Aktualnosti

Uvodni govor na liturgijskom slavlju prigodom preuzimanja službe zagrebačkoga nadbiskupa mons. Dražena Kutleše

 
  
Draga braćo i sestre!

1. Sabrane dionike ovoga Slavlja, u Bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca i ispred njega, danas na blagdan svete Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice i suzaštitnice Europe, srdačno pozdravljam: preuzvišenog Apostolskog nuncija, oce nadbiskupe i biskupe; poštovane oce provincijale te časne majke i provincijalne poglavarice; prečasne kanonike Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i prebendare Prvostolne crkve zagrebačke; dragu braću prezbitere, dijecezanske i redovničke, đakone, bogoslove i sjemeništarce; časne sestre redovnice te sve redovničke kandidate i kandidatice; poštovane predstavnike sestrinskih kršćanskih Crkava, židovskih općina i islamske zajednice; cijenjene predstavnike državnih, županijskih, gradskih i općinskih vlasti; njihove ekscelencije članove diplomatskog zbora; veleučene predstavnike akademskih vlasti, znanstvenih i kulturalnih institucija; cijenjene predstavnike socijalnih i karitativnih ustanova.

S posebnim raspoloženjem srca pozdravljam drage roditelje i rodbinu nadbiskupa Dražena.

Radosno pozdravljam sve vas, dragi vjernici, braćo i sestre u Kristu, vas očeve i majke, bake i djedove, djecu i mlade, starije i bolesne, a posebno one koji su danas željeli biti ovdje s nama ali su spriječeni dnevnim ili inim razlozima.

2. Radostan sam što smo ovdje zajedno i što u ovom Slavlju mogu izreći svoju zahvalu. Posebno zahvaljujem dobrom Bogu i njegovu ljubljenom Sinu i našem Bratu, koji nam je na križu darovao Duha Svetoga. Moje misli uzdižu se k Presvetoj Bogorodici Mariji, naslovnici naše Prvostolnice, kojoj rado hodočastimo u bistričkom Svetištu, kao i k njezinom prečistom Zaručniku, svetom Josipu, pokrovitelju Crkve i zaštitniku Hrvatske, zahvalni za nacionalno Svetište u Karlovcu.

Zahvaljujem Crkvi zagrebačkoj kojoj sam Božjim promislom, nakon dragoga kardinala Franje Kuharića, postao pastir. Naša nadbiskupijska Crkva obdarena je baštinom svetih tragova svojih blaženih pastira: Augustina i Alojzija.

Ovo je čas da zahvalim svima koji su, tijekom više od dvadeset i pet godina, sa mnom surađivali u vođenju Zagrebačke nadbiskupije, napose onima koji su sa mnom dijelili breme odgovornosti. To su u prvom redu naši pomoćni biskupi, zatim svećenici, oni stariji čiji su se redovi prorijedili, kao i mlađi što sam ih većinu ja zaredio. Hvala vam, predraga braćo, za iskazano povjerenje i solidarnost u onome što smo pokrenuli zajedno. Zahvaljujem braći redovnicima i sestrama redovnicama za požrtvovno služenje Bogu i narodu.

Zahvaljujem tolikim dragim Kristovim vjernicima laicima, vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima, katehetama, odgojiteljima i odgojiteljicama, crkvenim vijećnicima, svim vjernim i požrtvovnim suradnicama i suradnicima u našoj Crkvi. S vašom molitvom, podrškom i suradnjom bilo je moguće nešto učiniti, ali i ustrajati u kušnjama i teškoćama na koje sam nailazio u vodstvu Zagrebačke nadbiskupije.

3. Na početku moje nadbiskupske službe Božja nas je providnost obdarila beatifikacijom našega pastira kardinala Alojzija Stepinca. Drugi pohod svetog pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i uzdignuće nadbiskupa Alojzija Stepinca na čast oltara kao blaženika Crkve Kristove, 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, ostaje duboko urezan u spomenu hrvatskoga naroda.

Taj nezaboravni crkveni događaj obilježio je svekoliko pastoralno djelovanje u narednom razdoblju, što je utjecalo i na novi zamah  duhovnosti, ne samo u Zagrebačkoj nadbiskupiji, nego i diljem Crkve u hrvatskom narodu, pa i šire. To je omogućilo osnivanje župa s njegovim naslovnim imenom, te podizanje kapela i drugih mjesta molitve iz gorljive pobožnosti i očitovanog pouzdanja u Blaženikov zagovor.

4. U razdoblju nadbiskupske službe živo tkivo drevne Crkve zagrebačke dvaput se našlo u pastoralno-organizacijskim izazovima osnivanjem novih biskupija 1997. godine u Požegi i Varaždinu te 2009. godine ponovnom uspostavom biskupije u Sisku i osnivanjem biskupije u Bjelovaru.

Najavom Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, na blagdan blaženog Alojzija 2002. godine i na početku novoga tisućljeća, započinje iznimno bogat hod Crkve zagrebačke koji je unio novi crkveni žar u vjerničke zajednice i pomogao da se tijekom pripreme za Sinodu i tijekom njezina odvijanja pokrenu nove inicijative i ujedno ostvaruju neka sinodalna nadahnuća.

Zagrebačka nadbiskupija u školi blaženoga Alojzija na sinodskom je hodu učila živjeti crkvenost, što sam na zaključku sinodskih zasjedanja sažeo u tri točke: upoznati Crkvu, voljeti Crkvu i djelovati crkveno.

