Aktualnosti

O Važnosti vjeronauka u oblikovanju učenikova identiteta promišljalo se na tribini „Zajednički vidici“ koja je održana 29. ožujka 2017. u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Budući da je cijela godina u znaku Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, moderatorica tribina prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić uvela je u rad molitvom za uspjeh Sinode.
  
U NPI-ju se okupilo dvjestotinjak slušača (vjeroučitelja, studenata, zainteresiranih prosvjetnih djelatnika, profesora s KBF-a u Zagrebu) kako bi čuli što o učeničkom identitetu imaju reći predavači gospođa Ljilja Vokić, prof., i prof. dr. sc. Slavko Slišković, koji su temu predstavili pod dva različita vida. Gospođa Vokić govorila je iz svog bogatog profesionalnog iskustva u prosvjeti, gdje je radila najprije kao nastavnica hrvatskoga jezika, a kasnije i kao ravnateljica, pri čemu je na njezine uvidu u opću situaciju u školstvu traga ostavilo i iskustvo koje je stekla kao ministrica u osjetljivoj fazi hrvatske povijesti. Polazište je njezina promišljanja o važnosti vjeronauka u oblikovanju učenikova identiteta stanje koje se zatiče u našemu društvu – a to je vladajuće struje vjeronauk doživljavaju kao prijetnju, a koja svakako ima utjecaja i aktivno preoblikuje ljudsko društvo.



Iskustvo je pak gospođe Vokić da je među djecom puno manje vršnjačkog nasilja otkad je vjeronauk ponovno uveden u škole upravo jer omogućuje učenicima da rade na sebi. Čovjek nije ni savršeno ni svršeno biće, ističe predavačica, te iako je rođen još se treba i preporoditi, kako je i Isus navijestio Nikodemu. Čovjek treba usavršavati ono što mu je povjereno, a to se osobito odnosi na odgoj mladih generacija. Identitet koji učenici stječu odrastanjem i učenjem pak dokazuje da su djeca vrlo podložna primjerima koje vide kao mali – a prvi odgojitelji i navjestitelji vjere (dakle vjeroučitelji) su upravo roditelji. Identitet podrazumijeva da čovjek zna tko je i kome pripada, a vjera, ističe Vokić, snažnija je za razvoj identiteta i od materinjeg jezika kojeg učimo. Važan je stoga i primjer navjestitelja vjere te nadogradnja na ono što je u školu učenik donio iz roditeljskog doma. Učenici moraju vjerovati onome što im govorimo i pokazujemo svojim ponašanjem. Kršćanstvo pak nije razvodnjeni program – smatra Vokić – jer ima svoju produžnicu u obiteljskoj molitvi Očenaša, kao i u sakramentima. Identitet se pak gradi u smislu pripadanja nekome i Nekome, a tu ljepotu vjere vjeroučitelj je pozvan primjerom vlastitoga života otkriti učenicima, koji i vjeru i Boga doživljavaju upravo u susretu sa svjedokom koji ih poučava i zajedno s njima gradi njihov identitet.

Profesor Slišković o identitetu je progovorio s osvrtom na obrazovanje općenito. Neovisno, neutralno i čisto znanstveno obrazovanje ne postoji. U školskom sustavu uvijek postoji ideologija koja stoji iza odabira određene teme, vremena predviđenog za njezinu obradu, kao i iza odabranih metoda da bi se ta tema obradila na satu. To je jasno iz svih mjerodavnih dokumenata – iz zakona koji se odnose na obrazovanje, iz Nacionalnog okvirnog kurikuluma i sl., a izborom odgoja i obrazovanja te ciljeva koji se definiraju izričemo kakvog čovjeka i kakvo društvo želimo, smatra predavač. To se preslikava i na izgradnju nacionalnog i osobnog identiteta. Kako će određeni sadržaj biti prenesen uvelike ovisi o autoru građe (udžbenika), ali i o krajnjem predavaču, nastavniku. Položaj pak vjeronauka u školskom ambijentu uređuju ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, dokumenti koji također donose ciljeve i načine njihova ostvarivanja.



Pojmu identiteta izvorno je značenje istovjetnost; potpuna jednakost, a označava ono što osobu čini onime što ona jest, a temeljna je oznaka identiteta, ističe Slišković, upravo nedovršenost. Na oblikovanje identiteta uvelike utječu slike koje primamo kroz priče koje slušamo od svojih starijih u najranijem djetinjstvu – no i te se slike s vremenom mijenjaju. To je princip prema kojem se gradi i osobni, ali i kolektivni identitet, pa tako i vjerski i nacionalni. Na našim su prostorima, nastavlja predavač, i kršćanstvo i Katolička Crkva ostavili dubokoga traga. U tom je smislu i sadržaj udžbenika, pa i udžbenika iz vjeronauka, uvelike oblikovan poviješću.

Povijest ima određenu ulogu u oblikovanju nacionalnog identiteta jer ljude oblikuju i određuju im identitet i uvjeti u kojima se nalaze. Kroz edukativni sustav prenose se sadašnjost iskustva iz prošlih generacija te se i s njima stvara određena intuitivna veza. U tom je smislu važan i osjećaj koji ta slika kod učenika izaziva, a samim time i želja da se s tom slikom (odnosno s određenim povijesnim sjećanjem, memorijom) identificira. Ali i zaborav je važan isto kao i sjećanje za oblikovanje identiteta – primjerice Hrvati su „zaboravili“ na svoju povijest prije pokrštavanja. Memorija naroda ipak je podložna i instrumentalizaciji i manipulaciji – jer nema neutralnog obrazovanja. Važna je pak uloga svih nas u oslobađanju od onog što je lažno, težnja prema istini i istinitosti, kao i prihvaćanju drugog i drugačijeg, zaključuje Slišković.

Sljedeća je tribina predviđena 12. travnja, a gosti su prof. dr. sc. Ružica Razum i prof. dr. sc. Stjepan Baloban., koji će se osvrnuti na Ulogu vjeronauka u promicanju temeljnih vrjednota.