Aktualnosti

Uvod i homilija u euharistijskome slavlju
svetkovine Blažene Djevice Marije Lurdske
u Svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu

 
Dragi oče gvardijane fra Ivane, dragi oče župniče, fra Tino, prečasni gospodine dekane Josipe i ostala subraćo svećenici, cijenjena franjevačka zajednico, redovnici i redovnice, drage kćeri i sinovi Boga ljubavi i naše nebeske Majke!

Božji nas je Duh okupio u ovome slavlju; došli smo živjeti Božju blizinu u zajedništvu s bližnjima, zahvaliti za milosti i moliti zaštitu po zagovoru Blažene Djevice Marije. Prije dolaska k vama, razgovarao sam s našim nadbiskupom, kardinalom Josipom, koji je u istome Duhu povezan s nama i koji našim molitvama po Lurdskoj Gospi preporučuje Nadbiskupiju, grad Zagreb, hrvatsku domovinu te sebe i svoju službu.

Raduje me, dragi vjernici, što mogu biti s vama u slavlju današnje svetkovine, koju prvi put slavimo u ovome prostoru koji se uređuje, ali već pokazuje privlačnu snagu svoje izvanjske ljepote, a ona ne može zasjati u punini bez nas, žive Crkve, Kristova tijela, u kojemu, od kojega i po kojemu živimo.

Naša je molitva u ozračju proslave 30. Svjetskoga dana bolesnika, u kojemu molimo za svoju bolesnu braću i sestre, za bolesne ljude i za sve koji se o njima brinu, da bismo otkrili istinu o Božjemu milosrđu, u kojemu je dar Gospodinove snage za naše nemoći, i naš dar istoga milosrđa kao najveća pomoć bližnjima.

Braćo i sestre, od danas, nakon dvije godine zatvorenosti zbog pandemije, ponovno je otvoren pristup hodočasnicima u unutrašnji prostor spilje ukazanja Massabielle u Lourdesu. No, Marijin majčinski pogled nikada ne prestaje i nije zatvoren. Zagledani u njega, prihvatimo Božje svjetlo u kojemu vidimo dar ljubavi i prepoznajemo grijehe; za njih se iskreno pokajmo moleći milost obraćenja i Božjega oproštenja.
 

Homilija

1. Koliko god se netko trudio – govoreći o Blaženoj Djevici Mariji i Lourdesu – pozornost i naglaske staviti na neke druge vidike, povezane s našom vjerom i življenjem kršćanstva, Lourdes je sljubljen s čudesnim događajima, s iznimnim doživljajima koje ne treba previdjeti, nego biti zagledan u njih očima i srcem opranim Radosnom viješću.

Da bismo to mogli, svakako je vrijedno doći na izvora, do Evanđelja i u njemu do čudesnoga milosnog djela na svadbi u Kani. Zbog i radi čega je izabrana, zašto je važna baš ta stranica, odnosno baš ta živa Božja riječ u današnjemu slavlju?

Najprije primijetimo da je to zapis o prvome znamenju, ali to prvo čudo nije prva stranica Evanđelja. Ivanovo evanđelje ne započinje takvom vrstom čuda i najdublji razlog toga znamenja nije pokazivanje Isusova čudotvorstva.

Evanđelist nas vodi u Božju prisutnost, u dar objave Božjega Sina, dar koji je u određenome slijedu. Prva je takva objava bila u noći Rođenja, povezanoj s Riječju, Svjetlom i Životom stvaranja – objava Djeteta; druga na obalama Jordana – objava Ljubljenoga, ali trpećega Sluge, te treća u Kani: objava Krista Zaručnika.

Bez obzira na taj slijed, Evanđelje po Ivanu nas odmah poziva na vjeru. Nema polaganoga tijeka; nema rasta koji bi malo-pomalo otkrivao istinu o tome tko je Isus. Isus je, od samoga početka Evanđelja po Ivanu, predstavljen kao Božji Sin, Riječ postala tijelom. Nezaobilazno je stoga, otpočetka pred njim zauzeti stav: vjerovati ili ne vjerovati.

2. Puno je sadržaja koje nosi ovo Evanđelje: od Marijina zagovora i poziva da učinimo što nam kaže Isus do značenja praznih posuda, ispunjenih novim vinom… I znam da je svatko od vas zadržao u sebi neki duhovni okus i osjećaje koji ulaze u razgovor s Bogom, već prema životnim okolnostima. Sačuvajte taj okus.

Njega bih htio dodirnuti i možda obogatiti s nekoliko riječi o znamenju koje je učinio Isus, a koje je tako blisko našim potrebama.

Na prvo mjesto stavljam znamen radosti. U svadbenome smo slavlju, a prvo obilježje svoga djelovanja Isus stavlja u radost.

