1. Sprovodni obredi
Kako je i naznačeno u prvom objavljenom dokumentu Drugoga vatikanskog sabora, u Konstituciji o svetoj liturgiji
Sacrosanctum Concilium,
budući da je Sveti sabor naumio iz dana u dan osnaživati kršćanski život među vjernicima, bolje prilagoditi potrebama našega doba one ustanove koje su podvrgnute promjenama, promicati sve što god može pridonijeti jedinstvu sviju koji vjeruju u Krista te pojačati sve ono što pomaže da svi budu pozvani u krilo Crkve, on smatra da njemu na poseban način pripada i briga oko obnove i njegovanja liturgije (SC, br. 1).
Jedan od sakramentala koji su bili zahvaćeni tom obnovom bio je i
Red sprovoda za kojeg Sabor u prethodno spomenutoj Konstituciji određuje:
Neka obred sprovoda jasnije izražava vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovara uvjetima i predajama pojedinih krajeva, pa i s obzirom na liturgijsku boju (SC, br. 81).
Imajući u temelju ovo učenje Sabora sveta majka Crkva dalje uči kako je sprovodnim obredima uvijek običavala ne samo preporučiti Bogu pokojnike nego također buditi nadu svojih sinova i kćeri svjedočiti svoju vjeru u buduće uskrsnuće krštenih s Kristom (
Red sprovoda, str. 7).
Kao značajniji trenuci mogu se, već prema mjesnim običajima navesti ovi: bdijenje u pokojnikovoj kući, polaganje tijela u lijes, prijenos tijela do groba, a prije toga sastanak rodbine ili, ako je moguće, i cijele zajednice na slušanje utjehe nade u službi riječi, na prikazivanje euharistijske žrtve i na posljednji oproštaj s pokojnikom.
Da bi se nekako imale u vidu prilike u svakom pojedinom kraju, ovdje predloženi Red sprovoda za odrasle obuhvaća tri različita načina, od kojih:
a) prvi predviđa tri postaje: u pokojnikovoj kući, u crkvi i na groblju
b) drugi ima dvije postaje: u grobljanskoj kapeli i kod groba
c) treći predviđa samo jednu postaju: u pokojnikovoj kući (Red sprovoda, str. 10).
Tu možemo dodati i „četvrti način“ - Red sprovoda kad se pokojnikovo tijelo spaljuje - koji predviđa tri postaje. „Obred započinje u prostoriji gdje je izložen lijes s pokojnikovim tijelom (odar, op. a.), u nazočnosti najbliže rodbine“, a nastavlja se u dvorani oproštaja gdje se nalazi okupljena zajednica koja zajedno s obitelji, pokraj tijela pokojnika, „ispovijeda svoju vjeru da vidljiva smrt život ne oduzima nego ga Kristovim uskrsnućem od mrtvih mijenja na bolje“. Treća postaja je polaganje urne s pepelom na za to predviđenom mjestu poštujući civilne i propise Crkve.
2. Liturgijska, duhovna i svjetovna glazba
Uz razne znakove i simbole s kojima se čovjek susreće tijekom sprovodnih obreda, jedan od (bitnijih) elemenata s kojima su sprovodni obredi prožeti su i pjesme.
U tom smjeru često se postavljaju i pitanja koje pjesme odabrati te zašto neke pjesme mogu i smiju biti dio sprovodnih obreda, a neke ne mogu i ne smiju… Stoga je i cilj ovoga rada da se upozna s odabirom prikladnih pjesama za sprovod i obredne trenutke u kojima je pjevanje predviđeno.
Prije nego li se upoznamo sa učenjem Crkve o izboru pjesama prigodom sprovodnih obreda (ali i drugih liturgijskih čina) važno je razlikovati različite vrste glazbi: svjetovne, duhovne te (svete) liturgijske.
2.1. Liturgijska (sveta) glazba
Polazeći od učenja Drugoga vatikanskog sabora, koji ističe za sakralnu glazbu da će biti „to svetija što se bude tješnje povezala s bogoslužnim činom, bilo da srdačnije izrazi molitvu bilo da potiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću“, u članku prof. dr. Ivice Žižića „Liturgijska glazba između očuvanja glazbene ljepote i liturgijske prakse“ (v. Crkva u svijetu, 2/2007, str. 306-329) ističe se i činjenica kako
valja uočiti specifičnost liturgijske glazbe, koja se bitno razlikuje od drugih oblika glazbenog izražavanja time što se događa u dimenziji vjerničkog iskustva i liturgijskog slavlja Kristova Otajstva.
