Aktualnosti

„Ta dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat?...“,početni je upit 19. poglavlja Knjige o Jobu, kojeg postavlja patnik Job u trenutku kada mu prijatelji postaju mučitelji, kada ga lažno optužuju, ne nude odgovor na njegova očajna pitanja pri čemu se on zatvara u sebe, očajava, potpuno je osamljen, postao je predmetom gađenja za one koje najviše ljubi, čak mu se ne iskazuje ni najmanja sućut. No ipak, i u najmračnijim trenutcima još uvijek iz njega izbijaju vjera i nada, on je uvjeren da će istina izaći na vidjelo, da će jednoga dana Bog preuzeti njegov slučaj i riješiti ga, a oni koji su ga ozloglašavali odgovarat će pred njim.

Upravo tim Jobovim izricanjem vjere u pravednikovo konačno izbavljenje, uz interpretaciju bogoslova Dejana Ilića i Antonia Kovačića, započela je ovogodišnja akademija uz 25. godišnjicu pada grada heroja, grada Vukovara, pod već tradicionalnim naslovom „Srce i riječ za Vukovar“. „Srce“ jer je ono simbol sjećanja na proživljena iskustva dok je „riječ“sredstvo kojim se to sjećanje i iskustvo iz „srca“ prenosi budućim generacijama. Tim tumačenjem, nakon otpjevane pjesme „Povratak“ (tekst i melodija: Branko Birt), u izvedbi Okteta zagrebačkih bogoslova, sve okupljene u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta, pozdravili su bogoslovi-voditelji, Leopold Ćurčić i Matija Slišković.



Tijekom bogatog programa akademije, uz izvedbe raznih pjesama te krasoslova poezije, svoje svjedočanstvo vezano uz život u teškim ratnim događajima koji u čovjeku mogu stvoriti samo raspoloženje Joba koje ipak ne isključuje temeljni smisao sadržan u vjeri i nadi, iznijela su tri gosta. Ponajprije, svoje je svjedočanstvo predratnog življenja kao i ratnog sve do trenutka pada grada Vukovara, iznio general mr. Željko Sačić - sudionik Domovinskog rata, od 1991. godine kada je imenovan pomoćnikom zapovjednika Antiterorističke jedinice „Sljeme“, a od polovice 1991. godine i Antiterorističke jedinice „Lučko“, otkada je i u ulozi zamjenika zapovjednika specijalne policije. Govorivši iskustvo dviju epizoda prije početka pravog rata, u kojima je naša vojska obranila neovisnost, započeo je govor o okolnostima događaja koje je proživio. Uz brojna svjedočanstva, protumačio je projicirani prikaz ustroja jakih snaga MUP-a i JIG-a od 1990. pa sve kraja 1991. godine. Također, posvjedočio je spremnost mnogih hrvatskih muževa da stanu u obranu svoje domovine.

Po završetku svjedočanstva generala Sačića, uz instrumentalnu pratnju Bogoslovskog tamburaškog sastava i vokalnu, Okteta zagrebačkih bogoslova, svi prisutni zapjevali su pjesmu „Ne dirajte mi ravnicu“.

Nakon pjesme, svoje svjedočanstvo iznijela je druga gošća večeri, Maja Sever, ratna izvjestiteljica od 1991. pa do 1995. godine. Naime, kako je i posvjedočila, gđa. Sever, unuka je značajnog hrvatskog pjesnika, esejista, filozofa, disidenta i političara Vlade Gotovca. Djed Vlado tako ima važnu ulogu u početku njezine novinarske karijere koju je kao dvadesetogodišnja studentica započela u vrijeme ratnih zbivanja. Prisjetila se progona koji je vršen na njezinog djeda kojemu je, s obzirom da je nekoliko godina proveo u pritvoru, ukoliko potpiše izjavu da je kriv, bila ponuđena mogućnost skraćenja zatvorskog roka, no on je to odbio, i „s takvim čovjekom“, kaže gđa. Sever je „ušla u sve“. Nadnevak koji joj je izrazito ostao u sjećanju je 15. rujna 1991. Tog dana umrla joj je baka, a u tom se vremenu i „zakuhao rat“.



