Homilija na Misi prigodom oproštaja mons. Giuseppea Pinta, apostolskog nuncija u RH

Dragi vjernici, tolike su situacije u našem životu slične onome što se dogodilo učenicima. Životne nas rane često zatvaraju u izolaciju. A Isus nas neprestano poučava i poziva da nikada ne prestanemo vjerovati u snagu dobra i da ne upadnemo u napast koja nas zatvara u mržnju i beznadnost. Današnje nam Evanđelje pokazuje put. Kada je apostol Toma uspio izaći iz izolacije i smogao snage da s drugima podijeli svoju ranjenost, upravo to postaje trenutak u kojem uspijeva uistinu susresti Uskrsloga te ustati i započeti novi život, izrekavši jednu od najljepših ispovijesti vjere sadržanu u Evanđelju: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28). U Tominoj ispovijesti sadržana je sva novost Uskrsa. Isus, koji je umro na križu, jest Pobjednik. Uskrs nas podsjeća na križ, pokazuje nam ga. Križ postaje životni put Uskrsloga. Križ i uskrsnuće su neraskidivo povezani. To pokazuju rane Uskrsloga.
 

Kardinalova homilija na Uskrs

Svetkovina Uskrsa što je danas slavimo nije dan izvan vremena. Naprotiv, za kršćane je upravo Uskrs u središtu vremena. Svaka nedjelja nama je Uskrs, mali Uskrs, dan kojim zaključujemo tjedan i ujedno dan početka novog tjedna. Za kršćanskog vjernika je sveta misa u središtu nedjelje, stoga su kršćani govorili mi ne možemo bez nedjeljne Euharistije. Mogli bismo sasvim jednostavno reći da je za praktičnog kršćanina znak raspoznavanja njegovo redovito sudjelovanje na nedjeljnoj misi. Danas na Uskrs zagledani smo u Krista, jutarnju Danicu koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku, kako smo noćas pjevali u Vazmenom hvalospjevu. Uskrsu je prethodio Veliki tjedan, koji nazivamo i svetim, jer sav je bio označen otajstvima Isusove prisutnosti, posebno muke, smrti i uskrsnuća Kristova. Taj tjedan posvećuje sve naše dane. A budući da smo Isusovi, njegov Vazam, njegov prijelaz i naš je prijelaz od staroga u novoga čovjeka.

Kardinalova homilija na Misi posvete ulja

Draga braćo, uvijek trebamo imati na pameti Isusove riječi: »Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen« (Mt 24, 12-13). Naime, toliko se puta daje prednost našim planovima i programima, nasuprot Isusovoj Riječi i Sakramentima. Stoga je dirljiva i snažna raspoloživost ponovno izgovoriti onaj »hoću«, svi zajedno, mnoge generacije i razne redovničke karizme, svi zajedno sinovi jedne majke Crkve zagrebačke. Taj zajednički čin relativizira posebnosti, oslobađa od predrasuda i čini da se bolje otkriva bit svećeničkog bratstva, zasigurno puno dubljeg i istinskijeg, nego što i sami mislimo. Čineći to u Crkvi i vjeri ne želimo prihvatiti neke druge razloge i logike. One uvijek imaju za cilj oslabiti Crkvu. Nije dovoljno samo ne govoriti loše o subratu, nego moramo nastojati biti dobrohotni jedni prema drugima u međusobnom poštivanju. Pozvani smo podržavati se noseći terete jedni drugih. Posebno molimo za one između nas čiji su tereti teški, da ne bi posrnuli. Molimo za subraću koja trpe možda zbog bolesti, osamljenosti ili nerazumijevanja bilo koje vrste.

Kardinalova homilija prigodom hodočašća redovnica Grada Zagreba u Krašić

Cijenjene i drage redovnice, braćo i sestre, ovdje u Krašiću susrećemo školu otajstva života, otajstva kršćanskog, svećeničkog i redovničkog poziva; ovdje je škola crkvenosti i ljudskosti.
U toj školi, koja je dar svima nama i za naše vrijeme, susreće se osobita prisutnost sestara redovnica. One su prisutne u životu Blaženika kao neodvojiva sastavnica njegova životnog puta, njegove službe i mučeničkog svjedočanstva. Danas zahvaljujemo Gospodinu na daru redovnica koje su vjerno živjele svoj poziv, prateći molitvom, življenjem svoje karizme, blizinom i svekolikom pomoći kardinala Stepinca. Sigurni smo da blaženi Alojzije svojim blagoslovom prati redovnice i danas, pozivajući da se utječemo Gospodinu po njegovu zagovoru.Ovo je prigoda da čujemo i poticajne naglaske što nam ih je Blaženik ostavio.