Obzirom na taj vid, glazba u liturgiji može biti nazvana svetom glazbom, ukoliko je ona bitno vezana uz obredno iskustvo vjere, ali istodobno može biti nazvana i liturgijskom glazbom, ukoliko proizlazi iz liturgije, k liturgiji je upravljena i samo unutar liturgije se jedinstveno događa kao iskustvo same vjere, koja u njoj pronalazi svoj estetski odraz.
Samim time, kako piše autor dalje u istom članku citirajući Martina Kirigina, možemo reći da „glazba nije samo dodatak i ukras liturgije. Ona je sama liturgija, njezin integralni dio koji ne spada u njezino bitno ustrojstvo, ali svakako spada u potpuni lik liturgije“.
S obzirom na specifične karakteristike liturgijske glazbe:
- tekstovi su usklađeni s katoličkim naukom, Svetim pismom i liturgijskim izvorima (usp. SC, br. 121);
- događa se unutar vjerničkog iskustva i liturgijskog slavlja Kristova Otajstva;
- proizlazi iz liturgijskog slavlja i k njemu je upravljena;
- nije dodatak i ukras liturgijskog čina, već integralni dio liturgijskog čina;
jedino je liturgijska glazba ona koja je prikladna i za određeno liturgijsko slavlje: bilo da se radi o slavljima sakramenata (krštenje, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red ili ženidba) bilo da se radi o drugim liturgijskim činima (npr. posveta crkve, zavjetovanje, blagoslovi ili sprovod).
Tako, unutar svih tih liturgijskih čina nije dopušteno posezati za duhovnim ili svjetovnim skladbama niti se unutar liturgijskog slavlja liturgijski tekst smije zamijeniti izvođenjem neke duhovne skladbe (kao što se često događa s nepromjenjivim (!) dijelovima mise: npr.
Gospodine, smiluj se,
Slava,
Svet ili
Jaganjče Božji).
2.2. Duhovna glazba
Duhovna glazba, nažalost, često bude izjednačena s liturgijskom glazbom koju često, vođena različitim motivima, istiskuje iz određenog liturgijskog čina. Kako nam piše u svom članku dr. sc. Katarina Koprek, a polazeći od
Pisma o koncertima u crkvama Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (1987.),
duhovna glazba nije osposobljena za liturgiju. Ona, istina, može naći mjesto u crkvi, ali „izvan liturgijskih slavlja“ — dakle samo na duhovnim koncertima, u glazbenim meditacijama ili u sličnim događanjima.
Prema tome u „duhovnu glazbu“ ulaze sve skladbe — također i izvorna remek-djela povijesti glazbe — koje ipak nisu zamišljene za liturgijsku službu, poput svetih skazanja, pohvala, duhovnih madrigala i kantata, oratorija itd., a također i sve pjesme i religiozni napjevi modernih kantautora (čija je uporaba u posljednje vrijeme pogrešno ušla u liturgijsko slavlje!). Zapravo, sve su to skladbe koje, premda odgovaraju pobožnim ili duhovnim namjerama i ciljevima, nisu „integralni momenti“ liturgijskog čina, a nisu ni bile izvorno zamišljene kao takve.
Možemo dakle reći da „duhovna glazba“ nije ni sveta ni liturgijska; odnosno, sveta glazba je duhovna, ali ne i automatski liturgijska, tj. ona to može postati zahvaljujući naknadnim funkcionalnim svojstvima. Jedino liturgijska glazba posjeduje kako preduvjete tako i prikladna obilježja za duhovnu i sakramentalnu svrhovitost, pa je zato s pravom nazivamo „sveta“.
Kao i svjetovna glazba, tako i duhovna glazba često svoje mjesto pronalazi neposredno prije početka, za vrijeme ili neposredno nakon bogoslužja sprovoda.
Kod duhovnih skladbi u kontekstu reda sprovoda do poteškoća dolazi jer: a) sadržajno nisu usklađene s učenjem Katoličke Crkve; ili b) nisu pisane za bogoslužni obred (npr.
Hallelujah L. Cohena,
You raise me up J. Grobana); ili c) pisane su za neki drugi kontekst koji nema nikakvu poveznicu s bogoslužjem sprovoda (npr.
Krist na žalu pjesma je izvorno napisana za nova svećenička i redovnička zvanja).
2.3. Svjetovna glazba
U antičko vrijeme jedan od uobičajenih naziva za sveto mjesto bilo je
fanum (posvećeno mjesto, hram), a
profanum je pak bilo mjesto koje nije bilo posvećeno i nalazilo se neposredno ispred ulaska u sveti prostor. Od tuda dolazi i razlikovanje nečega što pripada
svetome te
svjetovnome (profano).
