Aktualnosti

U župnoj crkvi sv. Martina u Varaždinskim Toplicama proslavio je u nedjelju 10. srpnja svoj zlatomisnički svećenički jubilej mons. Franjo Prstec, župnik Župe sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, predvodeći misno slavlje u koncelebraciji s više od dvadeset dijecezanskih i redovničkih svećenika te u nazočnosti brojnih domaćih župljana i gostiju iz raznih župa u domovini i inozemstvu gdje je slavljenik pastoralno djelovao.

Slavlju su se odazvali i brojni ugledni gosti iz Zagreba, posebice oni s kojima je mons. Prstec tijekom svojeg 19 godišnjeg župnikovanja u župi sv. Marka surađivao u pastoralu i na brojnim projektima obnove župne crkve i župnih prostora, kapela sv. Jurja i Sv. Križa kao i kulturnim događanjima na Gornjem gradu.



U ulaznoj procesiji neposredno uz slavljenika išli su zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski te sadašnji pastoralni suradnici u župi sv. Marka, župni vikar Mario Jozo Tolj i dr. Denis Barić.   

Po ulasku u dupkom ispunjenu topličku župnu crkvu, svečara je pozdravila uime obitelji Prstec nećakinja Biserka Bešenić, istaknuvši ponos što u obitelji imaju svećenika „jednoga od nas, koji je cijeli svoj život posvetio Gospodinu, ostao vjeran pozivu Isusa Krista na kojeg je slobodno i radosno prije pedeset godina odgovorio, ne kolebajući se, ne važući, ne dvojeći“.

Podsjetivši nadalje da je tijekom njegovog svećeničkog služenja djelovao u Novom Virju, Svetom Iliji, Samarici, Gornjem Mikleušu, na zagrebačkoj Kajzerici, u dalekoj Švedskoj, Njemačkoj pa do dičnog Gornjeg grada hrvatske metropole gdje i danas u vinogradu Gospodnjem radi, nećakinja Bešenić je kazala: „Koliko samo koraka, kilometara, dana i sati u kojima je neumorno propovijedao, ispovijedao, dijelio sakramente i oproste, raširenih ruku dočekivao novorođene i sklopljenih ruku ispraćao one koji su otišli prije nas.

„Dom i domovinu na poseban način u srcu je nosio i ljubav prema rodu gajio i druge domovinu ljubiti učio. Njegova je vjera bistra kao nabujale proljetne vode, nepokolebljiva i tvrda kao kamen, visoka kao jablan, svježa kao ona jutra kada je kao dječak s vršnjacima iz sela ujesen u školu kretao“, istaknula je nećakinja Bešenić podsjetivši da je mons. Prstec znakom križa u svim prigodama njihovih obiteljskih svečanosti sve blagoslivljao te da je i sam svaku Gospodinovu odluku poštovao i prihvaćao, posve siguran u njezinu pravednost i ispravnost.

Vidno ganut predivnom molitvenom i raspjevanom atmosferom u obnovljenoj topličkoj crkvi, mons. Prstec je na početku misnoga slavlja pozdravio sve nazočne, izrazivši zadovoljstvo što u slobodi djece Božje danas svi mogu slaviti Boga te je podsjetio na prošlo razdoblje jednoumlja i neslobode u kojem se „brojilo“ i prstom prokazivalo one koji su dolazili na misna slavlja i surađivali sa svećenicima, zaželjevši novim generacijama puno Božjeg blagoslova i njihovog doprinosa vjerskom i društvenom životu župe i cijele domovine. 

  

Tumačeći nedjeljna svetopisamska čitanja u prigodnoj homiliji, biskup Gorski se usredotočio na evanđeosku prispodobu u kojoj Isus za putovanje prema vječnosti daje primjer jednog stranca, milosrdnog Samarijanca. „Ova prispodoba nas stavlja pred veliki izazov i ispravak naših aktualnih normi ponašanja. Tko su danas ti svećenici i leviti? Ljudi Crkve, kler, bolji kršćani? Tko su za nas prezreni 'oni' koje ne ubrajamo u svoj 'mi' prema kojima se ne saginjemo, s kojima se ne družimo? Rekli bismo 'odrod'.