To i danas povjeravam svima, a posebno vama, mladim vjernicima. U tolikim dragim i nezaboravnim susretima s vama osjetio sam vašu mladenačku otvorenost evanđeoskim vrjednotama. Stoga smo željeli da  Zagreb dobije susretište mladih naraštaja gdje će se promicati kultura života i kršćanski humanizam u akademskoj ustanovi Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta.

5. Braćo i sestre, više od dvadeset i pet godina zajedništva u Crkvi zagrebačkoj ispunjeno je susretima, obilježenim radošću i radom, nadom i izazovima, ali Božja pomoć nikada nije uzmanjkala. Za sve to Bogu hvala!

Uvijek sam imao osjećaj kako težina odgovornosti nadilazi moje snage. Za svoje pogreške i propuste od svih molim oproštenje. Želio sam učiniti puno više i zato molim oproštenje i od onih koji su se možda osjetili zapostavljenima.

Kada biskup od biskupa u službi prijeđe u umirovljenog biskupa on i dalje ostaje navjestitelj i svjedok milosti Božje. Zasigurno umirovljeni biskup više nema administrativnih i odlučujućih odgovornosti, ali zadržava usku vezu i crkvenu odgovornost pred Bogom, prema svima koji su mu bili povjereni, kojima je posvetio svoj život i od kojih se nikada duhovno ne može odvojiti. Zbog toga biskup emeritus i nadalje nastavlja suosjećati s radostima i nadama, žalostima i tjeskobama, pitanjima i problemima koji se tiču ljudi njegove biskupije.

On sa svima u svojoj dijecezi ostaje povezan, posebno po službi zagovora pred Bogom, ostaje zagovornik sviju pred vrhovnim pastirom Isusom Kristom. Ta služba zagovora ostaje, traje i jača povezanost nastalu tijekom godina i nitko je ne može raskinuti.

Dragi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, sa svetim Pavlom Apostolom ponavljam njegove riječi Filipljanima: Nosit ću vas u srcu!

Braćo i sestre, ljubimo Crkvu zagrebačku, ljubimo Hrvatsku!  

6. Predragi vjernici,  u vremenu kad je opća Crkva po smjernicama pape Franje u sinodskome hodu, Crkva zagrebačka dobila je Izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije kao plod višegodišnjeg sinodskoga procesa. Ta razmjena i izmjena upućuje na otvorenost za prihvaćanje Božjega plana i njegove volje, za što treba neprestano moliti.

Raduje nas da je na završetku jednoga razdoblja, a za razdoblje koje je pred nama, Nadbiskupiji darovan novi nadbiskup mons. Dražen Kutleša.

On nam, imenovanjem pape Franje za zagrebačkog nadbiskupa metropolita, dolazi kao poslanik Isusa Krista da po riječima svetog Pavla bude „uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći“ (1 Tim 4,12).

Pozivam vas stoga da moga nasljednika Dražena primite s ljubavlju, odanošću i povjerenjem.

U ovom Slavlju njemu srdačno čestitamo i preporučujemo ga nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetoga Karla te blaženih zagrebačkih pastira: Augustina i Alojzija. Amen.
                                       

 
Prigodna Kardinalova riječ prije predaje štapa novom Nadbiskupu:
 

Draga braćo i sestre, ovaj isti biskupski štap,
star pola tisućljeća i simbol biskupske službe,
prije dvadeset i pet godina primio sam
iz ruku kardinala Franje Kuharića.
Sada ga predajem svome nasljedniku
na katedri zagrebačkih biskupa, nadbiskupu Draženu Kutleši.
U tome činu odražava se ljepota i snaga otajstva Crkve.
Ovaj štap, čuvan u riznici naše zagrebačke Prvostolnice,
nastao je poglavito iz kršćanske vjere, nade i ljubavi,
iz darova Duha Svetoga koji se očituju u svemu što kao vjernici živimo;
u cjelokupnoj kulturi pa tako i u umjetničkim djelima.
U ovome štapu ima puno sadržaja i poticaja
u njemu se može se vidjeti sažetak vjere i života Crkve
otkrivajući i najdublji smisao pastirske službe.
Kao središnji motiv na njegovu je vrhu prikaz Blagovijesti:
anđeo Gabriel naviješta Blaženoj Djevici Mariji
da će začeti i roditi Božjega Sina, Spasitelja svijeta.
To je novi početak iz kojega nastaje mnoštvo drugih duhovskih početaka
i koji dobiva puninu u Kristovoj pobjedi nad grijehom i smrću.
Među mišljenjima o tome kako je grad Zagreb dobio ime
može se naći i ono tumačenje, povezano s imenom arkanđela Gabriela
pa taj prikaz još snažnije odražava pastirsko poslanje u Zagrebačkoj Crkvi.
Molim Gospodina, da uvijek prepoznajemo Božju blizinu
i djelovanje njegova Duha u dragoj nam Zagrebačkoj nadbiskupiji
za nove početke, za daljnji milosni rast Božjega kraljevstva
na hodu prema vječnosti u Kristovu miru, istini i milosrđu.

Nadbiskupe Dražene,
po apostolskome nasljedstvu postavljen si
za pastira Crkve zagrebačke.
Neka te Gospodin prati svojim Duhom
da po primjeru blaženih zagrebačkih pastira:
Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca,
vjerno upravljaš povjerenim narodom
i izgrađuješ Crkvu kao prisutnost spasenja u svijetu.