HR
Pozdravna riječ mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog na početku rada Katehetske proljetne škole: „Roditelji i njihova suodgovornost u odgojno-obrazovnom sustavu kroz prizmu vjeronauka u školi“
Zagreb, Nadbiskupijski pastoralni institut, dvorana „Vijenac“, petak, 14. svibnja 2010. u 9 sati
Cijenjeni predstojniče Nacionalnoga katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije; cijenjeno Povjerenstvo za Katehetsku proljetnu školu; cijenjeni gospodine Filipoviću, ravnatelju Agencije za odgoj i obrazovanje; sudionici i sudionice Katehetske proljetne škole, svima vama srdačan pozdrav i mir od Gospodina!
U ovome je mome pozdravu i pozdrav zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, u čije sam ime danas s vama.
Na spomen riječi roditelj misli nam se redovito vežu uz emocije, a u sljedećemu, onom 'profesionalnijem', društveno zauzetome koraku svakako uz brigu i odgovornost za djecu. U odgojnome smislu, kako je to rekao sv. Ivan Zlatousti: „Usta roditelja su prva knjiga iz kojih djeca uče.“ Danas se, prije početka rada ove Škole, usuđujem pred vama kratko razmišljati o stvarnosti koju ne mogu previdjeti u našim prilikama, a tiče se izbliza naših škola i njihove vjeronaučne komponente.
I. Dirnula me poruka, koja je ostala iza života jedne djevojke koja je roditeljima napisala: „Dali ste mi sve; dali ste mi čak i suvišno, ali mi niste dali neizostavno, nezamjenjivo.“ Izrazila je – nažalost prekasno i na pogrješan način – da joj se nije pomoglo razumjeti smisao života; nije se pokušalo zajedno s njom tražiti što znači i što sve uključuje roditi se, živjeti i umrijeti; ljubiti, radovati se, trpjeti; kako se suočiti s nepravdama i porazima.
Čini se da se u školskome sustavu stvarni problem da se programima kako u društvenim i humanističkim, tako i u prirodoslovnim i tehničkim predmetima, vrlo lako prolazi stoljećima ljudske civilizacije, a da se pritom ne otkrije slika čovjeka i njegovo mjesto u tim promjenama.
Nametnuta je čudna objektivnost koja, bez isticanja vrijednosti (a vrijednosti određuju kulturu) postaje neprirodnom neutralnošću. Za školu je možda najveća opasnost danas neprirodna neutralnost. Zašto? Zato što u njoj nema povjerenja, stavova koji privlače, života koji se žive za druge. Na tako obična, ali stvarna i temeljna pitanja niti jedna ideologija nije uspješno odgovorila. A odgovori na njih pokreću traženja i nade.
Te činjenice nam ne govore samo da imamo poteškoće s obiteljima u nejasnoćama identiteta, tj. da imamo odgojnu krizu, nego da se nalazimo u kulturi u kojoj je teško biti dijete, sinovi i kćeri, u kojoj vlada nepovjerenje u mogućnosti pomaganja rasta u odgoju. Izrastaju obitelji i roditelji koji se osjećaju nesposobnima odgajati, ali i nastavnici i učitelji koji osjećaju teret teško podnošljive odgovornosti.
U tome je smislu škola u krizi, jer je u kušnji isključiti ono što je temeljno za bilo koji odgojni proces: odnos između odraslih i djece iz kojega ne mogu nestati roditelji. Djeca trebaju suputnike, ljude koji ih prate; trebaju mjesta gdje se osjećaju prihvaćenima i pripadnima. Gledajući kršćansku vjeru, shvatit ćemo da je Bog Isusa Krista i sam Isus Bog koji prati čovjeka, koji ga odgaja, koji sučeljava sa životom.
Roditelji u odnosu prema školi svakako imaju mjesta u odgojnome sustavu škole. Ne smijemo zaboraviti da poučavanje i odgajanje nisu pravci bez dodira. Štoviše, u školi se odgaja poučavajući i učeći. Za to je neizostavan preduvjet stvorenoga prostora povjerenja. Njega škola, po različitosti moguće blizine, ostvaruje puno teže negoli obitelj i roditelji. No, ne zaboravimo da živimo u društvu prepunom nepovjerenja – nažalost, na svim razinama.
II. Druga poteškoća, osim neprirodne neutralnosti, nalazi se u tome što suvremena škola, a tako i društvo, ima na raspolaganju velike tehnološke spoznaje i zadivljujuća sredstva, ali je iznimno siromašna što se tiče ciljeva (prema riječima Pape Pavla VI.). Baš zato mi se čini da suodgovornost roditelja, osobito viđena kroz prizmu vjeronauka, leži u tome da mogu i moraju sudjelovati:
a) u davanju (ili vraćanju) životnoga smisla;
b) u stvaranju pedagogije odgovornosti, jer je svaki izbor, i najmanji, uvijek pokretan odgovornošću u slobodi;
c) u ohrabrivanju na putu slobodnoga i kritičkoga mišljenja, jer takozvana 'slaba misao', površnost, nužno stvara 'slabu etiku' i subjekta stavlja u metež tržišta;
d) u nuđenju privlačnih kulturalnih prijedloga (u smislu buđenja osjećaja divljenja stvarnim vrijednostima; ne čuđenje radi začudnosti)
Škola nije indiferentan prostor, baš kao niti roditeljski odnos prema djeci. Ako nigdje drugdje, onda u kulturalnome smislu. Vjeronauk nije spojiv s neutralnošću i ravnodušnošću. Svaki pokušaj stvaranja takvoga ozračja je nevjerodostojan i razoran.
Vjeronauk stoga pomaže graditi kulturu, kao važan dio odgojnoga procesa. Zbog toga će ponekad biti i napadan. On pokušava učenicima ponuditi odgovore na velika pitanja smisla i značenja, poštujući različitost odgovora koje ljudi usvajaju u svojoj slobodi i ne dopuštajući instrumentalizaciju kulture.
Bilo bi mi drago da u radu ove škole otkrijemo kako postaviti vjeronaučnu prizmu, da bi te poteškoće bile manje, odnosno da pod drugim kutom i roditelji shvate koja je stvarna boja i prostor njihove suodgovornosti.
Hvala.
Foto: GK