Čudo u Kani također je znamen ljubavi. Isus svojemu djelovanju daje intonaciju zaručništva i bračne ljubavi, na tragu govora koji susrećemo u odnosu Boga i izabranoga naroda, pri čemu Gospodin o svojoj ljubavi govori pojmovima i znakovima ljubavi zaručnika i supružnika. I mi konačno, najbogatije i najčvršće uporište za ljubav muža i žene nalazimo u Božjoj ljubavi. O tome govori obilje i najbolji okus vina saveza i radosti koje je dano Crkvi ne da ga čuva u strahu, nego da bude ponuđeno svima.

Čudo u Kani znamen je Vazma, Kristova prjelaska k Ocu, njegova trpljenja i uskrsnuća. Važno je ne zaboraviti da evanđelist Ivan u Evanđelju nema izvješća o ustanovljenju euharistije, ali donosi tri događaja koji ga naviještaju: ovo znamenje u Kani; govor o Kruhu života u sinagogi u Kafarnaumu i Isusovo pranje nogu učenicima. Kana je navještaj predanoga Kristova tijela i prolivene Krvi. Prisutna je i Marija, baš kao i pod križem, kada je došao „Isusov čas“, o kojemu Majci govori u Kani.

A čudo u Kani je i znamen Saveza koji se tiče našega odnosa prema Bogu i prema najbližima. Zato vjerujem da supružnici sebe lako pronađu u ovome Evanđelju. I među onima koji su snažno zaljubljeni, privrženi jedni drugima, dolazi do nedostatka osjetljivosti, brižnosti, opraštanja. Zato je važna Isusova sakramentalna blizina koju žive osobito muževi i žene. Oni su znak i prisutnost čuda ljubavi; oni su znamen i čudo koje vide ljudi kao Božju blizinu u svojim poteškoćama.

3. Večeras smo ponovno u Kani, donoseći u sebi i sa sobom svijet kojemu zacijelo nedostaje: radosti, ljubavi, životne hrane i okusa vječnosti. U tim prazninama čujemo i tisuće glasova boli, razočaranja, ljutnje i umora; čujemo buku koja umara.

No, ako zakoračimo u 'Lourdes', onaj određen zemaljskom prostornošću ili ovaj obilježen nebeskom prisutnošću, u istome smo svijetu, ali buka prestaje biti zaglušujuća. Lourdes smiruje glasove i nemir traženja, usmjeruje korake i osobito – poglede.

To mi je u Lourdes ostalo dojmljivim.

Pogled u Lourdesu može privući puno ljepote i susreta prirode i građevina, isprepletenosti jednostavnosti i šarenila, ali ono što mi je ostalo urezano kao stvarna duhovna pozadina jesu pogledi; pogledi ispunjeni: povijestima, osobnim iskustvima, traženjima i čežnjom, a u dnu – sigurnošću, kao da se došlo do mjesta na zemlji koje daje osjetiti prag pod nogama.

To vrijedi za poglede na licima koja pokazuju osjećaje, dopuštaju suzama da izbrazdaju inače nevidljive okomite bore; ali i na licima koja se čine pomalo ugaslima od trpljenja, od čekanja, a ipak licima molitve. Te poglede možemo susresti pred svakom 'Lourdskom spiljom', ma koliko bila malena, ma koliko neugledna, izražena načinima koje će netko proglasiti kičastim i neprikladnim: pogled prema Liku na kojemu se traži i pronalazi izvorište, ono isto koje susrećemo u Kani.

I svatko, baš svatko, u Lourdesu skida odjeću, ogoljuje svoj život: ljudi koji odlaze u kupališta i ljudi koji ostaju u molitvi pred Gospinim likom. I kada zadrže odjeću na sebi, ljudi skidaju svoju umišljenost, svoje lažne sigurnosti; nekada zbog spontane svijesti o malenosti, o nerazumijevanju nekada jednostavno zbog životnoga umora.

Tu, u poniznosti otvaraju se polja čudesnoga Božjeg djelovanja, u stavu koji možemo svakodnevno živjeti, sigurni da nas Bog prati svojim pogledom i osmijehom, čuvajući u sebi sigurnost koja ponekad prelazi u znamen čudesne vjere.

4. Vjerojatno vam je poznat primjer onoga desetgodišnjeg paraliziranog dječaka, koji je 1928. godine došao u Lourdes s roditeljima, na svoje 'hodočašće nade'. Bilo je popodne; jedan je u mnoštvu vjernika u molitvi i blagoslovu s Presvetim. Kada je svećenik s pokaznicom prolazio pokraj njega da bi ga blagoslovio, dječak je rekao: Ako me ne ozdraviš, reći ću to tvojoj Mami.

Majka mu je pripovijedala o čudima u Lourdesu, o beskrajnoj ljubavi koju Bog i Blažena Djevica imaju prema nama i kako nas Marija zagovara i moli za nas svoga Sina. Svećenik je otišao dalje, ali se ponovno vratio, a dječak je ponovio svoju rečenicu punu sigurnosti. Uistinu, ozdravio je nakon opetovanoga glasnog povika: Isuse, ako me ne ozdraviš, reći ću to tvojoj Mami!