I zbog kojih uvijek pronalazimo razloge i pravila da kao kršćani ravnodušno zatajimo. Ravnodušnost kršćana zapadnog svijeta enormna je spram patnje ljudi koju su sami prouzročili i stoga jedan od najtežih grijeha današnjeg čovjeka. Iskustvo pokazuje da će mnogi proći pokraj čovjeka koji je pao, koji je ranjen. Kao, to nije moja briga. Za to postoje institucije i ljudi koji su plaćeni. Lako nalazimo opravdanja za nehuman pristup. Tako se i mi skrivamo, iza neljudskih zakona, iza lažnih obzira, iza političke korektnosti“, rekao je biskup Gorski protumačivši nadalje da je milosrdni Samarijanac svaki čovjek koji se zaustavlja kraj patnje drugog čovjeka, kakva god ona bila i tko god da joj je uzrok.

„To nije emocionalna znatiželja, nego zaustavljanje radi toga da se stavimo na raspolaganje  potrebnome. Samarijanac je onaj tko donosi pomoć, u nju unosi svoje srce i ne štedi se. Zaustaviti se kraj patnje, osjetiti trpljenje, donijeti pomoć to je pristup Kristovog učenika. Pa i onda kada zna da će se njegovo milosrdno djelo zaboraviti i uzvratiti mržnjom. Tako trpljenje postaje prilika da se oslobodi silna snaga ljudske ljubavi. Svijet ljudskog trpljenja neprestano doziva jedan drugi svijet - svijet ljudske ljubavi i milosrđa“, istaknuo je biskup Gorski, podsjetivši da papa Franjo poziva sve vjernike da milosrdnom ljubavi dođu do granica svijeta, do granica ljudi, da prijeđu vlastitu granicu, granicu svojega svijeta koji su izgradili, granicu svojeg oklopa sigurnosti i da umjesto osude svijeta postaju, njegovi bližnji, njegovi Samarijanci, kazao je biskup Gorski, ukazavši da je to učinio Krist koji se u evanđelju otkrio kao jedinstveni Samaritanac, pokazavši ljudima Božje milosrdno lice, i utjelovivši se „da bi svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo ranjeno grijehom predao gostioničaru, to jest Crkvi, da ga ozdravi uljem i vinom, što su znakovi naših sakramenata“.



Osvrćući se na svećenički poziv i današnje poslanje svećenika, koji je uvijek „samo sluga Božjeg milosrđa koji korača u vjeri i živi u uskoj povezanosti s Kristom živim Bogom i jedinim Spasiteljem“, biskup Gorski se osvrnuo i na plodonosno svećeničko djelovanje mons. Prsteca: „Mons. Franjo, koji danas slavi pedeset godina svoje svećeničke, samaritanske službe, bio je i ostao sluga Kristov. Trebalo je doživjeti dob. Trebalo je izdržati u kušnjama i ostati vjeran. Hvala ti, monsinjore, što si bio milosrdni Samaritanac na cestama kuda su se kretali zlom u svijetu ranjeni ljudi. Što si bio Samaritanac našim Hrvatima na cestama u tuđini kojima su koračali tražeći kruh svagdašnji. Što si bio Samaritanac u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu. Tih, ali postojan, nenametljiv, ali uporan. Premda često slab i ranjen druge si podizao, vodio i krijepio. Spašavajući druge nisi izgubio samog sebe, nisi ležao na putu. Hvala ti i čestitam ti! No, iako odlaziš u zasluženu mirovinu, Isus ti ne prestaje govoriti:  Idi, ali i dalje čini tako“.



Na završetku misnoga slavlja uime župljana župe sv. Marka u Zagrebu mons. Prstecu je čestitku i zahvalu izrekao dr. Barić te zajedno s predstavnicima župljana Ružicom Gačić i Hrvojem Bebanom predao apostolski blagoslov pape Franje i umjetnički izrađen zidni sat. Uz zahvalne riječi najmlađih predstavnika pastoralnog vijeća župe Varaždinske Toplice, Željka Matkuna i Magdalene Bešenić, te čestitku župnika Stjepana Mostečaka, koji je mons. Prstecu zahvalio za pomoć pri obnovi crkve, kao i podupiranje brojnih svećeničkih kandidata tijekom sjemenišne formacije, u znak zahvalnosti svečaru je predan rad slikara Slavka Bešenića s motivom Varaždinskih Toplica. Na kraju misnoga slavlja pročitane su čestitke zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka.
 
