HR
Izlaganjem o temi "Teologija nade: protiv beznađa i umišljenosti" profesora dogmatske teologije s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu dr. Ivice Raguža, započeo je u srijedu 9. siječnja radni dio programa prvoga dana Katehetske zimske škole koja se održava u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu.
Dr. Raguž istaknuo je kako je cilj njegova izlaganja predstaviti osnovne vidove kršćanske teologije nade o kojoj treba razmatrati u kontekstu dvaju ekstrema, beznađa i umišljenosti. U prvom dijelu izlaganja ukratko je prikazao današnju kulturu u kojoj, upravo zbog iščeznuća kršćanske nade s njezina obzorja, vladaju beznađe i umišljenost. Govoreći o proteklome stoljeću, ustvrdio je da je ono bilo stoljeće nade utemeljeno na novovjekovnome poimanju svijeta i na teleološkoj slici svijeta, prema kojoj svijet ima svoju svrhu postojanja. "Brisanjem teleološke vizije svijeta čovjek propada u beznađe. Beznađe je temeljna melodija današnjega čovjeka. Prošlosti nema, a budućnost se pretvara u mjesto praznine i neizvjesnosti, primijetio je dr. Raguž, ustvrdivši kako se današnje društvo zove društvom uživanja kojim se pokušava pobjeći od beznađa. Naše društvo je depresivno društvo, društvo životnih analgetika u kojemu se znanost i tehnologija predstavljaju kao stvarnosti koje mogu riješiti sve poteškoće suvremenoga čovjeka. Znanost i tehnika dobivaju spasenjsku ulogu u životu današnjega čovjeka", ustvrdio je, upozorivši, pritom, kako nema potrebe ni za prošlošću ni za budućnošću, a onda ni za nadom ondje gdje se čovjek proglašava samodostatnim.
Osvrnuvši se na krizu humanističkih znanosti, predavač je primijetio kako se ona očituje u krizi autoriteta i tradicije. "Autoritet označava preuzimanje odgovornosti za svijet u kojemu živimo. Učitelj s autoritetom preuzima odgovornost za svijet u kojemu živi, a radeći s učenicima priprema ih na odgovornost prema svijetu. Kroz autoritet i tradiciju školstvo bi trebalo biti mjestom ljubavi prema svijetu", istaknuo je dr. Raguž, upozorivši kako su mladi, oslobođeni autoriteta i tradicije, prepušteni sami sebi. U drugom dijelu izlaganja govorio je o nadi s kršćanskoga gledišta. Ustvrdio je da je nada kršćanska krepost koja se ne temelji na čovjekovoj naravi nego na Božjoj objavi. "Kršćanska nada je iščekivanje onoga što će se u cijelosti zbiti, a to je zajedništvo s Bogom. Čovjek je ustvari putnik, hodočasnik, onaj koji pretpostavlja Boga i upućen je na put prema Bogu. Vjernik je zato čovjek velike nade, osoba koja se suprotstavlja duhu beznađa i umišljenosti. Čovjek vjernik ne može biti osoba beznađa, jer se nada. Kršćanska nada stvara golemi naboj za djelovanje u svijetu, ona čini čovjeka trajno mladim i potiče ga na djelovanje", istaknuo je, uz ostalo dr. Raguž.
Govoreći o kršćanskoj nadi unutar današnjega odgojno-obrazovnoga sustava, istaknuo je da je vjeronauk prije svega mjesto učenja kršćanske nade. "Čovjeku koji vjeruje budućnost nije zastrašujuća. Mlade treba pripremati za budućnost. Nada oslobađa od beznađa, a velikodušnost ne dopušta robovanje najrazličitijim kumirima današnjice, istaknuo je predavač, ustvrdivši da je kršćanska eshatologija oslobađanje od ovosvjetskih strahova. Kao realni optimist kršćanin uzima stvarnost onakvu kakva ona jest. Kršćanin je i realni pesimist zato što je realni optimist kršćanske nade. Kršćanska nada uvijek je nada onoga što se ne vidi, i zato je ona, bila proglašavana nerealnom, nestvarnom i utopijom", upozorio je. Naposljetku je poručio da se nada ne može dobiti vlastitim iskustvom, nego kroz vjeru.
U predavanju o temi "Obrazovanje: proces ispunjen nadom" dr. Zvonimir Komar s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ustvrdio je da je zadaća njegova promišljanja uvidjeti mjesto "susreta" obrazovanja i nade, pri čemu se nada ne pokazuje kao nešto što se izvanjski pridaje ili dodaje obrazovanju, već upravo kao jedan aspekt karaktera samoga obrazovanja. Analizirajući pojam obrazovanja, primijetio je kako je njegova nužna pretpostavka obrazovljivo biće, a obrazovljivost ne ukazuje na aktualnost, nego na potenciju obrazovanja. "Obrazovljivo biće nije tek ono koje treba postati obrazovano biće. To bi značilo da čovjek može na način akta trajno biti punina uma, što je nemoguće. Takav vječni akt nije čovjek nego Bog. Zato je čovjek stremeće biće, filozofično biće, biće koje 'jest ali sebe nema', koje je određeno dušom koja je na neki način svevid, ali sama nije ništa od onoga viđenoga", rekao je dr. Komar.