Kardinalova homilija prigodom 17. obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića

Jedno od osporavanih mjesta, koje se gotovo više i ne veže uz izvorište, jest naziv »Stepinčeva Crkva«. Na kraju poslušajmo što o tome kaže kardinal Kuharić: »Ja pod terminom 'Stepinčeva Crkva' mislim Crkvu vjernu Isusu Kristu. To je etiketa Stepinčeva optužitelja i ja sam na nju odgovorio 10. veljače 1981. godine. Kad jedan komunist kaže da smo Stepinčeva Crkva, to je čast, to znači da smo vjerna Crkva Isusu Kristu, kao što je on bio vjeran« (Franjo kardinal Kuharić, Principi dobra, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 54).

Dragi vjernici, i dalje molimo da budemo takva Crkva i da je svjedočimo jasnoćom duha i riječi sluge Božjega kardinala Franje. Ovu godinu spomena na njegovo rođenje kanimo zaključiti početkom listopada u Pribiću, kamo već sada pozivam vjernike, da bismo se u toj neposrednoj blizini Krašića, u ozračju u kojemu su i kardinali Alojzije i Franjo odrastali u ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, mogli duhovno obnoviti i osvježiti svoj poziv na življenje i svjedočenje svetosti.

Kardinalova pozdravna riječ prigodom 350. obljetnice osnutka KBF-a

Teologija se metodom dijaloga osposobljuje za integriranje pitanja iz drugih područja koristeći epistemologiju koja joj je kao znanosti vlastita. U raspravama o savjesti, o slobodi i odgovornosti čovjeka, teologija treba biti sposobna usvojiti psihološke i sociološke dimenzije koje pomažu prodrijeti dublje u razumijevanje ljudskoga duha, ali ne odustajući od posebnosti teološkoga doprinosa u sve snažnijem dojmu o brzini kulturoloških promjena. U vremenu u kojem živimo teologija ima iznimnu i zahtjevnu zadaću uspostavljanja susreta, među kojima je ponajprije ekumenski, ali i međureligijski. Teologija otvara prostore traženja istine o svemu, propitivanje stvarnosti, što vodi u poniznost koja ne obescjenjuje drugoga čovjeka. Naše svjedočenje Isusa Krista vodi u privlačnost i poštovanje svake ljudske osobe i svega stvorenja. Dragi slavljenici i uzvanici, tijekom 350 godina ovaj je Fakultet imao vrsne nastavnike i studente. Za njih danas zahvaljujemo Gospodinu, a u svojim nakanama posebno molimo za dar onoga istog Duha koji je vodio njih, da vodi i nas, kako bi Fakultet bio evanđeoski i znanstveno privlačan. Molimo da svekolika akademska zajednica našega Fakulteta bude prožeta snagom onih nadahnuća koja povezuju i grade zajedništvo kako u Fakultetskoj obitelji tako i u velikoj zajednici Sveučilišta u Zagrebu, promičući uvijek istinu u ljubavi.

Kardinalova homilija na Stepinčevo

Premda znanost kaže da ljudski život počinje začećem, vidimo da se za zakonski okvir predlažu neka druga polazišta. Crkvi će se nevjerojatnom lakoćom prigovoriti kako se miješa u politiku, da narušava pravilo sekularnosti države, da je zatvorena za nova stajališta. A ne prigovara li se i nadbiskupu Stepincu, koji je spašavao ljudske živote, bez obzira na to o kojim se ljudima radilo, da se nije dovoljno zauzimao, a to znači da se nije dovoljno miješao u politiku. Pa zar je Nadbiskup mogao direktno utjecati na odluke i postupke što su ih donosile političke vlasti? 

Crkva nema mjerodavnost donositi zakone i političke odluke, ali smo, nasljedujući primjer blaženoga Alojzija, dužni dizati glas i iznijeti istinu, bez obzira kako se netko odnosio prema toj istini. Vjernik, koji želi biti katolik, ne može pregovarati o početku ljudskoga života, niti mu može biti svejedno kako se odnosi prema nerođenoj djeci. No, budući da pitanje ljudskoga života nadilazi stranačko odlučivanje, za nas katoličke vjernike ostaje neprihvatljivim zagovaranje pobačaja. Ne zaboravimo: pokušaj selektivne primjene istine zapravo je promicanje laži. I ne čudi nas što će se, uz isticanje nepostojećega ljudskog prava na pobačaj, paralelno zastupati dokidanje prigovora savjesti. Relativiziranjem i po mogućnosti gušenjem glasa savjesti, otvara se put novim nedjelima koja se protežu: od narušavanja odnosa u obitelji, do korupcije u svim slojevima društva, te do nebrige za Domovinu.