Ta djetinja 'ucjena' ostaje i nama znamen čvrste vjere, ne samo u Marijin zagovor, nego još više Kristovu euharistijsku prisutnost. Tako jednostavno, tako istinito i tako duboko. Jer današnja svetkovina nije svediva na zagovornu blizinu Marije, nego živi od Kristove prisutnosti i vjere Crkve koju ovdje, u župi i svetištu tako zdušno svjedočite.

5. U Lourdesu ima puno zapisanih neobjašnjivih iskustava duhovnih i tjelesnih ozdravljenja. Ove zadnje – tjelesna ozdravljenja – Crkva stroga provjerava prema svojim kriterijima, prije negoli ih proglasi čudesnima, prema sadašnjim znanstvenim mjerilima, neobjašnjivima.

Bez obzira na tu strogost primjena metoda, za neke je to sve obično naklapanje i prijevara. Takav stav, koji očituje neznanje prikrivano takozvanom intelektualnošću, u suprotnosti je s poštovanjem koje pokazuju istinski stručnjaci, poput francuskoga liječnika Luca Montagniera, nositelja Nobelove nagrade za medicinu, koji je dao velik doprinos u otkrivanju virusa HIVa. Taj je znanstvenik, koji nije vjernik, iznio svoje mišljenje o 'lourdskim čudima' u knjizi Le Nobel et le Moine (Nobelovac i monah).

On kaže da nema nikakve potrebe nijekati te događaje. Navodim: „Kada je neka pojava neobjašnjiva, ako postoji, nema razloga nešto nijekati.“ U konačnici, ako nešto postoji, kakvoga ima smisla to nijekati? Potrebno je proučavati, a ne se praviti da toga nema.

„U lourdskim čudima postoji nešto neobjašnjivo.“ Time prigovara stavu nekih svojih kolega, primjećujući da „puno znanstvenika čini pogrješku, odbijajući ono što ne razumiju. Što se tiče tih čuda, vjerujem da se radi uistinu o nečemu neobjašnjivom“. Na to je dodao riječi jednoga astrofizičara: „Nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja.“ (C. Sagan)

Naveo sam to, jer se tiče svakoga vremena, osobito sadašnjosti u kojoj se tako olako poseže za riječju znanost. Očito je da se u dnu nalazi duboki nedostatak temeljnoga odnosa prema životu: zahvalna poniznost.

6. Na današnji se dan, braćo i sestre, povezujemo i nadovezujemo svojim životima na prvo ukazanje Bernardici prije 164 godine (1858.-2022.). Uvijek su važni početci, neobične okolnosti u kojima je u tome trenutku teško nazrijeti i prvo i sva kasnija značenja i posljedice.

A što nalazimo na tome početku neobičnoga susreta?

Bernardica očituje nesigurnost i nevjerojatnost, stanovitu nelagodu i bojazan, nakon koje dolazi mir i sigurnost, odvažnost i vjera. To su i Marijini stavovi pred anđelom koji naviješta; to je stav čovjeka pred Božjom objavom. Marija je to spoznala i zato potiče i ohrabruje učenike u Kani, jer se s Božje strane nalazi ohrabrenje i osmijeh.

Bernardica govori da ju nitko nikada nije tako gledao kao Gospa. I prije razgovora i prije riječi u prvome ukazanju prisutan Marijin osmijeh. Pred nasmijanim Marijinim licem – najprije uplašena – Bernardica osjeća prihvaćenost, dobrostivost, voljenost i mir.

Taj osmijeh obnavlja život pred svakom zatvorenošću i beznađem. Taj osmijeh je konačni djelotvorni lijek za svaku bolest koji nema štetne popratne pojave. Taj pogled Gospe Lourdske preobrazio je u radost ili utjehu bezbrojne živote: grješnikâ u obraćenike, bolesnikâ u ozdravljenike, zalutalih u pronađene. I to Gospodin po Njezinu osmijehu čini i danas.

To možemo činiti i mi. Jer nismo ovdje samo da bismo Mariji izrekli svoje poteškoće i molbe, nego da bismo napunili prazne posude za puninu tuđih života, da ne bi presušili, da ne bi nedostajalo: radosti, ljubavi, hrane života, znakova vječnoga.

Gledajući vas i vaše pogled vidim veliki osmijeh, osmijeh Crkve u vremenu u kojemu svakoga dana do nas dolazi neka prijetnja ili obeshrabrenje da ne možemo uspjeti, da nismo dovoljno jaki. Predivno je bilo čuti pjesmu i tišinu pred pjevani navještaj Evanđelja, tišinu koja rađa osmijeh iz slušanja baš za ona iskušenja u kojima se čini da smo najslabiji. Hvalospjev 'Veliča' mogu pjevati samo ponizni ljudi koji su zagledani u Osmijeh.

Amen.