U svim tim teškim okolnostima, njezin djed Vlado održao je i svoj povijesni govor na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA. Istaknuvši još neke zanimljive anegdote vezane uz djeda Vladu, nastavila je govor o iskustvu ratnog izvješćivanja za koje kaže da je „strašno“, da je „u svemu tome teško ostati normalan, teško je ostati i objektivan“, a gotovo i nepostojeće novinarsko iskustvo još ga je više otežalo. Osim što je, kako kaže, pokušavala biti novinar, morala je brinuti o tome da preživi. Početak svog novinarskog rada na terenu iskusila je u Sisku, a potom u Gospiću. Još uvijek se sjeća, strašnih prizora koje je doživjela, a teško joj je i zaboraviti mrtvo tijelo mladića ročnika u Sisku.

Slična iskustva imala je u Gospiću, no kako kaže, ipak se po završetku radnog dana vraćala u Zagreb u kojem život zasigurno nije bio toliko dramatičan. Što se tiče obljetnice pada Vukovara koja se obilježava, rekla je kako je tog tužnog dana 1991. godine, u podrumu u Sisku pripremala vijest za koju kaže kako nikad nije bila objavljena, a za događaj u Vukovaru tek je čula sljedećeg dana, 19. studenoga, kada je u večernjem programu televizije pušten Mozartov requiem i tada joj je bilo sve jasno. I puno godina kasnije, nakon tog događaja, teško joj je otići tamo. Na kraju, zaključila je kako je kroz govor željela prikazati ozračje vremena u kojem se našla jedna dvadesetogodišnjakinja iz Zagreba.

Potom, kazališna i filmska glumica Ljiljana Bogojević, krasoslovila je pjesmu „Oni“, hrvatskog književnika Vladimira Frana Mažuranića.

„U Vukovaru su se ljudi do rata istinski družili, a potom…“ naslov je trećeg svjedočanstva koje je izrekla s. M. Mladena Španjević. U Vukovar je na službu došla 1971. godine. Zaposlila se u vukovarskoj bolnici na odjelu za novorođenčad, a kasnije na odjelu gdje su bili smješteni ranjenici. Njezino djelovanje, kako kaže, uz bolničko, bili su brojni susreti s ljudima, pohodila je brojne obitelji. S obzirom na okolnosti, tada nije puno pričala o Bogu, čak ništa, no uvjerena je kako je njezino tadašnje djelovanje bilo svjedočanstvo Božje dobrote. Usto, radila je i s teškim bolesnicima, pripremala ih za bolesničko pomazanje.



Njezino djelovanje osjetili su i brojni siromašni. Jednom je čak prošla kroz niz uperenih pušaka u nju, no srećom, ostala živa. Također, njezin apostolat činila je i borba protiv abortusa. S. Mladena, pritom je prepričala situaciju u kojoj je uspjela spriječiti djevojku od abortusa. Naglasila je, kako je bilo vrlo teško, no uspješno. Ispričala je i situaciju traženja roditelja novorođenog dječaka koji je preživio jedan od napada. Na kraju svjedočenja svog bogatog iskustva rada u Vukovaru, osvrnula se i na dan pada Vukovara. Kaže kako je u bolnicu dolazio veliki broj ranjenih, no i kako je i padom Vukovara bolnica u kojoj je djelovala, došla u ruke druge strane te je dan pada Vukovara označio i posljednji dan njezina dežurstva u bolnici. Sljedećeg dana, ona i sestre napustile su Vukovar, odvezene u Srijemsku Mitrovicu.



Po završetku iznošenja svjedočanstava, Oktet zagrebačkih bogoslova uz instrumentalnu pratnju, bogoslova Rafaela Mikeca, na gitari, izveo je pjesmu „Oči u oči“. Tom pjesmom završio je program akademije u dvorani Vijenac, no nastavljen je molitvenim bdijenjem u dvorištu Bogoslovije, u spomen poginulih branitelja i nevinih žrtava Domovinskog rata, a koje je predvodio duhovnik Vlado Razum. Osvrnuvši se na naviješteno čitanje iz Otkrivenja održao je prigodni nagovor nakon kojeg su izmoljene Litanije bl. Alojzija Stepinca.



Po završetku bdijenja, učinjena je gesta paljenja svijeća od kojih je unutar dvorišta formiran simbol križa. Razmjena iskustava i druženje s gostima, bogoslovi i odgojitelji, nastavili su u zajedničkom prostoru za druženje, u Koinoniji. (mk)