HR
Peta i ujedno posljednja u ovogodišnjem nizu tribina Zajednički vidici, u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi i pod voditeljstvom prof. dr. sc. Blaženke s. Valentine Mandarić, održana je u srijedu, 22. svibnja 2013. u prostorijama Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a.
O temi Čovjek i obred u doba svjetovnosti govorili su liturgičari prof. dr. sc. Ivica Žižić s KBF-a Sveučilišta u Splitu i prof. dr. sc. Ante Crnčević s KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, obojica pročelnici Katedre za liturgiku pri matičnim fakultetima. Prof. Žižić prikazao je povijesni presjek razvoja predrasuda o pojmu obred. Kao zajednički nazivnik svjetovnosti predstavio je upravo povijesni razvoj odbacivanja obreda, ustvrdivši kako svjetovna sumnja nastaje upravo s krizom obreda. Razloge toga odbacivanja on vidi ponajprije u procesu racionalizacije koji obred gleda kao gubljenje vremena, zaostalost i uvođenje nepotrebne magičnosti.
Obred je, prema takvome shvaćanju, povijesno nedjelotvoran. S druge strane tu je i dekristijanizacija društva koja donosi bunt protiv religije. Država u tom slučaju stvara zamjenske obrede pa nastaju kultovi države i pojedinih režima. Može se reći da modernitet obred najprije odbacuje, zatim ga zamjenjuje drugim obredima, da bi ga na kraju poželio protumačiti kroz racionalnost, odstranjujući transcendentnost iz njega. To su kroz povijest činili pozitivisti koji na obred gledaju kao na društveni učinak, s ciljem da i sam obred svedu na društvenost. Taj proces završava nijekanjem transcendencije i veličanjem društvenoga razvoja. Nakon pozitivista, Freudov psihoanalitički redukcionizam također daje svoje viđenje obreda na način da ga promatra kao vrstu kompulzivne neurotične radnje.
Iz tih se povijesnih pravaca ipak dade naslutiti da rušenje obreda nanosi i štetu humanosti, a kriza obreda dovodi do humanističke krize. To prvi zamjećuju filozofi, koji ističu da je čovjek po svojoj prirodi ritualno, obredno biće. Etnolozi i antropolozi proučavali su kako obredi funkcioniraju u drugim kulturama te zaključuju da obredi čovjeka izgrađuju kulturno, izgrađuju njegov identitet i umjetnost. Filozofi to pak promatraju kao čovjekovo ontološko iskustvo, iskustvo transcendencije koja ima konstruktivno mjesto u čovjekovoj humanosti.
Postmoderna nam stoga donosi povratak obreda. Dolazi do pobune protiv svjetovnosti, ali i dalje na obred ne gleda u svjetlu istine koju nosi. Obred se traži radi relaksacije, odmora, kroz geste koje pojedincima podižu kvalitetu života. U obredima čovjek tako nalazi utješnost i zabavu, a odbacuje se metafizička istina o obredu, kao i njegovi estetskoterapeutski razlozi. Postmoderna se u tom smislu otkrila kao ustrajavanje svjetovnosti koja se duboko utisnula u svijest, pa čak i u crkvenim stavovima. Prof. Žižić tako navodi tri postmoderna paradoksa i ironije. Najprije otkrivamo potrebu za obredima uz odbacivanje vjere, zatim odbacivanje obreda „u ime vjere“ te tradicionalizam, u kojem otkrivamo svjetovnost u ruhu „sakralnosti“.
U tom trećem smislu (tradicionalnost) otkrivaju se obredi, ali u smislu egzotike, kao izraz narcizma i subjektiviteta, u kojem se obredi grade na principu kiča, uz pristajanje na razloge svjetovnosti umjesto da iskazuju obranu svetosti. Dade se zaključiti da su nam danas rituali i blizu i daleko, zaključuje Žižić. Bolna svjetovnost koje smo svjedoci ipak u sebi nosi čežnju za svetim. To što je i teologija počela misliti svjetovno potiče određenu krizu, koja se pak i dalje nastavlja u humanističkoj krizi.
Na ovo se predavanje svojim izlaganjem oslonio drugi predavač, prof. dr. sc. Ante Crnčević. U svojem se izlaganju predavač osvrnuo na obred unutar iskustva vjere. Obred i u današnje vrijeme, smatra prof. Crnčević, i dalje zaokuplja čovjekove misli i njegov odnos prema svijetu. Međutim, u samom iskustvu vjere obred je nezaobilazna stvarnost. Svjetovnost je sa sobom donijela „duh oslobađanja“ – ali vjera se obreda ne može osloboditi. Vjera uvijek traži formu u kojoj može ostvariti iskustvo prodiranja u otajstvo. Kroz obred čovjek proživljava čine iz života koji mu se urezuju u sjećanje i koji mu daju životnost. Vjera bez obreda postala bi gola misao koja lako pada u zaborav. Kao takva vjera ne bi zahvaćala u život, u čovjekov stav, odnose i cjelokupnu kulturu te ne bi imala snagu preobražavanja života.
Kriza vjere koju nam sa sobom donosi svjetovnost otkriva zahtjevnost obreda zbog raznih značenja koje poprima u smislu zajedničkih čina i ponašanja u nekoj kulturi. Naime, obrede identificiramo u baš svakoj kulturi s ciljem da čovjeku daju sklad, identitet, sigurnost. U današnjem vremenu pak otkrivamo krizu kulture i zaborav (ili čak negiranje) obreda. Razaranju obitelji i identiteta pojedinca prethodi i razaranje obreda, odnosno reda koji nosi kultura. Vjera se tu otkriva kao čin, kao događaj koji se otkriva i koji je provjerljiv u samim obredima.
Vjera se, smatra predavač, posvjedočuje životnim stavom koji se nazire u određenim činima. Mnogi vjernici svoju vjeru ne znaju izreći, ali njihov stav vjeru posvjedočuje. Vjera stoga traži i formu i stav, što se najjasnije očituje kroz obrede. Pa čak i mistika i kriza vjere imaju svoje obredne forme. Obred tako na površini može čuvati tragove vjere. Nakon Drugog vatikanskog koncila reafirmira se obred u iskustvu vjere i obnavlja se forma slavlja vjere. Pastoralna su nastojanja ipak ostala nedorečena te slavlje vjere izostaje.
Danas je, čini se, prisutan stalni strah od obrednosti i prepuštanja onome što se slavi, smatra predavač. Obred pak nudi konkretizaciju vjere a riječ konkretno dolazi iz latinskog jezika (con crescere), sa značenjem „zajedno srasti“, a obred čini baš to – čini nas sraslima s onime što slavimo, zaključuje Crnčević.
Ovogodišnji je niz tribina Zajednički vidici nosio okvirni naslov „Credendo in Deum ire“ – Tribine o vjeri, a kroz 5 tribina izredalo se 10 zanimljivih predavača koji su govorili na više konkretnih tema: Nevjera i vjera u četiri oka (prof. dr. sc. Ivan Šaško i prof. dr. sc. Tonči Matulić), Vjera u zajedništvu Crkve (prof. dr. sc. Željko Tanjić i dr. sc. Anto Barišić), „Dogma protiv vjere?“ (prof. dr. sc. Ivica Raguž i doc. dr. sc. Marija Pehar), Kriza vjere (prof. dr. sc. Slavko Slišković i mr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač) i Čovjek i obred u doba svjetovnosti (prof. dr. sc. Ante Crnčević i prof. dr. sc. Ivica Žižić).
Sanja Plevko
