomena na sveto krštenje. Krsna haljina neka bude takvoga oblika da ju je u liturgiji krštenja, u predviđenome obrednom trenutku, moguće odjenuti djetetu, u znak krsne zaodjevenosti u Krista (usp. Gal 3, 27).
Blagoslov krsne vode
§ 5 Neka se - s izuzetkom u vazmenome vremenu, kada se krsti vodom blagoslovljenom u vazmenome bdjenju - u svakome slavlju krštenja blagoslovi voda, rabeći jedan od molitvenih obrazaca iz Rimskoga obrednika, kako bi se krsno otajstvo moglo jasnije iščitavati u njegovoj povijesno spasenjskoj dimenziji. Roditeljima se, nakon krštenja, može dati i prikladna posudica s krsnom vodom, koju će ponijeti u svoj dom i koristiti ju za posebne trenutke molitve i obiteljskih slavlja, osobito pri roditeljskom blagoslovu djece.
Krštenje petog i svakog sljedećeg djeteta u obitelji
§ 6 U Nadbiskupiji će se, dok za to bude opravdanoga razloga, nastaviti hvalevrijedan običaj da peto i svako sljedeće dijete u obitelji krsti Nadbiskup ili jedan od pomoćnih biskupa, ili neki drugi Nadbiskupov delegat, kako bi se time iskazala potpora obiteljima s većim brojem djece te u kršćanskim obiteljima promicala otvorenost daru života. Takvo slavlje krštenja neka, osim u iznimnim okolnostima, bude tijekom nedjeljne ili blagdanske mise župne zajednice.
[16]
Upis u Maticu krštenih
§ 7 Upis djeteta u Maticu krštenih neka se izvrši u roku od nekoliko dana nakon krštenja, poštujući sve odredbe partikularnoga prava.
[17] Radi čuvanja spomena na sveti sakrament krštenja podupire se hvalevrijedan običaj upisa krštenja u Obiteljsku knjižicu koja se čuva u obitelji. Kada se dijete krsti u bolnici, bolnički kapelan o krštenju izvješćuje župu kojoj pripadaju djetetovi roditelji. Glede upisa djeteta krštenoga u bolnici koja nije ustrojena kao župa ili kapelanija, slijedit će se upute Zagrebačkoga nadbiskupa.
Dijete kršteno u bolnici
§ 8 Ako je dijete kršteno u bolnici, zbog bolesti ili smrtne opasnosti, prikladno je, nakon što prizdravi, u župi, u okviru nedjeljnoga ili blagdanskoga slavlja, prirediti obred donošenja u crkvu već krštenoga djeteta onako kako to predviđa Obrednik, kako bi se dao eklezijalni značaj već primljenomu krštenju i kako bi zajednica mogla slaviti radost krštenja svoga novog člana.
Slavlje dana krštenja
§ 9 Roditelje se na prikladan način može potaknuti na brigu za rast djeteta u vjeri i obiteljsko slavlje godišnjega spomena na dan krsnoga preporođenja, kao jednog od svetih dana obiteljskoga kalendara.
Služba kumstva
65. Slijedeći drevni običaj, Crkva pri krštenju djece dio svoje brige za njihov kršćanski odgoj povjerava kumovima, koji će zajedno s roditeljima djetetu biti prvi svjedoci vjere i njegovi podupiratelji na tome putu. Kumovi, izabrani između vjernika uzornoga života i eklezijalne zauzetosti, kršteniku svjedoče da su po krsnome preporođenju stekli novu obitelj, Crkvu, pa se služba kumstva smatra pravom crkvenom službom (
officium) koju prihvaćaju pred Crkvom i u ime Crkve. Kumstvom se posvješćuje da krštenje proširuje krštenikovu naravnu obitelj te da on stupa u zajedništvo djece Božje, koje tvori sveti Božji narod, Crkvu.
§ 1 Stoga će se s posebnom brigom paziti da službu kuma na krštenju preuzimaju vjernici katolici koji su, u skladu s kanonskim odredbama, prikladni za službu kumstva.
[18] To će biti osobitom važno u slučajevima kada ne postoji sigurnost da će roditelji moći preuzeti ili obećati brigu za kršćanski odgoj djeteta, u skladu s naukom Crkve.
§ 2 Neka se u tome smislu, bez velikoga razloga i bez dopuštenja mjesnoga ordinarija, izbjegavati svako odstupanje od kanonskih odredaba o uvjetima za kumstvo na krštenju, kako bi se otklonile neujednačenosti u pristupima i nejasnoće o smislu te službe. Usprkos činjenici da je ta služba katkad izvor poteškoća i prijepora, služba kumstva, ispravno postavljena i shvaćena, može iznova postati dragocjena pomoć u pastoralnim nastojanjima u župnoj zajednici, osobitom u slučajevima kada obitelj ne pruža dovoljno jamstvo za djetetov kršćanski odgoj.
Jedan ili više kumova?
§ 3 Čuvat će se odredba da na krštenju bude samo jedan kum ili kuma, ili kum i kuma.
[19] Vrjednujući službu kumstva neka ne izostane nastojanje i preporuka roditeljima i kumovima da krsni kumovi preuzmu službu kumstva i pri slavlju sakramenta potvrde, ako za to ne postoje zaprjeke ili velike poteškoće. U tome smislu, uz prikladnu pouku, poticat će se i krizmanike da za kumove na sakramentu potvrde izaberu svoje krsne kumove.
Kum/a koji nije katolik
§ 4 Krštena osoba koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici može biti samo svjedok krštenja, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.
[20] Za to dopuštenje neka se prethodno zatraži Nadbiskupovo mišljenje.
pripremio: vlč. Tomislav Hačko
[14] Usp.
ZKP, kan. 858, § 2; kan. 859;
DPS, 50.
[17] Usp.
ZKP, kan. 877; HBK,
Pravilnik o crkvenim maticama i drugim uredskim knjigama, čl. 21-29, u:
SVZN, 82 (1995.) 1, 18-19.
[20] Usp.
ZKP, kan. 874, § 2. Ipak, u skladu s odredbom
Direktorija za primjenu načela i normi o ekumenizmu, moguće je, iz opravdanoga razloga, vjerniku neke od istočnih pravoslavnih Crkava dopustiti da zajedno s katoličkim kumom kumuje pri krštenju katoličkoga djeteta ili odrasle osobe, uz uvjet da je dovoljno osiguran katolički odgoj krštenika i da je taj kum prikladna osoba. Usp. Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana,
Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu, Zagreb, 1994., 98.
