Foto: Prvi dan Trodnevnice uoči Stepinčeva, 2022.
Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji
Euharistijskom žrtvom na našem oltaru zapravo smo stvorili mjesto na zemlji gdje se vrši i ispunjava Božja volja, baš kao i na nebu. U svom najradikalnijem značenju „kako na nebu“ upravo znači da je Očeva volja u potpunosti „stvorena“ u osobi Sina i u osobi Duha, i to prije početka vremena. Ali postoji i nešto što Bog želi od početka stvaranja, kako nam Sveto pismo otkriva: „To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 3-4). U biti, sve ima mogućnost spasenja u žrtvi koja je prinesena. Ovdje se molimo da žrtva donese taj plod. Ili opet: „Obznanivši nam otajstvo svoje volje [...], uglaviti u Kristu sve“ (Ef 1, 9-10). Već smo koristili ovaj jezik da bismo razumjeli što se događa u preobrazbi kruha i vina, „ploda zemlje i rada ruku čovječjih“. Sve je sažeto u Kristovoj žrtvi koja se stavlja na oltar. Opet molimo da žrtva donese taj plod.
Primajući Gospodinovo tijelo i krv, naša vlastita tijela postaju mjesto na zemlji gdje se vrši volja Očeva, jer su naša tijela sjedinjena s jednim Kristovim tijelom u kojem su, kako smo upravo rekli, nebo i zemlja zauvijek sjedinjeni. Isus je rekao: „Ja uvijek činim što je njemu milo“ (Iv 8,29). Sada se molimo da se u tome sjedini s nama. Naše primanje u zajedništvo bit će ono što izražavamo tu želju. Ipak, kad kažemo: „Tako i na zemlji“ ne mislimo samo na sebe; mi se ovdje izražavamo tako da se ono što mislimo i predstavljamo oko ovog oltara proteže po cijeloj zemlji. Biti jedno tijelo u Kristu je još jedan način da se kaže da smo „spašeni i da dolazimo do spoznanja istine. To znači da je sve „uglavljeno u Kristu“. To je volja Očeva. Neka to bude učinjeno!
Do sada je u ovoj molitvi sva naša pažnja bila usmjerena na Oca; naša želja da ga slavimo: „
Tvoje ime,
tvoje kraljevstvo,
tvoja volja.“ S ovakvim načinom molitve znamo da smo u Božjoj prisutnosti točno onako kako je božanski Sin u Njegovoj prisutnosti, sa svim svojim snagama usmjerenim prema Ocu.
Samo u Njemu možemo moliti na ovaj način. U prvim zazivima ove molitve sažeta je cijela Kristova žrtva. Ali sada se snaga i smjer mijenjaju. Drugi dio ove molitve otkriva Crkvu u napetosti između budućnosti u kojoj već jest i sadašnjeg vremena. Dakle, moleći se u prvom dijelu tako da možemo moliti već sad u budućnosti, molimo se za ono što mi, koji smo okusili ovu budućnost, trebamo iskusiti u sadašnjosti. U prvom dijelu molitve izgovarali smo „tvoje, tvoje, tvoja“, sada u drugom dijelu izgovaramo „mi, mi, mi“, i to ne na egocentričan način, nego jednostavno izražavajući svoje povjerenje. „Mi“ je jednako veliko kao i „naš“ na početku molitve. Govorimo u zajednici s nebesima i u ime svake osobe i stvorenja na zemlji. Zato:
Kruh naš svagdašnji daj nam danas
Općenito, ovim zahtjevom molimo našega nebeskog Oca za sve što nam je potrebno da bismo živjeli i ostali živi. Izražava našu ljubav i naše povjerenje, naše priznanje da će nam Otac, koji nam je dao život, dati i sve što nam treba za život. Moleći, spoznajemo da je sve primljeno od Boga, svaki trenutak našeg postojanja je od Njega; i ne uzimamo to zdravo za gotovo. S ljubavlju molimo da nas održi na životu. Molimo Ga ne tako neodređeno kao što bi bilo koje pleme moglo tražiti dobrobit svog božanstva. Naše molitva je dio savezničkog odnosa. On je naš Bog, a mi smo Njegov narod. Već smo pristali na Njegovu ponudu da se brine o nama. Zato molimo, uvjereni da ćemo primiti.
Ali u ovom zazivu, kada izgovaramo ovu molitvu unutar euharistijske liturgije, postoji i druga razina značenja. S kruhom i vinom postavljenim na oltar preobraženim u tijelo i krv Gospodnju, kako, a da ne pomislimo na njih kad izgovorimo riječi: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas“? Prisjetimo se Gospodinova učenja da „čovjek ne živi samo o kruha, nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Pnz 8,3; Mt 4,4). Tako je Božja riječ primljena kao prava hrana, Kristovo tijelo i krv prihvaćeni su kao duhovna hrana: ovo je konačni „kruh“ koji tražimo od Oca.
Druga razina značenja je u izrazu „danas“. Svaki put kada liturgija koristi riječ
danas, ona se odnosi ne samo na određeni ograničeni dan zemaljskog vremena, već se u osnovi odnosi i na dugi vječni dan koji ne poznaje zalazak sunca, dan i sat Kristova uskrsnuća. Tako na kraju molimo kako bismo mogli biti unutar toga dan, hranjeni tijelom i krvlju Sina. Ovo je naš pravi kruh, naš „nadmoćni“ kruh, kako bismo to doslovno preveli s grčkog. Ne tražimo samo za sebe, članove naše određene zajednice. „Mi“ i naši zahtjevi uključuju svakoga, sve.
Naš će nam Otac dati ovaj kruh. Zbog toga obred zahtijeva da primimo tijelo i krv Gospodnju iz ruku svećenika ili drugog službenika koji mu iz praktičnih razloga pomažu u dijeljenju pričesti. Poanta je u tome da to nećemo dobiti sami. Primajući nadmoćni kruh od Oca, prima se sam Krist, a u osobi svećenika sam Krist stoji pred svakim od nas dajući nam se. Opet, ovo je otkriće ljubavi. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ (Iv 3,16). Kao što je Isus rekao: „Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Iv 6, 32-33). Kad su mu oni koji su ga slušali rekli: „Gospodine, daj nam uvijek toga kruha“ odgovorio je: „Ja sam kruh života“ (Iv 6,35).
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
