HR
I Tribina Zajednički vidici ovogodišnjom okvirnom temom prati Godinu vjere, pa je druga u nizu ovog ciklusa Tribina nosila naslov Vjera u zajedništvu Crkve.
Aktualnost teme pokazuju zainteresirani slušači koji se rado uključuju u raspravu, među kojima su i profesori s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao i predstavnici Agencije za odgoj i obrazovanje, viši savjetnici za vjeronauk u školi mr. sc. Gordana Barudžija i Dalibor Adžić.
Tribina, u organizaciji Ureda za vjeronauk u školi, održana je 27. veljače 2013. u prostorijama Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, a ovog su puta predavači bili prof. dr. sc. Željko Tanjić i dr. sc. Ante Barišić.
Vjeru u području (ne)znanja obradio je u svojem izlaganju dr. Barišić, istaknuvši kako ljudsko društvo samo po sebi podržava pojam vjere, i to u smislu povjerenja koje svakodnevno poklanjamo drugim ljudima. Skladišta našeg neznanja velika su, tvrdi predavač, te smo nužno upućeni na tuđa znanja i sposobnosti. Povjerenje se u ovom kontekstu odnosi na druge, za koje vjerujemo da djeluju na dobrobit zajednice. Otkrivamo se kao bića nužno usmjerena na druge i na zajedništvo, upravo kako bismo ispunili svoje nesavršenosti.
Iz ove prirodne vjere prelazi se na religiozan kontekst, a to je vjera u području objave. Iako je Bog daleko iznad naših misli, Benedikt XVI. smatra kako ne možemo šutjeti o onome koji je temelj i koji omogućuje naš govor. U objavi Bog svoju riječ čovjeku upućuje preko mudraca i proroka, a kasnije i u Utjelovljenoj Riječi. Kristov je pak govor i učenicima bio tvrd i zahtjevan te i oni u vjeri postupno napreduju. Sva se povijest tako događa u perspektivi Duha Svetoga koju ju vodi, a učenici nakon Kristova uzašašća dobivaju nalog i zadatak da idu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje.
Pa ipak objava Božje spasenjske volje u Kristu doživljava i otpor Židova, koji Krista do danas interpretiraju kao varalicu i hulitelja, mišljenje koje s vremenom preuzimaju i određene sekte. Kršćanstvo polako ulazi u helenizam i rađaju je prva zastranjenja. Zastranjenja su tako utjecala i na doktrinarni razvoj Crkve. Sabor u Niceji donosi prvu dogmu Crkve te tako počinje dogmatizacija sadržaja vjere (vjere, ne spekulacije uma). Danas pak mnogi gaje odbojnost spram dogmi jer smatraju da su umjetno nastale povijesnim razvojem, a nekad ih povezuju i s nasilnim uvođenjem u polog vjere. Neki pak dogmu ne prihvaćaju jer smatraju da je to kraj i zapreka slobodnom mišljenju. Dogme su tu pak, smatra autor, da čuvaju poklad vjere i tumače ga pod vodstvom Duha Svetoga, jer i nasljedovanje Krista nosi zahtjev za obrazloženjem nade koja je u nama. U vjeru, naslanjajući se na misao pape Benedikta XVI., treba unijeti život kako bi postala norma kršćanskoga života, zaključuje dr. Barišić.
Drugi predavač, profesor Tanjić, svoje je promišljaje o vjeri naslovio Crkva se budi u dušama. Polazište njegova predavanja jest kontekst društva koje je danas prepuno slogana, kako reklamnih, tako i političkih. „Crkva se budi u dušama“ termin je koji je skovao Romano Guardini u svom djelu O smislu Crkve. Paradoksalno, uz tu konstataciju on odmah navodi i misao da Crkva „umire u dušama“. Mišljenje se i Romana Guardinija oslanja na dokument Lumen Gentium, u smislu da se Crkva otkriva kao spas pojedinca u društvu gdje otkriva stvarnost duša koja nadilazi pojedince.
II. vatikanski koncil puno je promišljao o Crkvi, a plod te obnove vidi se u razvoju ekleziologije koja se razvija iz sakramentalne teologije i liturgije, a budi se važnost Crkve za život vjernika. 20. stoljeće Crkvi je donijelo velik zamah. Pa ipak, uočava se ovaj paradoks u kojem se Crkva budi u dušama (i cvate primjerice u Africi), dok s druge strane u dušama umire (na Zapadu). Razlog je tome „umiranju“ u nevjerodostojnosti i skandalima, ali i u umoru koji nas zahvaća, a i to je zbog institucionalnosti koja se gura u prvi plan, umjesto zajedništva koje je bit Crkve. Ova je godina godina obnova crkvenosti, naglašava predavač.
Uočava se to u ispovijesti vjere, gdje se ispovijeda vjera u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, a što je dio cjeline o vjeri u 3 božanske osobe. Trojstvena vjera u Crkvi se očituje kao comunio. Tu sve rasprave o tome je li Krist htio Crkvu pokazuju da Crkva ipak nije izgrađena na formulama, nego vjera ovisi o zajedništvu, o strukturi Crkve koja je upravo po zajedništvu neodvojiva od Trojstva. Crkvu je Otac predvidio od stvaranja, Kristova je i vodi ju Duh Sveti.
"Ja" formula vjerovanja u ispovijesti vjere je kolektivno ja, naglašava Tanjić. Memorija Crkve tu je stoga da omogući zajednički prostor vjere. U teološkom kontekstu Lumen gentiuma, Krist se pokazuje kao svjetlost naroda, a Crkva to svjetlo dobiva od Krista jer stoji prema njemu u odnosu kao i mjesec prema suncu jer reflektira sunčevo svjetlo. Ne treba stoga prenaglašavat hijerarhiju Crkve, ali ni narod Božji. Po Crkvi u svijetu danas odzvanja glas Kristova evanđelja, jer nitko za sebe ne može utvrditi da mu ne trebaju drugi, smatra predavač, a Crkva je sakrament vjere koji objašnjava i ostale sakramente i u kojem doista postajemo obitelj Isusa Krista.
Tribine Zajednički vidici u ovogodišnjem ciklusu održavaju se pod geslom Credendo in Deum ire - tribine o vjeri. Sljedeća će se tribina održati 20. ožujka 2013. u 19.30 sati, a na temu „Dogma protiv vjere?“ govorit će prof. dr. sc. Ivica Raguž i doc. dr. sc. Marija Pehar.