Svoj su doprinos proslavi dali brojni članovi župne zajednice u Varaždinskim Toplicama, od župnog mješovitog zbora s orguljašem Lukom Hrgarekom, KUD „Toplice“, tamburaši i limena glazba te vrijedne ruke domaćica koje su priredile kolače i piće za nastavak bratskoga druženja ispred crkve.
    
Franjo Prstec rodio se 5. studenog 1939. u Petkovcu, u župi Varaždinske Toplice, od roditelja Franje i Štefanije, rođene Anđel. Osnovnu školu polazio je u Varaždinskim Toplicama, a sjemenište i klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu, gdje je položio ispit zrelosti 1959. godine. Nakon dvogodišnjeg odsluženja vojne obveze u Debru, kao bogoslov studira filozofiju i teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je 29. lipnja 1966. zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, a mladu misu je u rodnoj župi proslavio 10. srpnja 1966. godine. Imenovan je kapelanom župniku i dekanu Josipu Godrijanu u Svetom Iliji, gdje ostaje do 3. travnja 1970, kada je imenovan kapelanom u Sesvetama, župniku i dekanu Petru Petrincu. U rujnu 1970. imenovan je upraviteljem župe Samarica i susjedne župe u Gornjem Mikloušu. Već 10. listopada 1971. dolazi u župu Zagreb-Kajzerica (Podbrežje) i Trnsko, gdje je ostao do kolovoza 1973. godine.



Odlukom hrvatskih biskupa u tadašnjoj Biskupskoj konferenciji i Vijeća za hrvatsku migraciju, 14. svibnja 1973. odlazi za hrvatskog misionara u inozemnoj pastvi, u skandinavske zemlje, u Göteborg u Švedskoj. Tijekom dvadesetak godina djeluje u tadašnjim vrlo zahtjevnim emigrantsko-političkim okolnostima u Švedskoj, usko surađujući s ravnateljem dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu mons. Vladimirom Stankovićem, primajući, unatoč brojnim provokacijama, svakoga tko je svojom ljubavlju i poštenjem želio izgrađivati pravedne i poštene odnose među ljudima te „komadić hrvatskoga neba“. Bio je delegat za hrvatske misionare u Skandinaviji od 23. studenog 1976. i član Vijeća Biskupske konferencije za hrvatsku emigraciju. Zbog svojih zasluga imenovan je kapelanom njegove svetosti Ivana Pavla II. s titulom monsinjora.

Zbog personalnih promjena u hrvatskoj inozemnoj pastvi, 22. listopada 1992. dolazi u Njemačku, za voditelja Hrvatske katoličke misije u Aalenu, u biskupiji Rottenburg. Tom mu je prigodom predsjednik tadašnje Biskupske konferencije zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u dekretu napisao: „Vi ste za vrijeme svog skoro dvadesetgodišnjeg pastoralnog djelovanja u Švedskoj mnogo dobra učinili kako našim svećenicima tako i vjernicima u cijeloj Skandinaviji. Ja Vam u ime hrvatskih biskupa na tome najtoplije zahvaljujem“.

Stekavši veliko pastoralno iskustvo u inozemstvu te trajno uviđajući suvremenu zahtjevnost i poslanje Crkve u društvu, kardinal Kuharić mu 28. srpnja 1997. povjerava župu sv. Marka u Zagrebu, imenujući ga župnikom. Veliki obnoviteljski pothvati na svim župnim objektima, nove orgulje u obnovljenoj crkvi sv. Marka, niz novih pastoralnih inicijativa u župi kao i briga za svetište Majke Božje od Kamenitih vrata te trajna otvorenost za istinsko razumijevanje suvremenih hrvatskih društvenih i političkih zbivanja u kontekstu župe sv. Marka, obilježili su 19 godina svećeničkoga rada mons. Prsteca u jednoj od najstarijih župa Zagrebačke nadbiskupije, kao zalog za nadolazeća vremena i evangelizacijsko poslanje Crkve u njemu. (NP)