Razlikujući i odvajajući i na glazbenom području
sveto od
svjetovnog, slobodno se može reći kako onda ni
svjetovna glazba nije namijenjena za izvođenje tijekom liturgijskog čina, već kroz nju pojedinac (pjevač ili svirač) ili glazbena grupa izražava i promiče određene misli, osjećaje, stavove ili životne vrijednosti. A s obzirom na njezin glazbeni izričaj, stil ili ukus čovjek se uz svjetovnu glazbu zabavlja, razmišlja, uživa, opušta, uči ili čak i poistovjećuje te mu onda i ta glazba pojačava osjećaj radosti ili tuge ili mu pomaže u izricanju onoga što u nekom trenutku osjeća u sebi.
Time onda i osoba u trenucima tuge i žalosti, kada tu tugu i žalost ne može izreći ili pokazati, poseže i za svjetovnom glazbom unutar liturgijskog čina te tako
ono što pripada svijetu ulazi u ono što je
sveto te se spaja nespojivo.
Tako se onda i često tijekom obreda sprovoda čuju stihovi različitih svjetovnih pjesama poput:
Ako me nosiš na duši,
Croatio iz duše te ljubim,
Fala,
Gdje je nestao čovjek,
Imagine,
Ja nemam više razloga da živim,
Košulja plava,
Kud plovi ovaj brod,
Majko jedina,
Milena generacijo,
Moj lipi anđele,
Morgen,
My way,
Ne dirajte mi ravnicu,
Oj mladosti,
Otišo je otac moj polako,
Podravino moja mila,
Sad kada došla si,
Samo jednom se ljubi,
Soldier of fortune,
Stand by me,
Suza za zagorske brege,
Tears in heaven,
Tiha noć se, evo, spušta,
Tko sam ja da ti sudim,
Vilo moja,
Yesterday,
Zar više nema nas,
Zbog jedne divne, crne žene,
Zlatne godine, Znak…
Iako će svjetovne pjesme možda i imati određenu poveznicu s pokojnikom ili s tugom koju osjeća zajednica, one ipak po svom izričaju i stilu nisu prikladne za bogoslužje sprovoda (usp.
2.1. Liturgijska glazba).
Stoga, ako će se to tada činiti prikladnim,
svjetovne ili duhovne pjesme, koje su bile drage pokojniku ili ih iz nekog razloga s njime vežemo,
svoje prikladno mjesto te pjesme mogu pronaći u prikladno vrijeme nakon bogoslužja sprovoda. To će onda svakako biti vrijeme kada se obitelj, rodbina i prijatelji pokojnika okupe zajedno, npr. na komemoraciju, odnosno na skup sazvan u čast pokojniku na kojem se podsjećamo glavnih događaja iz pokojnikova životu u čemu onda mogu pomoći, uz prigodne govore, i pjesme koje se mogu (po)vezati s pokojnikovim životom.
3. Odabir pjesama za bogoslužje sprovoda
Iz svega prethodnoga napisanoga postavlja se onda i pitanje: „Koje pjesme odabrati za sprovod?“ U
Prethodnim napomenama za
Red sprovoda Crkva jasno iznosi svoje učenje:
12. Da bi izrazila bol i djelotvorno okrijepila nadu, Crkva u službama za mrtve najradije poseže za psalmima. Stoga neka pastiri marno nastoje da prikladnom katehezom uvode svoje zajednice u jasnije i dublje razumijevanje bar nekih psalama što su predviđeni za pogrebnu službu. U ostalim pak pjesmama, što se u obredu iz pastoralnih razloga često naznačuju, neka se osobito gaji pravi i živi osjećaj za Sveto pismo i liturgijski duh.
Vođena upravo tim smjernicama, tako će se i u
Izjavama i odlukama Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, u br. 86 jasno istaknuti kako
Crkva budno bdije nad liturgijom sprovoda i mjerodavno ju uređuje, ne dopuštajući da se u liturgijski dio pogreba ne unese ništa što je nepripadno slavlju Crkve i što bi zasjenilo vjeru u uskrsnuće i vječni život
te kako je
liturgija sprovoda, kao čin crkvene zajednice, u potpunoj mjerodavnosti svećenika ili drugoga liturgijskog služitelja te se uređuje prema liturgijskim i drugim crkvenim odredbama i propisima.