U nastavku je pojam obrazovanja povezao i s čovjekovom slobodom koja je, ustvrdio je, druga pretpostavka obrazovanja. "Ukoliko čovjek nije slobodan on bi uvijek već unaprijed bio ono što jest i vječno bi bio ono što već jest. Time bi svako obrazovanje bilo ne samo suvišno, već i nemoguće", kazao je. Govoreći o nadi, ustvrdio je kako je ona povezana s onim što dolazi. Ono što dolazi ne bi trebalo biti tumačeno kao "buduće vrijeme", već kao ono što jest po sebi i što dolazi sebi samome kao povijest. Čovjek jest bivanje te povijesti. On ne može tu povijest prepustiti nekome transcendentalnome, nadajući se da će se povijest odvijati sama sobom. Čovjek je, ustvrdio je, posebni i pojedinačni pronositelj uma i povijesti. Na kraju je zaključio da je čovjek kao subjekt onaj koji sam sebe predstavlja, a kao objekt onaj koji sebe oblikuje.
O perspektivama nade unutar katoličkoga vjeronauka u školi govorio je dr. Denis Barić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. Razmišljajući o pitanjima koja se postavljaju uz pojam nade, predavač je ustvrdio kako živimo u vremenu koje je obilježeno snažnim napretkom znanosti, tehnologije i suvremenim teorijama koje se ponekad dodiruju s granicama nemogućega. To je, s jedne strane, pokazatelj da unatoč takvim obilježjima suvremenoga vremena govor o nadi nije nestao, dok, s druge strane, ljudi čak i nakon mnogih razočaranja, gubitaka, bezizlaznosti, nastavljaju se nadati u bolju budućnost. Sve to, primijetio je, ukazuje na činjenicu da riječ nada ne pripada samo kršćanskome jeziku, već i ljudskomu jeziku svakoga vremena.
U nastavku izlaganja podsjetio je da posljednjih nekoliko desetljeća fenomen nade zauzima posebno mjesto i u teološkim razmišljanjima koja su poznatija pod izrazom "teologija nade". Govoreći o suodnosu nade i vjere, ustvrdio je da se strukturalno vjera nalazi na prvome mjestu, a zatim dolazi nada bez koje vjera ne bi mogla preživjeti. "Vjera je polazišna točka, ali primat pripada nadi, i zato je nada temeljna teološka misao. Prva je zadaća teologije razmišljanje o nadi, i zato su vjernici pozvani razmišljati o razlozima nade koja je u njima. Kršćanska nada treba biti stvaralačka nada. I zato kršćani nisu samo tumači budućnosti nego i njezini suradnici", istaknuo je dr. Barić.
Osvrnuvši se na sustav obrazovanja općenito, i na katolički vjeronauk specifično, iznio je nekoliko teza koje mogu poslužiti kao perspektive govora o nadi. Prema njegovim riječima, škole bi trebale biti mjesto gdje mladi izrastaju u ljude, te bi im poradi toga trebalo biti dopušteno učiti i na vlastitim pogreškama. "Cilj obrazovanja nije samo dovršeni projekt, savršeni čovjek ili kompletna osoba, nego najprije čovjek koji je u procesu rasta. Vjeronauk bi trebao pridonositi rastu vjere kod učenika. Nadalje, nastavni procesi moraju biti otvoreni i za ono što se ne može isplanirati, za iznenađujuća pitanja učenika", rekao je dr. Barić. Upozorio je da nas tehnološki razvoj vodi jednoj radikalnoj i novoj "duhovnosti" obrazovanja. Zato niti iz najdalje perspektive zapravo ne znamo što nas očekuje i koji te kakav "susret sa svijetom" pred nama stoji. Katolički vjeronauk u tom smislu treba kod učenika pobuditi ne strah od novoga i suvremenoga, nego sve te karakteristike suvremenoga svijeta promatrati u svjetlu vjere. Na kraju je poručio da sustav obrazovanja treba sve više postajati događaj zajedništva. "Treba razvijati novi oblik zajedničkoga učenja. Kroz katolički vjeronauk pozvani smo promicati kršćansko zajedništvo utemeljeno na vjeri u Isusa Krista. Razmišljati o nadi može izgledati daleko i nedostižno. No, pozvani smo uprisutniti nadu kod vjeroučenika i u svih onih koje susrećemo", zaključio je dr. Barić. (TU/IKA)