Kardinalova uvodna riječ na Molitveno-komemorativnome susretu

Upravo svjesni snage zla, u ovom spomenu stavljamo preda se vrjednote dobra, nesebičnosti i ljubavi. To je sustav vrijednosti koji mi, kršćani, dijelimo s našom starijom braćom, Židovima. Ovdje smo u zajedništvu spomena koji govori, što je sve čovjek sposoban učiniti drugome, svome bratu i sestri. Ovdje smo da bismo prepoznavali zlo i govor mržnje te mu se oduprli. Ovdje smo da bismo zajedno gradili uzajamno poštovanje i ljubav, na dobro našega hrvatskog društva i svega čovječanstva.

Kardinalova uvodna riječ na otvorenju 59. Teološko-pastoralnoga tjedna

Papa Franjo rado i često naglašava da će novi naraštaji biti sposobni prorokovati i imati vizije, ako stariji i odrasli budu znali prenijeti i dijeliti snove i nade koje nose u svom srcu. Stoga želimo i molimo za to pomazanje nadom da iz dana u dan učimo slušati i budemo poučljivi glasu Duha Svetoga. Neka nam Duh životvorac udijeli milost nade da budemo živo i djelatno sjećanje koje se iz naraštaja u naraštaj ne da ugušiti, niti utrnuti od zlogukih proroka. U vremenu u kojem se širi beznađe, pomanjkanje hrabrosti i konformizam s opravdanjem: »svi tako rade« ili »tako se  oduvijek radilo«, potrebna je proročka snaga nade da se s većom predanošću i bez predrasuda, kao pojedinci i kao Crkva, zauzmemo za sadašnjost, težeći većem dobru koje svima koristi u životu Crkve i društva. A nije li i za nas nada baš središnja poruka koju nam je ostavio blaženi Alojzije Stepinac: »In te, Domine, speravi! U tebe se, Gospodine, uzdam!«. U toj kršćanskoj nadi, oslonjeni na Boga, trebamo i mi svatko na svom mjestu prihvatiti odgovornost za svoje vrijeme da bismo izvršili zadaću koju nam  Bog daje. Od srca zahvaljujem predavačima, organizatorima i svim sudionicima 59. Teološko-pastoralnog tjedna. Preporučujem vas zagovoru blaženog Alojzija Stepinca, koji je bio i ostao proročki znak za Crkvu i hrvatski narod. Sa Stepinčevim pouzdanjem, uz cijenu trpljenja, vršimo svoje dužnosti na mjestima što nam ih je Providnost povjerila, u vjeri da Božja pomoć neće izostati.

Kardinalova homilija na proslavi svetkovine Gospe Brze Pomoći

Draga braćo i sestre, Marija nas danas podsjeća da je obitelj povlašteno mjesto u kojem nam se Bog očituje. Obitelj je primarno mjesto gdje učimo o Božjoj ljubavi prema nama. Papa Franjo u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Radost ljubavi naglašava da je razmatranje uzajamnosti između obitelji i Crkve dragocjen dar, jer Crkva je dobro za obitelj, a obitelj za Crkvu (usp. br. 87). »Ljepota uzajamnog i besplatnog dara, radost zbog novonastalog života i skrb puna ljubavi o svim članovima, od djece do starih, neki su od plodova zbog kojih je odaziv na obiteljski poziv jedinstven i nezamjenjiv, kako za Crkvu tako i za cijelo društvo« (Radost ljubavi, 88). Obitelj sudjeluje u životu i poslanju Crkve. To čini svojim sebedarjem živeći kršćanski svoju svakodnevicu i sudjelujući u molitvi, posebno kada je ta molitva zajednička u obitelji: muž i žena, roditelji i djeca zajedno, u svim životnim okolnostima, kako se u ona vremena činilo pred slikom Gospe Brze Pomoći, koja je hodočastila ovim gradom da bi se otkrio Božji plan i osluškivalo njegovo nadahnuće za životne izazove.