A ovo bogoslužje s razlogom se „uređuje prema liturgijskim i drugim crkvenim odredbama i propisima“ kako u njega ne bi ušli svjetovni elementi (pa i svjetovne pjesme). Jer što se više u bogoslužje sprovoda dodaje svjetovnih elemenata, bogoslužje sprovoda počinje gubiti svoj smisao i biva sveden na neki vid čina komemoracije što red sprovoda nikako nije.
Shvaćen kao liturgijski čin i čin crkvene zajednice, sprovodom „Crkva puna vjere slavi Kristovo vazmeno otajstvo“ sa željom da pokojna braća i sestre „u duši budu očišćeni te sa svima svetima i izabranima budu na nebo uzeti, a u tijelu da čekaju blaženu nadu - dolazak Kristov i uskrsnuće od mrtvih“.
Sve to, sažeto rečeno, nalazimo u knjizi dr. A. Crnčevića i dr. I. Šaška u djelu
Na vrelu liturgije u kojem se naglašava kako se
kršćanska liturgija ne usredotočuje isključivo na pokojnika. Kršćansko je bogoslužje uvijek bogoslužje zajednice nad kojom se ispunja otajstvo koje se slavi. Bogoslužje sprovoda nije dakle isključivo molitva za pokojnika, nego i ispovijest vjere kršćanske zajednice koja proslavlja uskrsnuće svoga člana.
U toj ispovijesti vjere i nade u uskrsnuće i vječni život okupljenoj zajednici pomažu i liturgijske pjesme koje su predviđene za bogoslužje sprovoda.
3.1. U kojim obrednim trenucima pjevati u bogoslužju sprovoda?
U redu sprovoda s dvije postaje: u grobljanskoj kapeli i na grobu, predviđeno je pjevanje prikladne, liturgijske pjesme:
- neposredno prije početka sprovoda
- kod posljednje preporuke i oproštaja od pokojnika
-
Red sprovoda ovdje previđa pjevanje otpjeva
Pomozite sveci Božji…
- u ophodu prema grobu (obred previđa pjevanje psalama)
- nakon završnog blagoslova
U redu sprovoda kada se pokojnikovo tijelo spaljuje može se pjevati:
- kod ulaska lijesa u dvoranu oproštaja
- psalam u Službi čitanja
- kod posljednje preporuke i oproštaja od pokojnika
-
Red sprovoda ovdje previđa pjevanje otpjeva
Pomozite sveci Božji…
- nakon završnog blagoslova
3.2. Koje pjesme izabrati za sprovod?
Kako je bilo prethodno rečeno „da bi izrazila bol i djelotvorno okrijepila nadu, Crkva u službama za mrtve najradije poseže za psalmima“ od kojih
Red sprovoda posebno izdvaja:
- Ps 23 - Gospodin je pastir moj
- Ps 25 - Pokaži mi, Gospodine, putove svoje
- Ps 27 - Gospodin mi je svjetlost i spasenje
- Ps 42 - Kao košuta
- Ps 43 - Dosudi mi pravo, Bože
- Ps 51 - Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome
- Ps 63 - O Bože, ti si Bog moj
- Ps 103 - Milosrdan je i milostiv Gospodin
- Ps 114 - Kad izađe Izrael iz Egipta
- Ps 115 - Ne nama, Gospodine, ne nama
- Ps 116 - Dobrostiv je Gospodin i pravedan
- Ps 118 - Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar
- Ps 122 - Obradovah se kad mi rekoše
- Ps 130 - Iz dubine vapijem tebi, Gospodine
- Ps 143 - Gospodine, usliši moju molitvu
- Ps 148 - Hvalite Gospodina s nebesa
Uz spomenute psalme u hrvatskoj liturgijskoj pjesmarici
Pjevajte Gospodu pjesmu novu (Zagreb, 2003.) za bogoslužje sprovoda izričito su predviđene još ove pjesme:
- Bog će im otrti svaku suzu
- Pokoj vječni
- Iščekujemo Spasitelja
- Za Lazarom si plakao
- O Kriste, Kralju svemoćni
- O nado naša, cjelove
- O Bože, ti si oduvijek
- Vječni pokoj
- Bože Oče
Naravno da se za bogoslužje sprovoda u spomenutoj pjesmarici mogu naći i druge liturgijske i prikladne pjesme, no važno je da se u njima „osobito gaji
pravi i živi osjećaj za Sveto pismo i liturgijski duh“ te da svojim tekstom i glazbenim izričajem očituju vjeru, nadu i ljubav za život vječni koji nam je darovan Gospodinovim uskrsnućem.
vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
